Dr. Enes Kujundžić: Vrijeme je za biblioteke (2. dio)

Polazna tačka za revitalizaciju biblioteka u Bosni i Hercegovini mogle bi biti javne ili popularnije poznate narodne biblioteke. Ova ustanova onako kako je definirana u IFLA/UNESCO Manifestu za javne biblioteke dovodi se u direktnu vezu sa ostvarenjem slobode, postizanju blagostanja i napretka društva i pojedinca općenito. Te osnovne ljudske vrijednosti mogu se dosegnuti samo ako su građani dobro informisani i osposobljeni da ostvaruju svoja demokratska prava i uzmu aktivnog učešća u društvenim poslovima. Konstruktivno učešće u demokratiji i njen razvoj zavise od kvalitetnog obrazovanja, kao i od postojanja slobnodnog i neograničenoig pristupa znanju, idejama, kulturi i informacijama. Javna biblioteka pruža mogućnosti za cjeloživotno učenje, samostalno donošenje odluka i kulturni napredak pojedinca i različitih društvenih grupa.

U pismenijim dijelovima svijeta smatra se neuljudnim objašnjavati šta je to i čemu služi jedna biblioteka, jer tamo preovladava uvjerenje da je biblioteka općeprihvaćena i svakome poznata adresa kako u urbanom tako i ruralnom ambijentu različitih formi ljudskih zajednica. Ipak, ako baš i moraju dati definiciju jedne biblioteke, većina autora se slažu, na primjer, da je„ javna biblioteka organizacija koju osniva, podržava i finansira zajednica bilo preko lokalnih, regionalnih ili državnih organa uprave, ili putem nekog drugog načina društvenog organiziranja. Ova ustanova putem različitih izvora i servisa omogućava pristup znanju, informacijama i produktima ljudskog duha i podjednako je dostupna za sve pripadnike zajednice, bez obzira na njihovu rasu, etničku pripadnost, starosnu dob, pol, vjeru, jezik, invalidnost, ekonomski i radni status i nivo obrazovanja.“ (IFLA/UNESCO Smjernice za razvoj javnih biblioteka. Paris: UNESCO, 2001. Str. 9).

Ove društvene institucije su stare skoro koliko i potreba ljudi da putem pisma komuniciraju jedni s drugima, a njihova prisutnost ukrašava većinu središnjih zona gradova, pa čak i sela, u najudaljenijim krajevima svijeta.

Biblioteka koja se finansira iz javnih fondova je jedna od najdemokratskijih institucija civilnog društva. Ona neposredno služi potrebama zajednice u kojoj djeluje. Kao javno dostupan prostor, ova ustanova pomaže da se definira osjećaj pripadnosti toj zajednici, pruža sigurno mjesto za sastajanje. U širokoj lepezi njenih uloga ljudi različito vide funkciju biblioteke u svojim životima, ali se uglavnom slažu da je to:

-Mjesto za najraznovrsnije forme novih saznanja,
-Sredstvo učenja tokom čitavog života,
-Prostor zu javno i političko očitovanje o pitanjima od zajedničkog interesa,
-Riznica ideja i inspiracije,
-Izvor odgovora za urgentna i konkretna pitanja pojedinca,
-Mjesto stjecanja novih umijeća,
-Centar okupljanja pripadnika lokalne zajednice,
-Izvor saznanja za bolje upoznavanje zavičaja,
-Mjesto jednostanog zadovoljstava zbog prisustva u ugodnom ambijentu.

Biblioteke u arhitektonskom smislu mogu imati različite forme: od namjenski izgrađenih veleljepnih zgrada sa više hiljada metara kvadratnih prostora do malih privremenih konstrukcija. Mobilne biblioteke mogu biti smještene u putničkim vozilima, čamcima, vagonima putničkih vozova, ambulantnoj čekaonici pa čak i seoskim kolima na dva točka koje vuku magarad.Danas se mnoge biblioteke sele u cyberspace, odnosno postaju hibridne, neke su nastale kombiniranjem fizičkog prostora i zbirki virtualnih biblioteka čiji sadržaj čine elektronski resursi i usluge.

Jedna od važnih uloga javne biblioteke, kako to kažu IFLA/UNESCO Smjernice za za razvoj javnih biblioteka, jeste da da bude središte kulturnog i umjetničkog razvoja zajednice i da pomaže u oblikovanju njenog kulturnog identiteta. Ona to može ostvariti ako djeluje u saradnji sa odgovarajućim lokalnim i regionalnim ustanovama i organizacijama...
Doprinos bibliotreke treba da odražava raznolikost kultura koje su zastupljene u zajednici. Ona treba da omogući dostupnost građe na jezicima kojima se govori i čita u zajednici i da pruža podršku kulturnoj tradicji.“

Manifest za javne biblioteke UNESCO-a vidi ulogu biblioteka “posebno u individualnom i samostalnom obrazovanju kao i nekim oblicima formalnog obrazovanja na svim nivoima”.

