Dino Mustafić: Državni udar na nitkove

Autor: Dino Mustafić, reditelj i građanin

Bosna i Hercegovina je zemlja izgubljenih vrijednosti. Za to je odgovorna politička elita koja je dvadeset godina sve podredila ličnim i grupnim interesima, proglasivši sebe narodnim predstavnicima, autentičnim Srbima, Hrvatima i Bošnjacima koji su despotski sve uzurpirali, osigurali privilegije i moć.

Rotiraju se kao na vrtešci u upravama javnih preduzeća i državnih organa jačajući svoj politički monopol, stičući bogatstvo sumnjivim privatizacijama društvene imovine. Ovih dana gledamo kako je ta politička kasta monolitna u odbrani privilegija, bez obzira da li dolazi iz desničarsko-nacionalnog (SDA-HDZ-ovskog) ili ljevičarsko-patriotskog (SNSD-SDP-ovskog) repertoara. 

Tako je "državni udar" postala najomiljenija riječ partijskih lidera i njihovih pijuna koji bacaju te "klinove" sa skupštinskih govornica ili dramatičnih press konferencija u medije kako bi se uspostavili bezbjednosni dispozitivi neophodni za represivno gušenje eventualnih pobuna koje su spremni olako i bez činjenica proglasiti čak i terorizmom. 

To je strah od alternative za koju su građani na ulicama pokazali da postoji. Zahtjevi za socijalnom pravdom i pravednijim raporedom tereta koji se mora podnijeti u ekonomskoj krizi su politički neprihvatljivi za etnokapitaliste koji su nam stvorili oligarhijski režim kao politički oblik iluzije demokratije. 

Zapravo sve odlučuju vrlo uske grupe bogatih, uticajnih i moćnih partijskih činovnika koji vode rasprave među sobom, često se sporeći  po etničkom pitanju, a onda potom donesu "principijelne" odluke koje su prodano-kupljene i nametnute društvu. Tako se izvitopereno i etnički prisvojeno kroz parlamentarne procedure razvija tehnika manipulisanja, stvara sistem bremenit birokratskim zaprekama u kojem se problemi odnosa pojedinca i države jedino rješavaju političkim vezama, korupcijom, porodičnim poznanstvima, a ne donesenim zakonima i uređenom državom. 

Više niko nema povjerenje u partije koje su nas dovele u ovo stanje beznađa, koje su spremne i javno i tajno, principijelno i neprincipijelno, pošteno i nepošteno koalirati i sa samim đavlom da zadrže svoju poziciju u vlasti. Zato ni najmanje ne čudi aktivirani mehanizam odbrane plutokrata od embriona demokratije začetog u Plenumima građana kada se vode rasprave koje promišljaju i sagledavaju stvari iz perspektive da je društvo javno dobro u kojem se  može voditi konstruktivni dijalog, suditi objektivno i činjenično o stanju u kojem se nalazi. 

Krajnje je cinično konstatovati da "Plenumi nisu dovoljno artikulisani u svojim zahtjevima", da se "ne poznaje procedura i zakonitost", kao da su legalno izabrani poslanici u skupštinskim klupama mjera demokratskih pravila i propisa, kompetentnih prijedloga i demokratskog nivoa razgovora.  

Transkripti skupštinskih diskusija, televizijski prijenosi i izvještaji sa zasjedanja ogledalo su njihovog karaktera, znanja, obrazovanja i morala koji su nam ogadili politiku i političare. Uz nekolicinu časnih izuzetaka, svima je jasno da se radi o beskrupuloznim nitkovima iz "naših partijskih redova" protiv kojih su se pobunili građani  bez perspektive, bez preduzeća, bez posla, bez sigurnosti, bez nade. Sebičluk nije neprijatan nitkovima, povlašteni ne vole da ih se podsjeća na njihove privilegije, zato ukoliko ostanemo nakon svega groteskno nejednaki izgubićemo osjećaj za bratstvo i saosjećanje, što je kao politički cilj za ove vlastodršce apsurdno, ali jeste neophodan preduslov za politiku uopšte. Osjećanje zajedničkog cilja i međusobne zavisnosti odavno se smatra temeljem svake progresivne zajednice i opstanka demokratije. 

Nejednakost nije samo tehničko pitanje koje se iskazuje u bezobraznim razlikama novčanih primanja poslanika, ministara, državnih činovnika naspram penzionera i malobrojno zaposlenih radnika, već je takvo društvo neefikasno, što za posljedicu ima pogubnu zavist i mržnju, pojedinačnu i kolektivnu. I to je tragedija bosanskog čovjeka da nakon rata i patnji nema adekvatnu zdravstvenu njegu sto mu produžuje životni vijek, nema pristup kvalitetnijem školstvu, sto mu daje sigurnost i perspektivu sigurnog zaposlenja na tržistu rada, a kamoli da sudjeluje u kulturi i civilizaciji svog društva. Javnost zna zašto su ljudi na ulicama, jer im je svega dosta. 

Zato je politički cilj svakog demonstranta, koji uporno iz dana u dan izlazi na proteste, jasan i čist kao suza, žele zivot učiniti boljim i prijatnijim za veliku većinu, a ne brine ih mnogo ako će ga to učiniti neprijatnim za imućnu manjinu nitkova. Kome treba država nitkova? Samo njima, nama ne.