Dino Mustafić: Godine koje su pojeli sporazumi

Piše: Dino Mustafić

Mirovni sporazum koji je potpisan u Daytonu nije donio pobjedu nad neprijateljem, nije savladao zlo, nije donio nikakvu radost u bosanske domove te decembarske zime 1995. Stavio je tačku na zločine i zaveo mir.

Taj sporazum još i danas nas pritiska kao noćna mora. Status države Bosne i Hercegovine se na razlikuje mnogo od prestanka rata, jer su društvena stagnacija i politička kriza naša deprimirajuća stvarnost koju periodično "obogaćuju" novi "sporazumi" uvijek najavljeni kao reformski, platformski zaokret ka evropskim integracijama. Takav je i ovaj posljednji "Sporazum između SDP-a i SNSD-a", dvije vladajuće socijaldemokratske partije (barem to imaju u svojim nazivima), sa posebnim akcentom na ekonomska pitanja koja treba da pokrenu "ideal" socijaldemokratske države blagostanja, ali i otvori perspektivu za efikasniju borbu protiv korupcije i kriminala, funkcionalnije sudove i tužilaštva, otvorenije izborne procese.

Ovdašnji lideri političkih partija znaju da njihovi narodi imaju "kratko pamćenje", tako da se mogu bez ikakve odgovornosti bacati raznorazni "sporazumi" u javnost, kao svojevrsna međunastranačka igra, uz aplauz i zvižduke konstitutivnih naroda ovisno da li se nešto dobija ili gubi na državnom i entitetskom planu. Ova igra uvijek ima i aktere koji su svojevrsni "eksperti magle" poput ministra pravde u Vladi FBiH Zorana Mikulića koji nam objašnjava da će najnoviji sporazum upravo omogućiti toliko očekivane poteze vlasti da se obračuna sa kriminalom i korupcijom, mada to do sada nije činila ama baš nijedna vlada, ali će nakon ovog "sporazuma" sve krenuti nevjerovatno brzo i efikasno. Nažalost, pomenuti ministar nije jedini stranački ekspert poduprt korzetom stranačke discipline u ovim perverznim međustranačkim igrama koje imaju za cilj očuvanje političke moći i pozicija kao jedinog i osnovnog motiva umrežene političko-oligarhijske klase kojoj odgovara status quo. Dobitnik je u očima u javnosti ona strana koja će svoju ulogu odigrati efektnije, bez obzira na gubitke koje će pretpjeti baš ta javnost.

Tako ta igra "sporazumima" u BiH traje godinama od "prudskog" do ovog najnovijeg, bez mogućnosti da se na nekom racionalnom načelu, uz snagu argumenata, razmotre prijedlozi i prihvate ili odbiju u pokrenutoj javnoj raspravi ili parlamentarnom dijalogu. Za svakog građanina u BiH bilo kakav "sporazum" trebao bi probuditi uspavanu nadu da je moguće uvesti u naš politički prostor jednu sasvim drugu viziju ekonomije rada, potrošnje, nauke, tehnologije, progresa, identiteta, jednu konačno zrelu viziju onoga što jesmo i želimo biti. Međutim, za nas je svaki "sporazum" nova trauma, opravdani strah, jer više nemaju nikakav kredibilitet, niti dignitet potpisnici takvih političkih akata. U najnovijem slučaju Dodik i Lagumdžija, mada smo naviknuti i na brze hokejaške izmjene parlamentarne većine sa novim imenima poput Tihića ili Čovića. Vladajuće stranke nisu u službi progresa, odavno su u političkom ćorsokaku autokratizma i gramzivosti, bahatosti i osionosti koje demonstriraju već godinama ne mareći za prednost pluraliteta koji ohrabruje slobodu svakoga da se misli i sudi.

Zato mislim da svaki sporazum koji će stremiti naprijed i neće više jesti naše godine mora doći iz drugačijeg sistema moralnih vrijednosti i načela. Nas nisu ubijali narodi, već društveni ološ, bagra, koja je uz rat profitirala, etablirala se kao politički i poslovni mainstream. Oni neće postići dogovor koji će nas emancipirati, ograditi od provincijalnog i lopovskog društva začaurenog u sebe. Potrebni su nam hrabri sporazumi koji neće odbacivati osjećaj odgovornosti i kriticizma, onaj koji će postavljati visoke zahtjeve naročito "svojima", jer razumijevanje stava drugih i tuđih nesreća i nepravdi, važno je kao i naše podsjećanje na sopstvene nepravde. Istinski sporazum uvijek ide dalje od trenutnih kalkulacija, vidi budućnost i priprema osnovu za dostojan ljudski život koji smo zaslužili. Moramo biti svjesni da bez kodeksa načela, koja će se primjenjivati u životu, povjerenje i pomirenje, solidarnost u stremljenju ka evropskim principima, narodi u BiH neće moći stvoriti društvenu formaciju, zajednicu koja će osigurati srećan razvoj ovog dijela Balkana. Odustajanje od takvog sporazuma kojeg nema još ni na vidiku vodi nas u dalji izolacionizam i bijedu, crnu rupu u kojoj će jedino opstati političari koji će dan nakon potpisa na neki od inih sporazuma prijetiti referendumom i zveckati oružjem.

*Autor je pozorišni režiser i jedan od čelnih ljudi Naše stranke.

[Stavovi izneseni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba]