Dino Mustafić: Moj prijatelj Trimor
Piše: Dino Mustafić
Trimor Dhomi je Albanac, moj prijatelj, daroviti kosovski kompozitor srednje generacije kojeg sam upoznao u Prištini radeći na predstavi "Rock'N'Roll". On nije nikada bio u Bosni i Hercegovini, poput mnogih mladih Albanaca sa Kosova. Naša zemlja ne priznaje kosovske dokumente i proces dobijanja vize je iscrpljujuće dug i komplikovan, traje mjesecima, traži saglasnost i odobrenje Vijeća ministara kao posebne tačke dnevnog reda, onda kada se održavaju sjednice i kada Nikola Špirić ne drži takve i slične zahtjeve u svojim ladicama po nekoliko mjeseci.
Mi, građani BiH, jako dobro znamo kako smo godinama bili ponižavani i vrijeđani u dugim redovima čekajući vize ispred zapadnoevropskih ambasada, popunjavajući stupidne formulare, osjećajući se zatvorenim i manje vrijednim kao da ne pripadamo istom ljudskom rodu, sa drugim narodima Evrope i svijeta. Ukidanje viznog režima smo dočekali kao dar sa neba, kao deblokadu i šansu da nas drugi vide kako smo u kulturnom pogledu bliska zemlja evropskim idealima, viđena za to da bude partner i prijatelj, a ne neka zabačena i zaboravljena zemlja mraka i varvara. Stoga neću nikada zaboraviti video snimak neizmjerne sreće trojice Bosanaca koji su prvi put u svojim tridesetim ušli u Sloveniju, u Evropsku uniju, kako se raduju kao djeca skačući jedan na drugog sa pasošima u rukama. Bio je to snimak prave generacijske euforije, izniman trenutak, početak slobode. Nažalost, jedna etnička zajednica na Balkanu, kosovski Albanci nemaju tu slobodu.
Nakon višedecenijskog terora od srbijanskog režima, progona, hapšenja, zatvaranja i premlaćivanja, kosovski Albanci su dočekali svoju državu, ali ne i slobodu, jer se tamo ne živi nikakva besprijekorna demokratija, niti blagostanje, baš kao i kod nas ili bilo gdje na zapadnom Balkanu. Institucionalna tortura je još gora od individualne, jer podriva svaku ideju pravde i prava. E takvu "legalnu torturu" sprovode bh. vlasti prema kosovskim Albancima, kojima uglavnom ne dozvoljavaju ulazak u našu zemlju, jer Bosna i Hercegovina nije priznala nezavisnost Kosova. Postoji niz primjera u regionu i svijetu u kojima se države nisu prepoznale, ali priznaju dokumente i isprave izdate kod matičnih zemalja, što čini čak i država Srbija kada su u pitanju dokumenti sa kosovskim pečatom i zastavom. Građani BiH imaju odgovornost da osude ovakvu nasilnu praksu, a još više one u Ministarstvu vanjskih poslova i Vijeću ministara koji je i sistemski uređuju kao "slovo zakona i propisa" mada se radi o besprizornom aparthejdu. Svako nasilno razdvajanje kultura ili zajednica bliže je polu varvarstva, dok je njihovo uzajamno približavanje ili razumijevanje civilizacijski čin.
Nama je to potrebno i na unutrašnjem i na vanjskom planu, baš kao i državi Kosovo, jer javne pare treba da se troše na sve što ujedinjuje i spaja, na škole koje su otvorene za sve i rade po zajedničkom programu i pod istim krovom, na javne uprave koje će zapošljavati sve, bez obzira na pol, naciju ili jezik, na prevozna sredstva koja će polaziti sa istih stanica, vozovi i autobusi koji neće biti etnički podijeljeni i u kojima ćemo moći sjesti pored bilo koga. Nijedno društvo, nijedna država neće moći spriječiti da budemo među onima koji su nam slični i dragi, baš kao i meni moj prijatelj Trimor, koji nije mogao doći na sarajevsku premijeru predstave "Šta smo to učinili" u Kamernom teatru 55 za koju je komponovao muziku.
Svirala se
njegova muzika prije dvije večeri na premijernoj izvedbi, notama nije trebala
viza, jer muzika ne poznaje niti priznaje administrativne i etničke granice
koje podižu bh. političari. Trimor je umjetnik koji vjeruje da živimo u
pluralnom svijetu u kom potvrđivanje sebe ne prolazi kroz uništenje ili
potčinjavanje drugog. I kao što kaže bugarski filozof Cvetan Todorov "... kucnuo
je čas da svako preuzme sopstvene odgovornosti: valja zaštititi našu krhku
planetu i njene tako nesavršene stanovnike, ljudska bića." Zaštititi je
možemo odanošću prijateljima, roditeljima, djeci, najbližima, tako što ćemo
izgraditi sopstvenu hijerarhiju vrijednosti. U tom kontekstu granica gubi na
važnosti, jedino bitno postaje kvalitet ljudskog odnosa i pojedinca, kvalitet
iskustva koji nas vezuje za njih. Tako će granice, ako moraju da postoje,
postati mostovi i spojnice, a ne zidovi i barijere.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.