Branko Lustig: U Auschwitzu nisam mislio na mamu - mislio sam na sebe, kako ću preživjeti

Biografija koja je slavnog Stevena Spielberga ostavila bez riječi, životno iskustvo zatočeništva u nacističkim logorima koje je pomoglo u oblikovanju znamenite Schindlerove liste, međunarodna karijera koja je urodila brojnim nagradama, među kojima su i dva Oskara - sve to pripada Branku Lustigu, hrvatskom sineasti i vlasniku počasnog Srca Sarajeva. Čuveni filmski producent ovih se dana nalazi u Sarajevu povodom Festivala tolerancije koji se od 24. do 27. oktobra dešava u Meeting Pointu (ne propustite besplante projekcije sjajnih filmova!). Kao počasni predsjednik Festivala, u svojim osamdesetim godinama ima zavidnu kondiciju i energiju za brojne susrete, kakav je bio i oi onaj sa sarajevskim srednjoškolcima kojima je održao predavanje o Holokaustu

Priča kojom je Branko Lustig dirnuo sarajevske srednjoškolce

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba  

Radiosarajevo.ba: Gospodine Lustig, iz nacističkog logora su vas oslobodili kao trinaestogodišnjeg dječaka. Od tog trenutka, pa evo do danas, vi ste neumorni u podsjećanju na strahote Holokausta. Odakle crpite energiju za to? 

Lustig: Energija dolazi svaki put kad se sjetim onih koji su umirali predamnom, mada to danas zvuči nekako, vrlo banalno... Ali ako ste VI taj koji se sjeća i ako se to STVARNO dogodilo, onda nije banalno. Kad se sjetim svih ljudi koji su pali sa onih malih štoklica i ostali visiti i njihati se na užadima... i kad su viknuli prije toga – Recite svijetu kako smo umrli... od tuda crpim energiju. Jer to je strašno. Uopće oduzimati nekom život bez razloga je strašno. Ubijati je strašno. Vi ne morate otići u Holokaust, za vas je ovdje i Srebrenica dovoljna. Kad sam jučer obišao tu galeriju (Galerija 11/07/95), kad sam vidio te slike, to je ostavilo snažan dojam na mene.

Radiosarajevo.ba: Ali ne žele svi da pričaju o svojim traumama. Mnoge Sarajlije koje su preživjele opsadu ne žele o tome govoriti drugima. Zašto je to tako?   

Lustig:  Pa obično ljudi i ne vole baš da budu sa takvima. Ne žele slušati. Ne žele doživljavati ponovo, i ponovo, i ponovo. Ja ne mislim da treba stalno prikazivati  ljudima patnju, jer nove generacije to počnu mrziti. „Oh, opet ćete nam pričati o Holokaustu?“. Djeca žele da čuju nešto lijepo, nešto što im otvara put u život. Dosta im je starih Židova koje su ubijali i neće više da slušaju. Zato, ako treba napraviti film o Holokaustu u Hrvatskoj, a to je Jasenovac, treba ga napraviti na jedan produhovljen način, ne samo kroz ubijanje. Isto tako bi trebao izgledati i film o Srebrenici, jer sigurno ima i drugih poruka. Sve to što smo preživjeli je jako teško, ali u jednom trenutku prestaje biti interesantno i počinje ići na obratnu stranu. 

Radiosarajevo.ba: Kako je izgledala vaša svakodnevica u logoru? 

Lustig:  Sve je izgledalo samo kao jedno- preživjeti do navečer, preživjeti do sutra. Kad si išao spavati, onda si samo razmišljao o tome kako ćeš se ujutro dignuti. Kad si se digao, onda si razmišljao o tome kako ćeš ići spavati. Sve je bilo sa jednim životinjskim instinktom. Ni o čemu nismo razmišljali, osim o preživljavanju. Sve ove knjige koje pišu o logorima, sve je to postlogorsko razmišljanje, mislim da to nije realno. Ljudi nisu pisali knjige u logorima, nisu mogli, jer su morali mislliti na preživljavanje. 

Radiosarajevo.ba :  Jeste li mislili na majku? 

