Arijana Saračević Helać: "Rat i mir"

Piše: Arijana Saračević Helać (Protest.ba)

Svi iz međunarodne zajednice koji na jeziku imaju ovu nesretnu državu znaju da pravi četnici rade u sigurnosnim strukturama, da su parlamentarci provjereni lopovi, da 80 posto budžeta ide na plate i naknade političara i da razne strategije, poput one o ratnim zločincima ili one o povratku, koje su godinama rađene i užasno puno plaćene, nikada neće biti primjenjene

Detaljno sam upila posljednji izvještaj State departmenta o stanju ljudskih prava u prošloj godini. Zaključih da sam ravnodušna prema ovoj birokratskoj statistici. Ne sporim činjenicu da se u Bosni i Hercegovini i dalje krši sve što se može skršiti, zahvaljujući siledžijama ili razbijačima, odnosno proizvođačima, barem statistički, nepobitnih činjenica koje su otišle ka američkim administrativcima, koji sjede u zgradi koja se nalazi u ulici Trg Bosne i Hercegovine na broju 1.

Upravo u toj zgradi, koju građani koji žive u Federaciji BiH nazivaju zgradom Institucija BiH, a oni iz manjeg bosanskohercegovačkog entiteta zgradom Zajedničkih institucija, dakle bez onog “BiH” kojeg su ciljano ubili, još uvijek se metiljaju razni lezihljebovići, bezobrazni stranački puleni, ublehe i razne “remzije-pemzije”. Javno sam prije pet mjeseci rekla i odmah bila “ukorena” zbog svoje procijene, da će se tako metiljati barem do ljeta i mjesečno, naravno ne radeći ništa, od države krasti u prosjeku pet i po hiljada KM, a tu ne računam “službena” putovanja po primamljivim svjetskim destinacijama. Sve to ne piše u izvještaju amerčke administracije, iako joj je do detalja sve poznato, barem u mjeri u kojoj sam sam ja ubijeđena da novu vlast nećemo kompletirati do ljeta.

Ono zbog čega sam ravnodušna na poraznu statistiku o katastrofalnom stanju u Bosni i Hercegovini jeste nešto što me dva mjeseca ne ostavlja na miru i što smatram da politička kolijevka demokratije mora sankcionirati. Radi se o sljedećem: Uoči projekcije bolnog filma Ahmeda Imamovića “Belvedere”, iz prikrajka mi je prišao moj drug Hasan Nuhanović. Hasan je jedna od osoba, koju izuzetno poštujem, divim joj se i neprestano mislim odakle crpi snagu za svaki novi dan. Hasan je, vjerovatno se sjećate, onaj nježni momčić sa video snimka, koji 11. jula 1995. godine u Potočarima, očajan i šokiran, ratnom zločincu Ratku Mladiću, uzaludno prevodi riječi komandanta holandskog bataljona. Hasan je rođeni Srebrenčanin, kojem su tog dana ubijeni otac, majka i mlađi brat. Upoznata sam sa nastavkom njegovog životnog puta i njegovom borbom sa vjetrenjačama po haškim sudovima. Takav će ostati dok diše jer ne može drugačije. Dakle, prišao mi je kao prijateljici, a ne novinarki, i rekao kako u zgradi s početka priče, u kojoj se nalaze i prostorije organizacije u kojoj je Hasan zaposlen, na ista vrata svakodnevno ulazi ubica njegove majke. Koljač iz Srebrenice je zaposlen u bosanskohercegovačkoj sigurnosnoj agenciji SIPA, visoko je rangirani policajac, prima dobru platu, naknadu za odvojen život, a plaćen mu je i stan. Hasan, s druge strane, ima malu platu, ne prima nikave naknade i ne može da se vrati u svoju Srebrenicu. Srebreničkog ubicu je zaposlila ona ista vlast s početka priče, koja je u dosadašnjoj, kratkoj historiji Bosne i Hercegovine, najgora i najbezobraznija vlast, što nije sporno.

Sporno je što pouzdano znam da svi iz međunarodne zajednice koji na jeziku imaju ovu nesretnu državu, počevši od visokog poredstavnika Inzka, preko šefa Evropske komisije Barossa, do raznih američkih dobro rangiranih činiovnika poput James Steinberga, znaju da pravi četnici rade u sigurnosnim strukturama, da su parlamentarci provjereni lopovi, da 80 posto budžeta ide na plate i naknade političara i da razne strategije, poput one o ratnim zločincima ili one o povratku, koje su godinama rađene i užasno puno plaćene, nikada neće biti primjenjene. I da je sasvim jasno da se predstavnici međunarodne zajednice dobro zezaju u Bosni i Hercegovini. Dakle, jednostavno ne žele da imaju stav, nisu principijelni poput Platinija ili Blattera da sve pometu i pošalju tamo gdje i pripadaju.

Sjećam se dobro 10. oktobra 2009. godine. Tog dana je, u butmirskoj vojnoj bazi, održan famozni sastanak bosanskohercegiovačkih lidera sa evropskim i američkim diplomatama. Nakon sastanka visoki tadašnji, a i sadašnji, predstavnik Valentin Inzko, kojeg je Dodik u međuvremenu deklerativno stotinu puta slao kući, nije mogao sakriti oduševljenje i stopostotno precizno ga mogu citirati: “Danas je bio dobar dan. Pokrenuli smo proces, nakon 14 godina.”. Prethodno su svi kušali pažljivo birani i raskošni meni sasatavljen od mariniranih jastoga (koje Mile iz Laktaša, eto obožava). Bilo je tu i kozica (na kojima je odrastao Sulejman Tihić), pilećih rolada i raznovrsnog dinstanog povrća, pa sve do specijaliteta – torte sa sirom, a bilo je i raznovrsnih pića. I tad su, kao i uvijek, njihovu raskoš platili bijedni građani Bosne i Hercegovine, uključujući i avionske karte za strane nam goste.

Kad promislim, upravo je tog dana počeo ozbiljan raspad Bosne i Hercegovine, koji je nešto ranije smišljen u Prudu. Dodik i Čović su počeli crtati nekakve nove mape. Godinu i po kasnije za prvog nema države, a drugi poziva na anarhiju. Svi ostali šute, uključujući i međunarodnu zajednicu kojoj još uvijek sasvim odgovara cijeli ovaj “cirkus u Bosni”. Zbog toga nije ni čudo što Hasanovi vapaji ostaju nijemi, dok svi ostali trpimo i međusobno blebećemo. Dakle, dobro nam je.