Belma Bećirbašić: Ugodna vožnja taksijem

Piše:Belma Bećirbašić*

Slijedeća anegdota se već godinama prepričava na Pravnom fakultetu: Kada je jedne prilike Zdravko Grebo ušao u taksi, ovaj ga je upitao da li je i on 'sebi nešto priveo na fakultetu?' "Kako mislite - priveo?", upitao je profesor. "Pa... vidim, profesore da su svi privodili studentice, pa reko' da niste i vi, znate, uhvatili koju priliku..." "Nisam, gospodine, ja u toj turi koji su privodili", hladno je odbrusio profesor. "Aha... svaka čast ako niste, nije se lako oduprijeti tim izazovima, zato vas još više cijenim, jer, znate, ono je stvarno sramotno." "Da, sramotno", potvrdio je Grebo. Nakon nekoliko minuta tišine, vozač ga je upitao: "A... desi li vam se da uzmete koju kintu katkad, znate, za ispit..." Profesor reče: "Nisam ni to, vjerovali ili ne." Nakon što su stigli na odredište, vozač reče: "Profesore, smatrajte ovu vožnju poklonom..." "Ma, ne dolazi u obzir", odmahuje Grebo. "Ne, ja insistiram, čast mi je voziti nekog poput vas... Nego, iskoristio bih ovu priliku da vas zamolim, znate, od mog brata mali, ostalo mu je još nekoliko ispita za uslov, pa, eto, on je naučio, nego, ukoliko zapne negdje...“

Golićeve duševne boli

U srijedu 29. juna, Senat Univerziteta u Sarajevu treba da se oglasi povodom zahtjeva Etičkog komiteta da se Bajri Goliću i Zdravku Lučiću doživotno zabrane predavanja na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu zbog toga što su godinama držali predavanja studenticama u prigradskim motelima Tuzle obećavajući im karijeru pravnika.

Ovu informaciju sam saznala isti dan kada se odvijao nastavak suđenja na kome sam svjedočila o tome kako sam svojim višegodišnjim tekstovima u bivšem magazinu Dani nanijela duševnu bol Bajri Goliću. Jedan od glavnih argumenata njegove tužbe jeste da je slučaj „Pravni fakultet“ proizvod fantazije uredništva Dana, nekakve čudne i paranormalne želje za osvetom, a čiji sam, je li, bila osobni egzekutor. Kako bi potkrijepio svoju tezu, na suđenju me je Golićev advokat pitao da li je ijedan drugi medij izvještavao o tome. „Naravno“, rekla sam, nakon čega me je zamolio da konkretno navedem imena. Međutim, koliko god se trudila, nisam se mogla sjetiti još niti jednog medija, sem Slobodne Bosne, koji se u to vrijeme istraživački i kritički zalagao da raskrinka sigurno najvažniji slučaj poslijeratne korupcije u obrazovanju, a čija je seksualna dimenzija samo vrh ledenog brijega; pali su mi napamet tek oni koji su, poput pojedinaca s FTV-a, BHT-a ili Dnevnog avaza indirektno pomagali sabotiranje istrage tužiteljice Dijane Milić. Nepotpun odgovor koji sam pružila je, dakle, uračunat kao bod manje u moju odbranu a njegovom advokatu dovoljan povod da zaključi kako slučaj nije bio medijski i javno eksploatiran, ergo, ne postoji.

Zdravko Grebo

Toj poenti se zapravo nije imalo šta zamjeriti: Bajro Golić, Fuad Saltaga, i Zdravko Lučić su vješto koristili ravnodušnost javnosti kao svoj alibi, zahvaljujući čemu i danas predaju na fakultetu. Dva-tri medija nisu imali nikakve šanse naspram šutnje akademske zajednice, patrijarhalnosti sredine, nedovoljne ustrajnosti (ženskog) nevladinog sektora i uobičajene pasivnosti javnog mnijenja. O tome su dovoljno govorile reakcije koje su pristizale na moju adresu u vrijeme istraživanja o ovoj aferi: poručeno mi je da sam „dosadna s forsiranjem te priče“ te da bih „trebala pisati o nekim ljepšim stvarima“. Naravno, mogla sam ugodnije provoditi svoje vrijeme ali, nadajući se valjda da jedino kontinuirani pritisak može pomjeriti akademsku zajednicu i studente s mrtve tačke, nastavila sam da budem dosadna.

Lezbijke i kurve protiv profesora

Završilo se tako da smo definitivno uspjeli izazvati pritisak: studenti su nastavili da pohađaju nastavu brinući se za ocjenu a ne ko i kako im tu ocjenu stavlja u indeks dok su akteri afere Pravni fakultet (pri čemu su profesori samo dio mozaika) počeli na svaki način da profesionalno i privatno dezavuiraju – nas, svjedokinje i tužiteljicu (jedan od razloga između ostalog što mi je od početka jasno da su optužbe, prema kojima je tužiteljica Milić „seksualno zlostavljala svjedokinju“ zbog kojih joj se trenutno sudi na Kantonalnom sudu u Zenici, čisto podmetanje jeste što sam bila subjekt istih optužbi – ukratko, to je priča o „lezbijkama i kurvama“ čiji je cilj da napakoste potentnim profesorima, sudijama, policajcima i destabiliziraju njihovu moć).

Stoga, izlazeći tog dana iz sudnice, prvo sam pomislila na moguću reakciju studenata/ica i profesora/ica sarajevskog Pravnog fakulteta na preporuke Etičkog komiteta. Da li nastavno osoblje umiruje saznanje da će im kolege biti udaljene s posla ne posljedicom njihovog protivljenja praksi po kojoj su kriteriji za ocjenjivanje znanja tjelesni atributi, već kao rezultat političkog pritiska (čitaj, promjene vlasti)?