Lustig: Nisam. Ja sam sa majkom završio onog momenta kada sam je zadnji put vidio ošišanu. Ja bar mislim da je to bila ona. Vidio sam da su je odvodili u grupi žena. I od tog momenta nama je rečeno da su otišle kroz dimnjak... Eeno onaj dim tamo što vidite, to su vaši bližnji". Od tog momenta više nisam imao vremena da mislim. Mislio sam na sebe, kako ću preživjeti. 

Radiosarajevo.ba: Kako je izgledao vaš ponovni susret sa majkom, nakon svega? 

Lustig: Bilo je nevjerovatno. To je bio jedan filmski susret, k'o da ga je Felini napravio. To je bilo u jednom bloku u Bergen-Belsenu, gdje je bilo jako puno partizanki. One su sve evakuirane poslije oslobođenja u taj blok i odatle se išlo kući. Sve te žene, zamaramljene, jer su bile bez kose, u nekim čudnim haljinama, čudnim kombinacijama - sve su one napravile jedan špalir. Ja sam prolazio kroz traj špalir, da bi na kraju špalira našao svoju mamu, koja je plakala, naravno. I to je bio kraj. 

Radiosarajevo.ba :  Nekoliko puta do sada rekli ste da vi, u stvari, niste religiozni, i da je vaše jevrejstvo, zapravo, pripadnost jednoj tradiciji. Kako tumačite ovu eksplicitnu religioznost koja nam se desila u zadnja dva desetljeća? 

Lustig: Ljudi traže neki izlaz, misle i vjeruju da je izlaz religioznost. Ali treba nešto da im se desi kao meni da bi shvatili da nema ništa. Kao što su one hiljade, milioni, u koloni prema gasnim komorama čitali Bibliju, molitvenik i mislili da ćese  u zadnjem momentu nešto dogoditi. Ništa se nije dogodilo i onda su otišli. Ja sam to shvatio, ali ljudi neće to da shvate, jer ima i onih koji imaju korist od toga da ljudi vjeruju da će se nešto dogoditi. Obzirom da se ništa ne događa, polako shvaćaju i oni. Vidite, ovaj novi Papa – on shvaća. Mi osjećamo da shvaća. 

Radiosarajevo.ba :  Kako danas doživljavate Bosnu? Mi smo nekad bili kolijevka tolerancije, pojam tolerancije, a danas smo zemlja isključivosti. 

Lustig: Evo ja ću vam reći. Ja smatram da je Tuzla primjer nečega što bi bila idealna regija. 

Radiosarajevo.ba:  Hoće li Tuzla onda dobiti uskoro Jevrejski filmski festival? 

Lustig: Hoće, radimo na tome. 

Radiosarajevo.ba: Zvuči bizarno, ali mnogi ljudi, čak i filmofili, zapravo ne znaju čime se bave filmski producenti? Šta je, u stvari, bio vaš posao na Šindlerovoj listi za koju ste dobili Oskara? 

Lustig: Kad pogledate film, kad sve štima i kad se sve uklapa kao kockice, kao lego, onda sam napravio dobar posao, i onda dobijete Oskara. Iza toga je mnogo neprospavanih noći. Uglavnom, nema fizičkih poslova, ali ima briga. I kada sve te brige lijepo složite u ladice, u mala spremišta, i kad možete mirno spavati... onda je sve u redu.

Radiosarajevo.ba : Redatelji bez vas ne mogu, vi ste nešto kao njihova savjest? 

Lustig: Ja smatram da ništa nisam napravio, ja sam samo pomogao Stevenu. 

Radiosarajevo.ba:  Zanimljivo, vi ste jako dobar pripovjedač, studirali ste glumu, ali ipak ste se odlučili za karijeru iza kamere. Zašto? 

Lustig: Jer sam shvatio da ipak nisam tako dobar pripovjedač (smijeh). Moja prva uloga je bila u bosanskom filmu, u Kozari. To je bio slijepi njemački vojnik. To je zapravio bio jedno proricanje sudbine, jer je taj Nijemac oslijepio kad je došao u našu zemlju, u Bosnu, i tražio je nekoga da ga izvede van. I nikog nije našao. Ne vjerujem da je Bulajić to tako zamislio, ali sada to izgleda nekako proročanski. 

