Bio jednom jedan grad, bila jednom jedna bolnica

Bio jednom jedan grad, lijep u svom šarenilu s mnogo svjetla. U tom lijepom gradu  je bio rat, surov, krvav, težak. Grad je živio bez struje, vode, ali mrak taj grad nije pojeo u ratu. Ginula je mladost toga grada.

Piše: Nataša Gaon Grujić za Radiosarajevo.ba

Mladost je uvijek lijepa, ali ova mladost što podsjeća u tišini Bara, pomoćnog stadiona Koševo, Lava,  Kovača... bila je posebno lijepa. Oni su branili svoj grad, branili sve ono što grad čini gradom. Branili ljude, kuće, bolnice... Imao je taj grad u to vrijeme dvije bolnice.

Imao je ljekare koju su u obje bolnice spašavali ljudske živote. Herojski su radili svoj posao. Neki će reći da se odluka o rađanju djece u ratnom ludilu činila ludom, ali djeca su se rađala, a buduće mame su na porod išle s kanisterima vode.

Bio je jednom jedan grad u kojem je rat prestao. 

Vraćao se, polako, taj grad u svoj, pomalo zaboravljeni, ritam življenja u miru. Imao je taj grad dvije bolnice. Rađala su se djeca, a prve fotografije dječijih albuma bile su one bolničke i tradicionalno fotografije ispred bolnice. Znate one mama, tata, starija sestra ili brat i zamotuljak u maminim rukama. Iza porodice uvijek su se vidjeli obrisi bolnice.

Tišina i mrak su u tom gradu, u miru, pojeli fabrike. Tišina je u Zori, a ja se sjećam da sam znala da su moji roditelji dobili plaću kada bi se u kuhinjskom plakaru našlo pakovanje čokoladnih bananica u prozirnoj kesi. Tišina i mrak su pojeli hotel Holiday Inn, izgrađen za potrebe Olimpijade 1984. godine, kojoj je domaćin bio ovaj grad o kojem vam pišem. Noću, dok samo fasada ovog hotela šalje glas o svom postojanju, ja se sjetim Olimpijade.

U augustu 1992. u tom gradu je gorjela Vijećnica. Danima su listovi izgorjelih knjiga i pepeo opominjali na uništeno znanje, spaljene knjige i izgubljene živote ljude koji su pokušali spasiti Vijećnicu. Mislila sam je ovo bila posljednja agresija na znanje u ovom gradu, ali smo poslije doživjeli zatvoreno znanje u Zemaljskom muzeju. Godinama je Muzej bio u tišini i mraku.

Bio jednom jedan grad koji bi mogao ostati bez Bolnice, čije bi sjećanje o bolnici moglo ostati u ljudima koji su ovu bolnicu doživljavali svojom, u onima koje je osoblje ove bolnice izliječilo, spasilo život... u dječijim albumima i prvim fotografijama, znate onim mama, tata i zamotuljak. 

Moglo bi se desiti da jedna bolnica nestane u mraku i tišini.

Ako zaista ovaj grad, a ime mu je Sarajevo, ostane bez bolnice, a ime joj je Opća bolnica Prim. dr. Abdulah Nakaš, tada ćemo s pravom moći reći da je bilo jednom jedno Sarajevo, bili jednom jedni ljudi koji su živjeli u tom gradu...