Bursać: Ako Srbija napravi veliki spomenik zločincu Mladiću, možda dobije i Mundijal!

"Beograd je, nekoliko dana nakon što je zločinac Ratko Mladić ispraćen kao nacionalni heroj, nagrađen finalom Lige Evrope 2029. Dok majke Srebrenice tri decenije traže kosti svoje djece, Evropa šalje ko biva "oštra saopštenja", a UEFA pehar u Beograd. Ako ovako nastave, neka Mladiću dignu spomenik na Slaviji, možda dobiju i Mundijal. A vi se samo čudite!"

Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba  

Vijest glasi da će Beograd 23. maja 2029. biti domaćin finala Lige Evrope. UEFA je odlučila da se utakmica igra na budućem srbijanskom Nacionalnom stadionu, tom Vučićevom megalomanskom hramu fudbala koji će Evropi pokazati novu, modernu, sportsku Srbiju.

Mi tamo, kad ono zabrinutost

Vijest stiže u trenutku kada se ta ista Evropa kobajagi  iščuđava nad prizorima iz Beograda nakon smrti i sahrane Ratka Mladića, pravosnažno osuđenog ratnog zločinca i čovjeka osuđenog za genocid u Srebrenici. Evropski parlament raspravlja, evropski zvaničnici ko biva izražavaju zabrinutost, američki zvaničnici objašnjavaju svoju uzdržanost, a Marta Kos poručuje kako slike iz Beograda "ne predstavljaju srpsko društvo u cjelini" i kako se o dostojanstvu žrtava ratnih zločina i genocida ne pregovara. Ma da, Marta, nije cjelina, nego 90%.

I sve je to krasno upakovano u poznati diplomatski celofan: Dostojanstvo žrtava ostaje u saopštenju, zabrinutost u zapisniku, a finale Lige Evrope ide u Beograd.

Zabranjeno preuzimanje teksta bez pismenog odobrenja Redakcije portala Radiosarajevo.ba!

Čovjek bi mogao pomisliti da međunarodna zajednica ima neki tajni pravilnik prema kojem se veličanje ratnih zločinaca boduje kao dodatna kvalifikacija za organizaciju velikih sportskih događaja. Jer ako poslije svega što smo gledali proteklih dana Beograd dobije evropsko finale, a tako stoje stvari, sasvim je legitimno zapitati se šta bi dobio kada bi se još malo "potrudio" i, recimo, podigao spomenik zločincu Ratku Mladiću na Slaviji. Mundijal bi valjda bio neka logična nagrada, Olimpijske igre možda za spomenik Karadžiću i Mladiću, a finale Lige šampiona kao bonus za naročito uspješno njegovanje kulture sjećanja na pravosnažno osuđenog ratnog zločinca i sigurna kuća za sve ostale-ratne zločince.

Pravac Potočari-UEFA

Jer kakvu poruku šalje Evropa državi u kojoj se jedan pravosnažno osuđeni ratni zločinac ispraća uz državne, političke, vojne i crkvene počasti, dok tribine dva najveća kluba godinama proizvode ikonografiju u kojoj se Mladić slavi kao heroj? Kakvu poruku šalje gradu čijim stadionima odjekuje identifikacija navijačkih masa sa Mladićem i njegovim nasljeđem? Odgovor je toliko jednostavan i brutalan da mu diplomatski prevod samo smeta: Radite šta hoćete, Evropa će napisati saopštenje, Amerika će objasniti kako se javno ne oglašava o svakom međunarodnom pitanju, neko će u Briselu biti ”duboko zabrinut", neko će pozvati na pomirenje i evropske vrijednosti, a onda će stići UEFA sa beogradskim finalom.

