Damir Šagolj: Teheranska noć (1)
Radiosarajevo.ba
Šta djeca znaju o revoluciji
I KRV SVOJU ZA ZELENU BOJU
Teheransku noć koju ni ljetne kiše ne mogu oprati od mirisa paljevine i suzavca paraju tekbiri. “Alah je najveći” čini mi se da prepoznajem puknuti glas taksiste iz komšiluka, “Alah je najveći” potvrđuje mlađi glas sa krova iza parka.
Kroz odškrinuti prozor zvukovi istorije mi se uvlače u sobu i u trenutku nisam siguran šta se dešava; kasna je noć a dan je bio naporan i krvav, možda mi se pričinjava. Otvaram širom prozor i istog trena sam budan da budniji ne mogu biti – grad, ili barem koliko moja znatiželja može dobaciti, odjekuje tekbirima.
Istim onim uzvicima, ista odlučnost i grč u glasu, sa kojima su revolucionari zime sedamdesetdevete hrabrili jedni druge sa krovova prijestonice. Trideset je godina prošlo od kada su moji izgužvani drugovi, svi veterani revolucije i borbe protiv mrskog Šaha, ustali protiv represije i nesebično ponudili svoju mladost u borbi za bolje.
Od njih sam se o revoluciji naslušao priča, o radosti i suzama, o pobjedama i greškama koje su uslijedile, o prkosu, o borbi, o mladalačkom zanosu i razočarenjima. Mislio sam, bio sam siguran, da su tekbiri sa krovova pospremljeni duboko u istoriju i da će mlada garda što je otvorenog srca dočekala Imama kao spasioca svoju nostalgiju i razočarenje sa sobom odnijeti na Behešt Zahre mezarje. Ispod zlatnih kupola Njegovog mauzoleja gdje su i očevi i djeca revolucije našli smiraj.
Sada, trideset godina poslije, sa krovova Teherana ponovo odjekuju tekbiri.
ČETIRI GODINE NADANJA, I TAKO UNEDOGLED
Na predsjedničkim izborima što svake četiri godine izbace pred dunjaluk nominalno drugog čovjeka veličanstvene perzijske države, svoje protivnike je pobijedio Mahmud Ahmedinedžad, dosadašnji predsjednik i bivši gradonačelnik Teherana. I to ne da je pobijedio, nego je pomeo svoje protivnike, njih trojicu i sa ogromnom procentualnom prednošću zacementirao svoju vlast i u drugom mandatu.
Predsjedničke izbore u Iranu pratim još od vremena neprikosnovenog Rafsandžanija; pamtim pomamu oko Hatamija i njegov reizbor četiri godine poslije, bio sam i kada se autsajder Ahmedinedžad probio do drugog kruga a onda sve šokirao pobjedom nad favorizovanim Hašemijem. Ali, ovakvu energiju, ovakve emocije i odlučnost ne pamtim. Niti sam mogao pretpostaviti šta bi se moglo desiti nakon izbora kada proglase pobjednika a poraženom preporuče da se javi za četiri godine.
Predizborne kampanje kandidata nas vode od grada do sela, od sportske sale do stadiona, od trga do džamije. Stotine hiljada ljudi ih posjećuje, ne smeta im ni gužva a ni što, najvjerovatnije, svog kandidata neće niti čuti ni vidjeti. Kao da se odlučuje o sudbini svijeta, možda će neupućen i aroganti zapadnjak pomisliti. Pa onda malo zastanem, pogledam okolo – za ove mlade ljude se upravo i odlučuje o sudbini njihovog svijeta. Svijeta hermetički zatvorenog u okvire Islamske republike koju su njihovi stariji sagradili prije tri decenije. Otuda i ovaj žar, ova emocija i zanos što usrećuje novinara na zadatku. Slike i priče pršte na sve strane a sve su oči uprte u veliki petak kada se bira predsjednik.
Četiri su kandidata, dva nominalno konzervatina a dvojicu častimo titulama umjerenih i reformatora. Njihovu je ambiciju da zasjednu u predsjedničku stolicu aminovao sam Vođa, ajatolah Hamenei pa je time i ovaj raspon od konzervativnog do umjerenog, iako ga mediji pokušavaju rastegnuti, sveden u uske okvire prihvatljive Islamskoj republici.
Jasno nam je da u velikom finalu za svu četvoricu nema mjesta i da će se borba voditi između dosadašnjeg predsjednika i jednog njegovog izazivača. Sve su oči uprte u Mirhuseina Musavija pogotovo nakon što je šminker Hatami odustao od kandidature i skromno se, neki će reći i kukavički, odrekao časti u ime bivšeg premijera Irana.
DIJETE REVOLUCIJE U RALJAMA POLITIKE
Mirhusein Musavi je dijete revolucije. Arhitekta po profesiji a ljevičar po ubjeđenju. Kao mladić je ustao protiv korumpiranog sistema vladara Perzije Pahlavija, organizovao demonstracije i slušao legendarna predavanja Ali Šarijatija u još legendarnijoj Husinija Eršad džamiji.
Kao i velika većina napredne i lijevo orijentisane omladine, otvorenih ruku dočekuje Imama i stavlja se u službu Islamske revolucije. Nakon kratke karijere ministra vanjskih poslova i urednika vodećih režimskih novina te nakon što mu je prethodnik ubijen u atantatu biva izabran za premijera Irana.
Na toj će se funkciji zadržati dugih osam godina, veoma uspješno vodeći ekonomiju države kroz pakao rata sa Irakom i vanjske izolacije koja je polako lomila stubove iranskog društva. Iz tog perioda vuče i jedan tihi ali principijelni sukob sa Hameneijem, tadašnjim predsjednikom a sada neprikosnovenim vođom, inače rođakom sa majčine strane. Musavi je, naime, oduvijek vukao ulijevo i u sukobima unutar Revolucije ga je na mjestu premijera čuvao lično Homeini. Veliki je Imam imao istančan osjećaj za socijalna pitanja a njegovim se obrvama nije suprostavljalo.
Nakon kraja rata sa Irakom i smrti neprikosnovenog Homeinija, dolazi do velikih promjena u vrh države i Revolucije pa i do prvih ozbiljnih raslojavanja. Musavi se tu ne snalazi baš najbolje (inače ljudi bliski njemu tvrde da mu je to i najveća mana kao potencijalnog vođe i velikog državnika – nesnalaženje u komplikovanom lavirintu vlasti) a i zaštitnik mu je preselio na Behešt Zahre mezarje, pa mu zvijezda polako tamni. Ulazi u još jedan principijelni sukob, ovoga puta sa Rafsandžanijem oko njegovog prijedloga da se stranim kompanijama otvori mogućnost ulaganja u potpuno devastiranu iransku privredu.
Ubrzo poslije se ukida i pozicija premijera a njegove ingerencije preuzima predsjednik, tada već izabrani Hašemi Rafsandžani. Mirhusein se povlači iz javnog života.
Bavi se akhitekturom i predaje, te sa svojom harizmatičnom gospođom Zehrom Rahnavard vodi miran život bivšeg revolucionara.
Sve do devedesetsedme kada je isticao i drugi Hašemijev mandat te je Musavijevo ime isplivalo kao eventualna alternativa nezvanično najmoćnijem čovjeku u državi. Međutim, odbija kandidaturu i ispred sebe gura svog nekadašnjeg ministra i malo poznatog Muhameda Hatamija.
Hatami se ozbiljno prihvata ukazane prilike, uglađen i harizmatičan, te na krilima obećanja o reformama glatko dobija izbore. Sljedećih osam godina pokušava ispuniti obećanja koja je nemilice sipao mladim ljudima. A takvih je u Iranu jako puno. Kada još dodamo i činjenicu da se u toj zemlji glasa sa napunjenih petnaest godina, jasno je gdje treba tražiti kartu za uspjeh na izborima.
Elem, osam Hatamijevih godina je prošlo u veselju i rahatluku a ništa se značajno nije promijenilo u Islamskoj republici, tek pokoja sitnica da omladini zamaže oči.
PREDSJEDNIK PO MJERI SVIJETA
Ali, šta se strahovito promijenilo u vrijeme vladavine uglađenog favorita mlađih ali i onim malo starijih dama je okruženje u kojem Iran pokušava izaći na zelenu granu. Jedanaesti septembar i sve ono što je slijedilo potom, sukobi u Avganistanu a pogotovo divljanje po Iraku nametnulo je ogromno breme na zemlju stješnjenu među divljačkim ratovima.
Dok je Sadam vladao u Iraku a talibani sa druge strane držali Avganistan u šaci, Iranu nije bilo lako. Međutim, ovo što imamo nakon ulaska američke čizme u region je užas koji se morao reflektovati i na stanje u Islamskoj republici.
Nećemo zaboraviti ni anti-islamsku histeriju koja je zahvatila, a izgleda da nema namjeru skoro pospustiti, pod navodnicima civilizovani svijet.
I šta imamo kao posljedicu? Logično i očekivano, zaoštravanje i otklon u desno i u samom Iranu. Izbore dobija doktor za saobraćaj Mahmud Ahmedinedžad.
Njegov je program čisti populizam. Nema udvaranja avangardnim snagama, nema koketiranja sa razvijenim svijetom; on se obraća malom čovjeku i ovaj mu vjeruje. Pomagaće sirotinji, gradiće puteve i zgrade a poljuljani nacionalni ponos će hraniti pričama o atomskim elektranama i dalekometnim projektilima.
