Anisa Šerak: Šta je Tuzlacima 'Sloboda'?

Piše: Anisa Šerak

Posljednih dana na tuzlanskim portalima i društvenim mrežama čitam nevjerovatne izvještaje o nasilju specijalne policijske jedinice tuzlanskog MUP-a, koja je ničim izazvana, krajnje brutalno i apsolutno neprihvatljivo, reagirala na okupljanje mladih na Solnom trgu nakon koncerta Ede Maajke.

Te noći sam, oko 22:30, napravila krug autom oko Solnog trga i bila zaista sretna vidjevši iznimno vesele grupe mladih, poklonika Edine ubojite rime i beatova majstora iz FM Jam-a, i pomislila : Vrijedi se boriti za ovaj grad!

Specijalcima protivu hip-hopera

Dva sata kasnije, kako javljaju očevici i sudionici nemilog napada, specijalci su u jurišnoj akciji ispendrečili sve one koji su tu noć na Solnom trgu popili „koju više“ i drznuli se da svojom razdraganašću ugroze sveti mir načelnikovog omiljenog povijesnog trga. U toj su se marisani našli i navijači FK Slobode, Fukare, koji su željeli proslaviti sudbonosnu pobjedu Slobode u Hercegovini i možda konačni spas od ispadanja iz prvoligaškog takmičenja. Očito su s Edinom vjernom „ekipom sa Jale“ u srcu grada, ispred kultnog sjedišta Sportskog kluba Sloboda i kafane Sloboda na Solnom trgu, željeli podijeliti svoju sreću i veselje.

No, ne dade im se. Neko odozgo, ko brine o tome kad nas neposlušne, koji slušamo tamo neku čudnu muziku, treba malo ispendrečiti, odlučio je drugačije. Pa, umjesto normalnog policijskog upozorenja, zapisivanja, i sličnih miroljubivih pokušaja rješavanja problema, zviz „specijalcima protivu hiphopera“. Brutalno, onako siledžijski , baš k'o što ono biva u spotovima američkih repera, kad ono nastane sveopća gungula i marisana drotova s jedne i kriminalaca i dilera s druge strane. Samo što su ovdje specijalci polupali lončiće, jer nit' je tu bilo dilera nit' kriminalaca, nego gomila veselih mladih ljudi, sretnih što su bar jednu subotnju večer u svom gradu proveli, onako baš po mjeri neke svjetske metropole.

Sloboda, jedino što je preostalo

No, da se vratim na priču o Slobodi. Onima koji Tuzlu ne poznaju i nikada u nju kročili nisu kultni status kafane Sloboda i sjedište sportskog kluba Sloboda na Solnom trgu zasigurno ništa neće značiti. Onima koji su ko djeca s očevima dolazili u tu staru kafanu s najvećom hladovinom mirisnih lipa i tu mirno čekali svoju „malu“ porciju ćevapa i gusti ljubičasti sok od šljive (nekadašnje Bosanke iz Doboja), dok su im očevi, sportski radnici, bistrili posljednje rezultate FK Slobode, očekivane i neočekivane poteze uprave kluba, komentirali ljepotu Šećerovih i Licinih golova, upravo ta kultna kafana Sloboda predstavlja neprocjenjivu vrijednost.

Moje, a vjerujem i djetinjstvo generacija Tuzlaka (uzrokovano činjenicom da  su mi otac i većina muških članova najuže familije sportski radnici) na sreću se vezivalo za tri kultna sportska mjesta u gradu: Slobodu, Partizan i Jedinstvo. Stadion i kafana Jedinstvo su još od prije rata prepušteni urušavanju i propadanju uzrokovanom famoznim „tonjenjem“ centralne gradske zone, Partizan je ustupljen na korištenje Fakultetu za sport, i jedino nam je preostala kafana i sportsko društvo Sloboda na Solnom trgu.

Šta je Tuzlacima danas Sloboda? Puno je to više i od sportskog društva i od fudbalskog, rukometnog, košarkaškog, teniskog kluba. Puno je to više nego kultna kafana ili bašta s najboljom hladovinom i najmirisnijim lipama u gradu. To je jednostvano ponos grada, duša grada. To je ono sjetno mjesto na koje dođete u maju i junu, kad procvjetaju stare lipe i njihov vas miris opije i teleportira u 1976/77., recimo, kad je Sloboda bila respektabilan fudbalski klub u nekadašnjoj Jugi i kad je pomen trojca Kovačević-Šećerbegović-Mulahasanović mamio osmijehe i izazivao strahopoštovanje diljem nekadašnje zemlje...

Danas će na pomen FK Sloboda svaki/a Tuzlak/nka mučno uzdahnuti i zadrhtati imajući u vidu nemilu činjenicu da nekadašnji simbol grada posrće već godinama i tone, poput grada koji ga je iznjedrio, u sve dublji ponor iz kojeg nema spasa. I trudiće se da zaobiđe Slobodu i Solni trg da ga ne bi omamio miris lipa i zaskočila sjećanja na slavnu prošlost tog sportskog kluba. Kad je fudbalski klub bio nadomak titule prvaka bivše Juge i takmičila se u UEFA kupu, kad su rukometaši punili Mejdan, kad je Sloboda Dita pobjeđivala Cibonu s pokojnim Draženom Petrovićem na čelu, i kad je sport u ovom gradu imao onu vrijednost kao i so. Neprocjenjivu.

S kim se obračunava Tuzla

Danas se ispred te iste kafane na tom istom trgu specijalci brutalno obračunavaju s „ekipom sa Jale“, vjernom publikom Ede Maajke, koja je zajedno sa FM Jam-om zaslužna što je Tuzla, prije desetak godina, postala rodonačelnicom i prijestolnicom bosanskog hip hopa, i što je nosila epitet  najprogresivnijeg urbanog centra u BiH. Danas se Tuzla obračunava i sa onima koji još uvijek pamte najslavnije doba tuzlanskog sporta hladnokrvno i krajnje kalkulantski dopuštajući da i posljednji sportski klub, FK Sloboda, ugasne sa mape BH sporta.

Iako već 16 godina živim u Sarajevu ne mogu mirno posmatrati u kakvu se jadnu i blijedu kopiju nekadašnjeg urbanog centra pretvorio ovaj grad. Grad kojeg su obezglavili i poružnili bahatom arhitektonskom gradnjom i skaradnim građevinskim rješenjima, poput zgrade KIT-a na Solnom trgu, i drugim kvazi-umjetničkim znakovljem posrunule vladavine tuzlanskog načelnika.Grad kojem su, svojom nebrigom i bahatom vladavinom, uništitili sve sportske pa i kulturne objekte, pa danas nema ni poštenog Pozorišta, ni Muzeja, ni normalnog kina (o multiplexu da i ne govorim), a uskoro neće imati niti jednog aktivnog sportskog kluba.

Voljela bih da se danas, 20 godina nakon što smo uspjeli odbraniti naš grad i učiniti ga bastionom slobode u ratnim godinama, svaki Tuzlak i Tuzlanka danas zapitaju šta je njima Sloboda.

Za Tuzlu je Sloboda najsvetija stvar. Neprocjenjiva kao i so, koja ju hrani. Stvar za koju se vrijedi boriti.