Andrej Đerković: Bipolarni poremećaj francuskog društva

Let iznad kukavičijeg gnijezda

Piše: Andrej Đerković za Radiosarajevo.ba; Foto: Résidents de la République, Andrej Đerković, Galerija Duplex, Sarajevo, 2009

U nedavnim napadima u Parizu nažalost, nije se dogodilo ništa novo što u ovom novom vijeku već nije pogodilo Kairo, Bagdad, London, Madrid, Bejrut, Moskvu, Belfast, Ankaru i toliko drugih “gradova svijetlosti”. 

Možda bi Facebook umjesto infantilnog iskazivanja foteljskog (ne)moralnog stava opcijom filtera francuske trobojke, trebao postaviti opciju filtera zemaljskog globusa koji se okreće, jer ljudski rod sa svojim urođenim životinjskim genom nastavlja svoje uništenje, ali bi sve dosadašnje (i buduće, na žalost) nevine žrtve ipak trebale biti jednako poštovane.

 Jedini momenat napada u Parizu koji možda u današnjem bipolarnom svijetu ledi krv u žilama, kako onima koji žale, tako i onima koji likuju žrtve atentata, je najvjerojatnije zvonjava telefona poziva prestrašenih roditelja, članova obitelji ili prijatelja na koje se 87 posjetilaca koncerta američke rock grupe “Eagles of Death Metal» u kultnoj koncertnoj sali Bataclan, nažalost nikada neće javiti. O psihološkoj težini situacije koja je prolazila kroz glavu roditelja, kojima se dok hipnotički gledaju snimke uživo napada na Bataclan, ne javlja vlastito dijete koje je otišlo na koncert, jednostavno je nemoguće ni pomisliti.

Ignorancija francuske inteligencije (kako sigurnosne, tako i one akademske) koja je dovela francusku mladost do samoubilačkih akcija, kroz nebulozne post-atentatske analize i dalje ignoriše da su događaji u Parizu najvećim dijelom rezultat loše interne politike i društvenog sustava. Činjenica da su napadači (u januaru i novembru ove godine) većinom francuski državljani, da je čak svaki četvrti kandidat za džihad u Siriju, konvertit, tj. da je prije odlaska u Siriju bio ili ateist ili nemusliman, automatski ruši svu današnju demagogiju da se radi religijskom ili socijalnom sukobu između vanjskog islamizma (u drugom planu imigracije) i autohtonih koji su “francuskog soja” (Français de souche).

Razmišljajući o osjećajima roditelja dok su prestravljeni pokušavali dobiti glas svoje dijece ubijene u Bataclanu, sedam dana poslije, na svim novinskim portalima i televizijskim ekranima, mogli smo slušati Véronique Roy, majku koja je također pokušavala dobiti glas svog sina Félixa. Félix nije išao na koncert “Eagles of Death Metal”, niti je pio apéro na jednoj od kafanskih terasa X i XI arondismana, on se trenutno nalazi u Al-Raki u sjevernom dijelu središnje Sirije, “prijestolnici” detrdžentske imaginarne države. Félix je iz svog mirnog pariškog predgrađa, kao taze konvertit, lani otišao u Siriju kako bi se borio pod zastavom kalifata.

Kao reakciju na napade u Parizu, francuski predsjednik François Hollande, sljedeći poteze svojih američkih idola poslije napada na tornjeve u Njujorku, digao je avione i bjesomučno bombardovao Al-Raku. Véronique Roy očajnički je gledala u ekran svog mobitela i molila se, baš kao i roditelji ubijenih u Bataclanu, da se ekran njenog mobitela upali. I upalio se. U kratkom sms-u koji joj je Félix iz neke podzemne mišije rupe sakrivajući se od vazdušnih napada njegovih vlastitih sunarodnjaka poslao, pisalo je: “Ćao mama, živ sam”.

Félixova majka, iskoristila je priliku da “jednakosnom” francuskom društvu objasni roditeljske frustracije zbog višegodišnjeg ignoriranja i minoriziranja mladih, koji se zbog neefikasnog edukativnog i inkuzivnog društvenog sustava odlučuju na ovakve radikalne poteze, te je izjavila: “Uloga roditelja je da budu snažni, da se udruže, da opstaju naspram stida, tabua, da ne odustanu od svoje djece, pokušavajući da im pomognu da dođu do razuma”. 

No što je eksplicitno, jeste da sva ta roditeljska frustracija zbog neuspjeha društvene inkluzije u Francuskoj postoji već decenijama, no do sada je to bila frustracija samo roditelja magrepskog i afričkog podrijetla, roditeljima sa čistim francuskim genima tada tako nebitna i tu je srž problema koji je doveo do međunacionalnog krvoprolića. 

 Jedan od rijetkih, iskrenih i staloženih komentara na ovu situaciju, dao je Emmanuel Macron, energični i mlađahni Ministar Ekonomije, koji je izjavio: “Naše društvo ima dio odgovornosti na “tlu” na kojem je džihadizam napredovao. Postupno smo  uništavali republikanski elitizam koji je davao priliku svatkome i time smo zaustavili socijalnu mobilnost. Ne kažem da su svi ti elementi glavni uzroci džihadisma. (...) Džihadizam je ipak ljudska glupost, totalitarni duh i manipulacija mladih ljudi. Ali postoji tlo, to tlo je naša odgovornost”.