Pored toga javne biblioteke su dobile snažnu podršku i u takozvanom Manifestu iz Oeirasa kojeg su usvojili ministri, visoki politički službenioci i ljudi od struke iz 36 evropskih zemalja uključujući zemlje članice Evropske unije, zemlje kandidate za prijem i susjedne zemlje na Konferenciji održanoj 13 - 14. marta 2003. godine u Oeirasu, Portugal. Pri tome

su se predstavnici zemalja učesnica na Konferenciji saglasili da je neophodno obezbijediti stabilno finansiranje i podršku javnim bibliotekama na nacionalnom i lokalnom nivou,

-pojačati ulogu javnih biblioteka kao vitalnih ustanova koje ispunjavaju zahtjeve Akcionog plana E-Evrope, tako što će se ubrzati njihov razvoj kao pristupnih centara digitalnim izvorima;

-omogućiti da se zadovolji želja svih građana informacijskog društva putem moderniziranih usluga javnih biblioteka, tako što bi se stimuliralo preuzimanje politike i prakse promoviranih putem PULMAN projekta.
Ova mobilizirajuća mreža za javne biblioteke zemalja članica Evropske Unije, zalaže se za “jačanje uloge javnih biblioteka u uvođenju digitalne tehnologije koja će čitatelja staviti u poziciju da lakše ostvaruje svoje vlastite ciljeve u brzo promjenljivom svijetu i omogućiti društvenu koheziju i uspješnu evropsku ekonomiju, baziranu na novim znanjima”.

Funkcionalna pismenost bi omogućila da svako dijete, mladić i djevojka, kao i odrasla osoba steknu osnovna umijeća s kojima se mogu uspješno suočiti sa izazovima života. Ona ujedno predstavlja taj neizbježan prvi korak u osnovnom obrazovanju koje je neodvojivi dio efikasnog učešća u društvu i privredi dvadeset i prvog stoljeća.

***

Sa svoje strane Ujedinjene nacije su, pod sloganom “Pismenost kao sloboda”, 13. februara 2003. godine inicirale svjetsku Dekadu pismenosti (2003-2012). Ako se zna da je danas više od 860 miliona odraslih osoba, odnosno svaka peta, nepismena, a da 113 miliona djece ne učestvuje ni u kakvoj formi školske nastave, onda razloge za to ne treba posebno tražiti. Ova akcija usmjerena je prema najmanje privilegovanim grupama i biće koordinirana od strane UNESCO-a.

Duh navedene rezolucije oslanja se dijelom i na Milenijsku deklaraciju Ujedinjenih nacija od 8. septembra 2000. godine (Res/55/2) u kojoj se podsjeća da su “zemlje članice odlučne svoj djeci širom svijeta – kako dječacima tako i djevojčicama do 2015. godine omogućiti kompletiranje osnovnog školovanja i obezbijediti jednaka prava pristupa svim nivoima obrazovanja, što podrazumijeva reafirmaciju privrženosti principu pismenosti za sve.”

U Planu akcije koji je na Svjetskom samitu o informacijskom društvu usvojen 6. decembra 2003. godine u Ženevi izražena je podrška razvoju i korištenju informacijskih tehnologija za očuvanje prirodnog i kulturnog naslijeđa, da bi bili dostupni kao živi dio današnje kulture. To podrazumijeva i razvijanje sistema za stalan pristup arhiviranim digitalnim informacijama i multimedijalnom sadržaju u digitalnim kolekcijama uz podršku arihivama i bibliotekama kao memoriji čovječanstva.

Biblioteke i kultura pismenosti u BiH

Stanje kulture pismenosti u Bosni i Hercegovini, kao i stanje biblioteka općenito, je na krajnje zabrinjavajućoj razini. Prema saopštenjima medija u pojedinim sredinama sva djeca nisu obuhvaćena redovnim školovanjem, isto tako statistike kazuju da je broj nepismenih u našoj zemlji u porastu. Ratna stradanja stanovništva, prisilne deportacije i etnička homogenizacija doveli su do potpuno izmijenjene demografske slike Bosne i Hercegovine.

Teške posljedice koje je rat ostavio na kulturnu, obrazovnu i naučnu sliku ove zemlje posebno su vidljive u nezavidnom položaju u kojem se nalaze biblioteke i knjiga općenito. Odgojno-obrazovna zapuštenost stanovništva, u što nas uvjerava i svakodnevna vožnja tramvajem, barem jednim dijelom uzrokovana je drastičnim padom kulture pismenosti, čijih smo pogubnih posljedica svjedoci i drugim tokovima svakidašnjice.

