Daily Mail: Kako se u Bosni moglo desiti da kum ubije kumče?

Britanska novinarka Liz Jones boravila je u BiH, gdje je učestvovala na godišnjem Maršu mira, odakle je za Daily Mail napisala svoje utiske.

„Ne sjećam se kako sam se složila s tim da hodam 40 kilometara preko brda, pored znakova sa lobanjom i prekrštenim kostima na kojima piše 'pazi mine'“, piše Jones.

Sa njom je i Nicky Kinnaird, osnivačica britanske kozmetičke apoteke Space NK, čija kompanija slavi 20. rođendan.

Smještene su u hotel Europa, koji je, kao i veliki broj zgrada u Sarajevu, bio zapaljen u ratu.

„Ne žalim se, na godišnjem smo Maršu mira od Nezuka do Srebrenice, gdje je 1995. ubijeno 8.000 odraslih muškaraca i dječaka. Ovdje smo da obilježimo 20. godišnjicu početka rata na Balkanu“, piše Jones.

Prethodnog dana prikazan im je film o Tunelu spasa koji je bio jedini način za izlaz iz opkoljenog Sarajeva.

 „Vidjeli smo snimke odraslih ljudi kako padaju na putu. Tako da se ne mogu slomiti ili tražiti da sjednem. Moja patnja je beznačajna. Moram nastaviti uprkos žuljevima. Prolazimo pored još jednog znaka, prvog od mnogih na kojima piše 'mjesto masovne grobnice'.  Okolna sela su tako neiskvarena, tako zelena i divna da se čni nevjerovatno da je ovdje bio rat.

„Ne možete da se ne zapitate kako se moglo desiti da učenik ubije učitelja ili kum kumče.“

Liz Jones piše o vodiču puta, 34-godišnjem Elviru Hafizoviću, nezaposlenom bivšem policajcu. Njemu su Srbi ubili brata kada je imao 18 godina. „Uz pomoć DNK identifikovani su mu ostaci i nedostaju mu rebra i kičma, njegova majka neće biti na sinovom pogrebu jer ima dijabetis i visok krvni pritisak“.

Jones učestvuje u maršu prvenstveno da vidi rad dobrotvornog društva Women for Women International (Žene za žene).

Udruženje je osnovano 1993. kada je Zainab Salbi, 23-godišnjakinja koja je živjela u SAD-u, čula za rat na Balkanu i ozloglašene kampove za silovanje.

Udruženje danas radi u osam država i ne bavi se samo doniranjem novca već i obučavanjem žena za pokretanje poslova. „Najbolja stvar je da se žene Zapada ohrabruju da sponzorišu 'sestru' i pišu ženi koja je proživjela rat i kaže joj da nije zaboravljena.“

„Nicky Kinnard je ovdje upravo zbog toga. Ne samo da skupi novac na 110 kilometara dugoj šetnji (skupila je nešto manje od 12.000 funti), već i da upozna svoju 'sestru' i vidi kako napreduju časovi koji će vratiti nadu u život ženama koje su izgubile, muževe, sinove, braću, očeve... i obučiti ih da budu predavačice“, piše Jones.

Žene se voze do sela Ahmići da vide kako polaznice predavanja snalaze sa novim poslovima: uzgajanjem i prodajom ljekovitih biljaka.

„Na kraju smo posjetile kuću Nickyine 'sestre' Sabahete Nesib-Faljić. Njena kuća je mala, ali okružena zelenilom. Ona je sačuvala sva pisma od Nicky. Upoznali smo njene kćerke: 20-godišnju Harisu koja je frizerka i 22-godišnjuDalilu, koja je studentica.

Sabaheta prelazi svaki dan tri kilometra da bi pohađala časove i želja joj je raditi u medicini. „Ali ne želi pričati o ratu, ta tema joj je preteška“, govori Nicky.

Mnogi ljudi su pobjegli i nikada se nisu vratili. „Žene ovdje su mi rekle da im je trebalo deset godina da se prestanu tresti na glasne zvukove. Svjetla se gase. Kao da se svjetla gase u cijeloj bosni, a WfWi je kao svjetlo na kraju tunela“, piše Jones.