Da li studenti nalaze išta sporno u tome što se Etički komitet oglašava jer ga je naružilo resorno ministarstvo a ne zato što oni odbijaju da ih pravu podučavaju svodnici, alkoholičari, perverznjaci i mitomani? Ili će na zgradi Pravnog fakulteta već sutradan osvanuti transparenti „Ne damo svoje profesore!“? Nije nemoguć scenario da se, ukoliko Senat potvrdi odluku, studenti i profesori konačno pobune – ne protiv korupcije na univerzitetu već „sramotne“ odluke da se njihovim kolegama i profesorima 'sudi' bez suđenja. Prosto zato što znaju da zvanično priznanje Golićeve i Lučićeve odgovornosti žigoše cjelokupnu akademsku zajednicu – način predavanja, ovjeru znanja, kredibilitet akademskog zvanja...

Lučić i Golić

Ugodna vožnja taksijem

Prihvatanje takve odgovornosti je pristajanje na pretpostavku da je sve što se na fakultetu radilo proteklih godina sumnjivo. Sumnjive su diplome, sumnjivi su profesori koje su te diplome izdavali, uprava koja ih je ovjeravala. A, bez obzira što je sarajevski Univerzitet još uvijek neintegrisan, sumnjiv je i višegodišnji muk njegovih predstavnika.

Stoga, iako odluka Etičkog komiteta jeste, kako neki tvrde, epohalna u smislu što postavlja uzor normama ponašanja te što se po prvi put sudi po etičkim a ne pravnim aršinima, ona također pruža svojevrsni imunitet Univerzitetu. Ako je odluka važna iz simboličnih razloga, još je simboličnije to što je dekan Pravnog fakulteta u vrijeme kada je istureno odjeljenje sarajevskog Pravnog fakulteta u Tuzli služilo kao način da se mitom ili pružanjem seksualne usluge dođe do ocjene, Fuad Saltaga kažnjen tek blagim ukorom „zato što nije ništa uradio povodom toga“.

Na stranu što, kako su istrage pokazale, Saltaga nije mogao spriječiti nešto u čemu je i sam sudjelovao, već što je definiranje njegove uloge kao takve način na koji Univerzitet ali i kompletna uprava Pravnog fakulteta maskira svoju odgovornost u slučaju. Jer, Upravni odbor fakulteta, Nastavno naučno vijeće i Rektorat su vrlo dobro znali čemu je služilo i šta se dešavalo na isturenom odjeljenju sarajevskog Pravnog fakulteta. Od Nadzornog odbora je još prije tri godine zahtijevano da se izreknu etičke mjere (Zdravko Grebo ih je podnio) – ignorisan je. Revizori su još prije nekoliko godina ukazali na finansijske malverzacije Pravnog fakulteta odnosno da je obavljanjem dislocirane nastave u Tuzli budžet pronevjeren za "41.206 KM na prevoz nastavnog osoblja, 31.203 KM na hotelski smještaj i 25.000 KM na putne dnevnice", dok je samo za autorske honorare profesora koji predaju na isturenim odjeljenjima fakulteta kantonalni budžet oštećen za preko 1.000.000 KM – izvještaj je ignorisan.

Također, studenti/ce su nekoliko puta svjedočili/e da nisu „upisivali istureno odjeljenje zbog mogućnosti dobivanja diplome 'etabliranog' Sarajevskog univerziteta, već zbog kriterija upisa: bez prijemnog, bez evaluacije srednjoškolskog znanja, bez redovnih predavanja, bez strogih uslova rada... Znalo se da tuzlanski univerzitet košta 100 KM upisnine, Sarajevski 800 KM, odnosno, na Tuzlanskom moraš učiti, na Sarajevskom plaćati“. Ovo je samo dio onoga o čemu su Fakultet, Senat kao i resorno ministarstvo, bilo vrlo dobro obaviješteni. I mogli su spriječiti. A nisu jer ih prosto (seksualna) korupcija na Pravnom fakultetu nije ništa manje interesirala nego li bilo koji drugi 'propust' na sarajevskom univerzitetu – kupovina upisa na fakultet, ispita, obavezna kupovina udžbenika kod profesora, nesprovođenje bolonjskog procesa, zloupotreba budžeta fakulteta za potrebe dizanja stambenih kredita profesorima, pronevjera sredstava za (nepostojeći) naučno-istraživačke projekte...

Duga lista bi, stavljena pred Etički komitet, ispraznila sve kabinete. Ako Senat zaista i prihvati preporuku Komiteta, ta „simbolična“ odluka neće uticati na promjenu modela koji je, recimo, doveo do formiranja dislociranih odjeljenja prosto zato što sve i jednom dekanu odnosno članovima Senata (čast izuzecima) odgovara da vode fakultete kao da su njihove privatne firme. A sve dok Pravni fakultet bude paradigma tog i takvog obrazovnog kanona, svi profesori, pa i rijetki koji su se, poput osobe iz gore pomenute anegdote, osjetili nedostojnim angažmana na fakultetu na kojem dekan svoju moć demonstrira seksualnim ucjenjivanjem studentica, imat će ugodnu vožnju taksijem.

*Belma Bećirbašić je, kao novinarka magazina BH Dani, prva razotkrila profesore Pravnog fakulteta i njihove postupke na isturenom odjeljenju u Tuzli. Tokom godina napisala je desetine članaka o ovom slučaju: od šokantnih ispovijesti studentica preko istraživačkih tekstova do komentara iz perspektive odnosa roda i moći.