Treba znati da od davne 1945. godine pa do danas u ovoj zemlji jedva da su namjenski izgrađene jedna ili dvije bibliotečke zgrade, pa se onda s pravom postavlja pitanje - da li je možda došlo vrijeme da se tokom Dekade pismenosti Ujedinjenih nacija koja je započela 1. januara 2003. godine, inicira program obnove i izgradnje javnih biblioteka u našoj zemlji? Jer, ako je 1986. godine, bilo moguće okončati program “1000 škola”, zašto ne bi bilo moguće u novim okolnostima započeti projekat izgradnje i obnove javnih biblioteka širom Bosne i Hercegovine (entiteti, njena entiteta i Distrikt Brčko). Sivoj svakidašnjici naših gradova i sela sigurno bi dobro došao tračak svjetla koje biblioteke, kao značajne ustanove kulture, emitiraju iz svojih prostora i iz knjiga sa svojih polica.

Internetizacija bosanskohercegovačkog društva

Dosadašnja iskustva, u širanju mreže biblioteka i primjeni informacijske tehnologije u njima, pokazala su da je moguće i u manje razvijenim dijelovima svijeta iskoristiti prednosti koje tako dostupni informacijski resursi nude za potrebe kulturnog i društvenog razvoja.

U Finalnim zaključcima i preporukama Foruma o informacijskim i komunikacijskim tehnologijama koje je publicirao Program Ujedinjenih nacija za razvoj - UNDP (Sarajevo, juli, 2003, str. 75) istaknuto je:
“U povoljnijem društvenom okruženju spektar mogućih na Internetu baziranih usluga, ili kreiranja specifičnih resursa realno je velik tako da bi svaka lokalna biblioteka mogla tačno profilirati sopstveni informatički karakter. Cilj se može činiti dalekim, ali bi trajna Internet konekcija bila poželjno i prihvatljivo rješenje za cijeli sistem javnog bibliotekarstva u BiH “.

U Srednjoročnoj razvojnoj strategiji BiH (2004 – 2007) usvojenoj od strane Vijeća Ministara u Sarajevu 5. februara 2004, u odjeljku za obrazovanje ističe se:

“Bibliotekama u Bosni i Hercegovini, kao veoma značajnom segmentu za sveukupan obrazovni sistem, treba posvetiti posebnu pažnju i trajno riješiti njihov pravni i finansijski status, uz ažuriranje odgovarajućih zakonskih propisa. Pored tog osnovnog zadatka potrebno je izvršiti uvid u stanje biblioteka i pristupiti obnovi njihovog fonda, u skladu sa savremenim društvenim potrebama. Isto tako potrebno je poduzeti izradu programa bibliotečko-informacionog sistema Bosne i Hercegovine (BiS BiH), i organizivano pristupiti zaštiti bibliotečke građe. Potrebno je tražiti od univerziteta da pokrene interdisciplinarni postdiplomski studij bibliotekarstva…” (Sektorski prioriteti: obrazovanje:(www.bih.prsp.info) (11.02.2004).

Stečena iskustva

U isticanju potrebe za obnovom postojećih i izgradnjom novih biblioteka treba podsjetiti na jedan pozitivan primjer podrške ovim ustanovama u BiH iskazan kroz projekat „100 javnih biblioteka u Bosni i Hercegovini 2003-2012“, kojeg smo inicirali prije nekoliko godina, a kojega je uz podršku Svjetske banke, u periodu od 2004. – 2006. godine, realizirala Fondacija za održivi razvoj - „Odraz“. Projekat je bio od koristi za 38 biblioteka koje se nalaze u slijedećim gradovima:– Sarajevo (Biblioteka za slijepa i slabovidna lica), Cazin, Bužim, Bosanska Krupa, Bosansko Grahovo, Ključ, Bosanski Petrovac, Glamoč, Konjic, Stolac, Ravno, Mostar, Usora, Kladanj, Maglaj, Zavidovići, Tešanj, Gornji Vakuf, Kreševo, Donji Vakuf, Dobretići, Novi Travnik, Bugojno, Pale-Prača, Trnovo, Foča/Ustikolina, Goražde, Čelić, Sapna, Domaljevac, Kalesija, Teočak, Ilijaš, Olovo, Breza i Vareš.
Bibliotečke ustanove koje djeluju u pomenutim općinskim središtima ovim projektom potpomognute su edukacijom bibliotekara, rekonstrukcijom prostora, opremanjem kompjuterima i policama, nabavkom knjiga. Osloncem na stečena iskustva ovaj projekat bi trebalo nastaviti i proširiti kako bi se posebno, inače kulturno zapuštenom, ruralnom stanovništvu, gdje za to postojer uvjeti pa i na razini razvijenijih mjesnih zajednica, učinile dostupnim kvalitetne bibliotečke usluge.
....
Prof.dr. Enes Kujundžić je vanredni profesor Narodne književnosti na Pedagoškom fakutetu u Zenici. Do 2005. godine bio je direktor Nacionalne univerzitetske biblioteke u Sarajevu. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1989 u oblasti bibliotečkih nauka; magistrerij humanističkih nauka odbranio je 1973. na univerzitetu u Čikagu, a diplomu profesora arapskog jezika stekao 1970. u Sarajevu. Živi u Sarajevu

Vezano:
Dr. Enes Kujundžić: Vrijeme je za biblioteke (1. dio)


radiosarajevo.ba