Pa, dobro, “ko je taj Ahmed, a ko je taj Nedžad” pitali su instant poznavaoci što nakon tri pročitane knjige i par godina stažiranja zaskočiše naslovne stranice nekada ozbiljnih svjetskih novina? Otkud sad on, ko ga podržava, čiji je igrač, kakva mu je ono jakna i zašto nas zbunjuju ovi Iračani, pardon Iranci sa nekim novim likom kada smo se, taman fino, navikli na postojeću garnituru?!
E, gospodo, to vam je nova realnost u stvaranju čije ste imali, doduše neposredno ali intenzivno, i sami udjela. Izbor Mahmuda Sabordžijana, što je i rođeno ime predsjednika Irana prije nego se skromna porodica, u potrazi za boljim životom, krajem pedesetih preselila u prijestonicu je posljedica svih neuspjelih promjena, svih neumornih pritisaka, sve histerije i fobije koje su nametani Iranu još od vremena kada su se tamošnji nacionalisti odlučili na nezavisnost i prkos kolonijalnoj čizmi!
I šta ćemo sada, kojim putem nakon četiri godine vladavine Ahmedinedžada? Izvaditi Musavija iz naftalina i pokušati animirati pregršt nezadovoljstava u jedan front, ponovo nazvan “za promjene”.
KAD AMBICIJE PRETPOSTAVIMO MOGUĆNOSTIMA
Pa da probamo; evo nas neposredno prije izbora, pratimo istupe, pratimo televizijske duele, pričamo sa običnom rajom, sa seljakom, sa šminkerom iz sjevernog Teherana.
Ogromne demonstracije podrške na stadionima kojih u i oko Teherana ima bezbroj su specijalnost tamošnjeg predizbornog folklora. Pogotovo oni nabrzinu i loše organizovani skupovi a takvih je realno i najviše. Milimo kroz nepodnošljivu saobraćajnu gužvu prema Karađu, pregrađu Teherana od nekih, sitnica, par miliona stanovnika. Musavi će se predveče obratiti svojim pristalicama i sve su prilike da kasnimo.
Agu vozača prekidamo u njegovom intenzivnom geopolitičkom monologu što mu, očigledno, predstavlja prioritet i molimo da malo pritisne na gas. Što će značiti i sljedećih pola sata horor-slaloma po ulicama Teherana u kojima samo rijetki i iskusni mogu uživati. Dvadesetak oštrih preticanja i par požrtvovanih prekršaja poslije, što bi u ostatku svijeta bili kažnjeni sa par godina u saobraćajnom Hagu i kočimo pred neopisivom gužvom. Hiljade uglavnom mladih ljudi iskače sa svih strana na ulicu, autom ne možemo dalje i to je znak da smo blizu mjestu događaja.
Stadion je pravi prvoligaški, da se poslužimo rječnikom bivše Yu lige. Dakle, ambiciozno zamišljen za razvoj i unapređenje sporta u široj društvenoj zajednici. Ali, kako to obično biva kada ambicije pretpostavimo realnosti, objekat je ogroman ali nezavršen. Preskočićemo ogradu i možda zastati na trenutak pa sa divljenjem konstatovati da ni striktna islamska oprava tamošnjim djevojakama ne predstavlja problem u savladavanju dvometarskih prepreka, sa sve šiljcima na vrhu.
Preko kanala pa po grbavom parkiću u kome samo maštovitiji mogu zamisliti romantični par na klupi, do kapije stadiona. A tamo, dobar dan, odavno vas nije bilo, prepoznatljivi šarm tisknanja i gužve za prolaz kroz neoprostivo uska vrata.
Said, moj dugogodišnji kompanjon i veteran svih zbivanja u Iranu unazad nekoliko generacija je u svom elementu – pokušaće težu varijantu. Suprostavlja nepostojeći autoritet novinara uzbuđenju domaćina nakinđurenog akreditacijama. I, naravno, ljutim brkovima što brane VIP ulaz od mnoštva nenadanih uljeza.
Tu prolaza, jasno je, bez ozbiljnijeg i dužeg prepucavanja jednostavno nema. Ali, pošto su sada već i ponos i sujeta sa obje strane ograde u igri, ja odustajem. Idemo kud i sav normalan svijet, ja i moj tradicionalni optimizam kada su drage sredine u pitanju, idemo u masu uzbuđenja što hrli prema kapiji na tribinama.
Što mladom reporteru, dakle meni, sa dvije kamere i pripadajućim objektivima, realno predstavlja neopisivo zadovoljstvo. Prvo, kako sačuvati krhke digitalne sprave u gužvi tempiranoj za “laktaše” sa dugogodišnjim iskustvom? A, pritom, što je i ozbiljniji problem (ili ga barem ja tako vidim?!) kako ostati u rijeci aga kada se bujica hanuma veoma agresivno gura prema naprijed? Nezgodno mi je priznati a još neprijatne sjetiti se mirisnih i tjelesnih detalja tiskanja prema terenu ali izgleda da jedini ja na to obraćam pažnju.
Damir Šagolj: Teheranska noć (2)
radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.