Radiosarajevo.ba :  Kako su uopće izgledali ti dani vaše rane naobrazbe u Jadran filmu – čini se da su to bila neka divna vremena za jugoslovneksu kinematografiju? 

Lustig: Ja mislim da su to bila vremena koja se nikad više neće ponoviti. Ne samo u Jadran-filmu, nego i u Bosna.filmu. Pa ja sam tu sreo radnike kojih se i danas sjećam, farmajstore, električare, prekrasne ljude. Nema toga više i toga više nikada neće biti. Kažu – ponoviće se to na televiziji. Neće! To je bio jedan drugi svijet. 

Radiosarajevo.ba :  Da li  mislite da je iza svega toga stajala jedna pametna vlast, koja je znala zašto je kinematografija potrebna? 

Lustig: Pa ne bih tako rekao. Nekako, vlast je stajala organski. Ljudi su pomagali jedni druge i shvatili su da jedni bez drugih ne mogu i zato se kretalo naprijed. Ali najvažnije je ipak ono što sam predavao na Akademiji - a to je scenario. A vi Bosanci imali ste i imate fenomenalne scenariste. I sve je tu

Radiosarajevo.ba: A imamo i teme. 

Lustig: Imate teme. Imate režisere. Znači na prvom mjestu tema, onda dobar scenarista, pa režiser, pa glumci... 

Radiosarajevo.ba : A onda dolazite vi i ljudi vašeg kova.

Lustig: Eto pitali ste šta je producent. Producent je čovjek koji sve to što sam rekao skupi i metne u jedan tuljak i da djetetu da liže. A dijete – to je publika (smijeh). 

Radiosarajevo.ba: Festival jevrejskog filma je, u neku ruku, vaše životno poslanstvo - Da se ne zaboravi i ne ponovi. 

Lustig: Najvažnije je što sam našao Natašu Popović, direktoricu Festivala. Da nije bilo nje, ne bi ni bilo festivala. Ona je izmislila židovski festival, a ja sam onda u to uveo temu Holokausta i proširili smo festival. Jako nam je teško jer nemamo novaca, ali to je teškoća svih. Kod nas je teško proizvoditi nešto što ne donosi direktnu materijalnu korist, a korist od onoga što mi radimo će se vidjeti možda za desetak, dvadesetak ili pedesetak godina. 

Mi festival u Zagrebu zovimo Festival tolerancije, jer na žalost, danas moji saradnici jako teško nalaze filmove o Holokaustu i skoro da ih nema. Nema ih, kao što je sve manje i manje filmova sa divljeg Zapada; indijanci su umrli i nema više Vinetua. Imam osjećaj da će kada ja umrem i kada umru moji prijatelji koji su sa mnom bili u koncentracijskim logorima, ljudi prestati da govore o Holokaustu. I zato mi obilazimo svijet, prikazujemo filmove i upozoravamo da je Holokaust stvarno postojao i da se ne smije zaborativi. I to je glavna lozinka ovog Festivala - Da se ne zaboravi i ne ponovi.  

Radiosarajevo.ba :  Da li smo makar mi, koji smo prošli opsadu Sarajeva ili doživjeli Srebrenicu, dostojni prenosioci te poruke? 

Lustig: Svako ko prenosi tu poruku je dostojan. Druga generacija Holokausta -direktni potomci preživjelih, su među tim prenosiocima. Nakon što je vidjela film Obilježeni / Numbered, moja 33-godišnja kćer Sara je sebi na zapešće utetovirala broj, kakav su i meni tetovirali kad sam doveden u Aušvic. Mislim da ona to nije trebala napraviti i kad sam je pitao zašto je to učinila, rekla mi je - da se ne zaboravi. Ne mogu si svi utetovirati brojeve, ali se nadam da će poruka i nakon nas ostati. 

Radiosarajevo.ba: Hvala na razgovoru i sretno.