Bill Carter: Ludilo Srbije se nastavlja

Bill Carter je počasni građanin Sarajeva, humanitarac i pisac, autor dokumentarca Miss Sarajevo i jedan od pokretača koncerta U2 u Sarajevu 1997. Prenosimo njegovu bilješku sa Facebooka

Trećeg marta je na aerodromu u Beču uhapšen Jovan Divjak, penzionisani general Armije BiH. Zemlja koja je tražija njegovo uhićenje je Srbija. Od završetka rata u Bosni, Srbija je u više navrata prikazala sebe kao zemlju puna zabluda, paranoja i poricanja. Ministar vanjskih poslova Austrije, Michael Spindelegger dao je razumnu izjavu austrijskom Kurieru kada je rekao da je Divjakovo izručenje Srbiji nezamislivo.

Petog marta je 5000 ljudi protestiralo u Sarajevu sa zahtjevom za Divjakovim oslobađanjem On će i biti oslobođen. Srbiji se ne bi trebalo dopustiti da traže garanicje i za koga sve dok sami ne uhapse ratnog zločinca broj 1 - Ratka Mladića, koji je odgovoran za klanje 8.000 muškaraca u Srebrenici i za opsadu Sarajeva.

Nije tajna da Srbija želi u EU. Njima očajnički treba da ih drugi vide u tom svjetlu, a ne kao državu u kojoj nacionalizam tako često prelazi u nasilje. Želim im sreću. Iskreno. Zato što zdrava Srbija znači zdraviji Balkana. Ali ako ovaj nalog za hapšenje odslikava njihovu nacionalnu svijest, onda sam sasvim siguran da će Srbija još dugo vremena ostati na rubu.

Zanimljiv preokret, u zemlji i inače prepunoj paradoksa, odnosi se na generala Divjaka. On je Srbin, rođen je u Beogradu. Prije rata bio je pukovnik koji je služio kao šef Teritorijalne odbrane Sarajeva za Jugoslovensku vojsku JNA. Kada je počelo bombardiranje Sarajeva od strane te iste JNA, Divjak se deklarirao kao Bosanac i priključio pokretu otpora iz kojeg će kasnije narasti Armija BiH koja je štitila sve građane bilo da su Srbi, Hrvati ili Muslimani. Divjak je postao visoko rangirani Srbin u bosanskoj vojsci, što svjedoči o povjerenju u njega, kao i u mogućnost etničke raznolikosti unutar Bosne i Hercegovine.

Događaj zbog kojeg Srbija osuđuje gospodina Divjaka dobro je dokumentiran u BBC-jevom dokumentarcu "Death of Nation" (Smrt Nacije), ali ću ipak dati još neka objašnjenja da bih naglasio licemjerje i ludilo u nastojanju da se uhapsi gospodin Divjak.

Srbija tvrdi da je on odgovoran za pucanje na konvoj vojnika JNA koji se povlačio iz grada. Oni tvrde da su tada poginula 42 vojnika, a čak je i general jugoslovenske vojske Milutin Kukanjac, koji je bio zapovjednik postrojbe u Sarajevu i otišao s konvojem, izjavio je da je tada poginulo šestero ljudi.

Ja ne znam da li je gospodin Divjak je bio uključen u aktivnosti koje su rezultirale sa tih šest smrtnih slučajeva. Sasvim iskreno, to nije važno. Zato što su ti vojnici već ogrezli u zločin koji će se kasnije pretvoriti u genocid. Ti vojnici su bili marionete, marširajuće čizme Miloševića i Karadžića, dvojice muškaraca koji su  provodili ubistva, silovanja i genocid nad svojim narodom. U konačnici, ti su vojnici, i mnogi drugi, bili odgovorni za smrt više od 100.000 ljudi.

Oni su opkolili gradove kao što su Sarajevo, Žepa, Goražde, kako bi sistematično ubijali i izgladnjivali sve koji su bili unutar opsade. Oni su upravljali logorima u kojima su silovali na desetke hiljada žena. Oni su upravljali logorima u kojima su mučili i uvijali.

Mnogi koji su ubijali, vratili su se normalnom životu u Srbiji, neki od njih popravljaju automobile, vode kafić ili vode svoju djecu na klavirske koncerte.Oni nikada neće odgovarati za svoja zlodjela, bar ne u javnosti.

Njihovi čelnici su uglavnom mrtvi ili se u zatvoru. Ako je general Divjak odlučio pucati na njih, a ponavljam 'ako' jer ne znamo šta se događalo u ranim danima rata, znači li to da je ratni zločinac? Ne, on je samo uvidio da je došlo vrijeme za borbu ili smrt.

Upoznao sam generala Divjaka jednom, u Sarajevu 2009. kada je prisustvovao ceremoniji na kojoj sam dobio priznanje počasnog građanina Sarajeva. Znao sam odranije ko je on po reputaciju, ali ga nikada ranije nisam sreo. Nakon svečanosti nije mogao zaustaviti  svoju ruku koja mi je čestitala zahvaljujući za ono što sam učinio za vrijeme rata. Rekao sam mu isto. Toliko noći u ratu, dok sam spavao na sedmom  spratu UNIS-ovog nebodera, on je bio na prvoj liniji fronta, pokušavajući otjerati one čiji je cilj bio ubiti svakoga u Sarajevu, uključujući i mene. 

Historija. Namjere. Te dvije riječi gube smisao u magli rata. Namjere čine historiju.

Pitam se kako ove riječi odzvanjaju u glavama pilota Enola Gaya, sve do njihove smrti u poznim godinama. Kako su o njima razmišljali snajperisti sa planina u okruženju Sarajeva, dok su pucali u petogodišnju djecu. Jesu li oni vjerovali da spašavaju svoj narod tako što nasumično pucaju po civilima. Ne znam, ali iskreno sumnjam. Ne znam šta je radio general Divjak u tih prvih nekoliko dana rata, ali znam njegove namjere. On je pokušavao spasiti nevine ljude od metaka obučenih vojnika. I zato on ostaje heroj.

Vezano:  Bill Carter stigao u Sarajevo

Bill Carter: U2 ponovo na Balkanu