Tako međunarodna zajednica već tri decenije demonstrira savršeno usklađen sistem moralne impotencije prema Balkanu. Jednom rukom pokazuje prema Srebrenici i govori "nikad više", drugom potpisuje ugovore, otvara poglavlja, dijeli milijarde, dila oružje, pregovara sa političkim nasljednicima ideologije koja je genocid proizvela i nagrađuje državu u kojoj je kult Ratka Mladića odavno izašao iz podruma ekstremističkih grupa i ušetao u institucije, medije, crkvu, tribine i državne ceremonije.

Nisu svi, samo njih 90%

Pa onda slušamo objašnjenja kako prizori iz Beograda ipak "ne predstavljaju cijelo srpsko društvo", što je tvrdnja koja formalno zvuči tačno, a suštinski služi kao još jedan diplomatski anestetik. Nijedno društvo ne čini homogena masa, a u Srbiji žive hrabri ljudi koji su godinama zbog istine o ratovima devedesetih plaćali cijenu kakvu evropski birokrata iz klimatizovane kancelarije teško može zamisliti. Upravo zbog tih ljudi dodatno vrijeđa evropsko relativiziranje onoga što radi država Srbija, jer cijela priča odavno prevazilazi nekoliko huligana sa bakljama i Mladićevom slikom. Državni vrh, političke strukture, crkveni velikodostojnici, medijska mašinerija i ogromna industrija istorijskog revizionizma napravili su od osuđenog zločinca nacionalnu ikonu, Evropa sve to uredno vidi, registruje i arhivira, pa Beogradu dodijeli finale.

U Istočnoj Bosni, za to vrijeme, majke traže kosti. Trideset i jednu godinu nakon genocida porodice još tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih, Munira Subašić pronašla je dvije kosti svoga sina, oko hiljadu žrtava još se vodi kao nestalo, a ljudi se decenijama nakon ubistava sahranjuju sa nekoliko pronađenih kostiju jer su tijela njihovih najmilijih premještana iz primarnih u sekundarne i tercijarne grobnice kako bi se sakrio zločin.

Od dječijih kostiju do fudbalskog pehara

I upravo tu stane čitava evropska politika prema Balkanu: Majka traži glavu svoga djeteta, Beograd slavi čovjeka pod čijom je komandom počinjen genocid, Brisel izražava zabrinutost, a UEFA šalje pehar i domaćinstvo. Teško ćete pronaći precizniju sliku našeg vremena.

Zato me poštedite priče o "međunarodnoj zajednici", "oštrih saopštenja", "dubokih zabrinutosti", evropskih vrijednosti i fraza o suočavanju s prošlošću. Sankcija predstavlja politiku, kao što je politika uslov, zabrana ili izolacija, dok saopštenje nakon kojeg slijedi nagrada predstavlja saučesništvo u normalizaciji onoga što se navodno osuđuje.

Srbija je tu igru odavno shvatila bolje od svojih evropskih tutora. Može rehabilitovati četništvo, veličati ratne zločince, pretvarati osuđenike za genocid u heroje, biti sigurna kuća za koljače, pustiti tribine da urlaju Mladićevo ime i organizovati mu ispraćaj dostojan nacionalnog junaka, jer će Evropa nekoliko dana glumiti zgražavanje, napisati saopštenje i nastaviti dalje tamo gdje je stala. Biznis, fudbal, pare, interes, Nacionalni stadion i finale imaju svoje rokove i svoje kalendare, dok majke Srebrenice imaju samo vrijeme koje prolazi i kosti koje još čekaju da budu pronađene. Ako budu pronađene…

Ako vlast u Beogradu jednog jutra zaista odluči podići spomenik Ratku Mladiću nasred Slavije, neka ga onda napravi što većeg. Sudeći prema dosadašnjem iskustvu, iz Brisela će stići "najoštrija osuda", iz Washingtona "kontrolisana zabrinutost", evropski parlamentarci će održati raspravu, a neka velika sportska federacija nekoliko dana kasnije možda će otvoriti kovertu i saopštiti ono što savršeno opisuje odnos međunarodne zajednice prema Balkanu:

Čestitamo, Beograde, dobili ste Mundijal.

* * *

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.