Marseljeza

Dan poslije napada, na Trgu Republike, u Saboru, na Sorbonne i ostalim svim simboličkim mjestima, pjevala se nacionalna himna Marseljeza. (Ne)pjevanje Marseljeze oduvijek je bio dio političkog akta prikazivanja tko voli, a tko ne Petu Republiku. Nešto slično se nažalost dešava i sa današnjim pjevanjem glupavog navijačkog internacionalnog refrena “Tko ne skače, mrzi..... ”. Počelo je još tokom EURA 1996 u Engleskoj, kada je Jean-Marie Le Pen, utemeljitelj profašističke desničarske stranke Front National (FN) optuživao tamnopute reprezentativce da ne pjevaju himnu, iako je njegova rođena kćer Marine Le Pen, današnja predsjednica te partije i sama priznala da ne zna tekst iste u potpunosti.

Par dana poslije napada u Parizu, u jednoj od najgledanijih emisija “On n’est pas couchée” na nacionalnom kanalu France 2, gostovao je bivši internacionalac Vikash Dhorasso. Dugogodišnji reprezentativac i vezni igrač Paris Saint-Germaina, podrijetlom sa Mauricijusa, “šokirao” je široku audijenciju svojim staloženim i racionalnim razmišljanjem. “Mislim da možemo biti Francuzi bez poznavanja Marseljeze, možemo biti Francuzi ne znajući svoju zastavu. Ima jedna stvar koja mi smeta u svemu ovome, mi smo zemlja dobrodošlice (terre d’accueil), mi moramo biti zajedno, francuzi i oni koji to nisu”. kazao je Dhorasso. Novinarka Léa Salamé je reagovala: “Ali postoje simboli…”, na što joj je Dhorasoo odgovorio sa: “Ti simboli meni osobno ne odgovaraju, zastava, Marseljeza… To je ponovno stigmatizovanje i prikazivanje tipa  - ako ne poznajete Marseljezu, onda niste Francuz”.

Marseljeza se svirala vikend poslije napada i na Santiago de Bernabéu, prije clasica između Real Madrida i Barcelone. Ona “sojna” francuska se digla na noge, jer je po njihovom gledištu Karim Benzema (kojeg konstatno kude jer ne pjeva himnu), pljunuo tokom intoniranja Marseljeze. Tko je gledao utakmicu u direktnom prenosu, a i tokom ponovnog gledanja, mogao je priznati da to uopće nije točno i da je Benzema pljunuo (iz refleksa) tek poslije intoniranja iste, te suznim očima bacio pogled na semafor. Da je to uradio npr. Hugo Lloris ili ulizani Olivier Giroud, uopće ne bi ni došlo do polemike, no kako se radilo o Karimu Mostafi Benzema, stvorena je jedna nebitna situacija, kojom se opet svjesno bježi od ozbiljnije i prijeko potrebne diskusije o razlozima pariškog masakra. Bahatog, ali veoma talentovanog Benzemu neki vole, neki ne vole, no baš taj trenutak i situacija pokazuje metropolski šovinizam i neznanje svog vlastitog društvenog sustava. Karim Mostafa Benzema je rođen i odrastao u Lionu, koji je za razliku od Pariza, kroz svoju istoriju zna što znači suživot. Lyon je grad koji je padom francuskog kolonijalizma i neovisnošću Alžira, prihvatio najveći dio alžirske populacije kako muslimanske, tako i francuza (pieds-noirs) podrijetlom iz Francuske Sjeverne Afrike. Lyon je grad koji je i mene objeručke prihvatio, te u njemu živi dio moje obitelji. Takva vlastita istorija dovela je do toga da je baš Lyon, sve ono što Pariz želi da prikaže (bratski, slobodan i multikuralan), a ustvari nije.

Ona ista Francuska koja se najednom zgražava na Benzemom, nije reagovala, niti se zgražavala isti dan poslije intoniranja Marseljeze na otočkom derbiju francuskog fudbalskog prvenstva između AC Bastia i Gazélec Ajaccio. Francusku nacionalnu himnu kao omaž žrtvama, korzikanci su ispoštovali, no niti jedan igrač, ni navijač je nije pjevao. Glavna navijačka skupina Bastia 1905, nije čak ni prisustvovala intoniranju Marseljeze. Dan ranije je objavila komunike u kojem je pisalo: “Članovi navijačke skupine Bastia 1905 neće biti prisutni na stadionu tokom intoniranja te himne (...) koja nije naša”, te su ušli na stadion tek poslije himne. 

Ti dupli standardi optuživanja jednih, a ignorisanja drugih, je nažalost stub društvene politike suvremenog francuskog društva, u kojima je floskula “Liberté, égalite, fraternité”, olizana floskula koja je već odavno izgubila svoje značenje. Neiskrenost i nekredibilnost te floskule danas u Francuskoj, možda možemo porediti sa nekredibilnosti fraze „Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo“ poslije Titove smrti. Francusko društvo godinama ignoriše i konstantno stavlja pod tepih, činjenicu da u zemlji postoje teritorije na kojima žive i odrastaju državljani sa (ne)opravdanom mržnjom prema vlastitoj zemlji. Da li je to teritorij Korzike, Sjeverne Baskije ili defavorizovana predgrađa, više nije ni bitno. Bitno je da je prijestolnica na sve te društvene razlike gledala sa strane spektakla, a ne kao ozbiljni problem na kojemu treba poraditi. Čak ni atentat i ubistvo Prefekta Korzike Claude Érignaca od strane korzikanskih separatista, niti socijalni neredi 2005.godine, nakon tragične smrti dječaka Zyeda Benne i Bouna Traoréa koji su bježali od policijske postrojbe, nisu pobudili dublja razmišljanja o važnosti problema. Nekoliko dana poslije napada na redakciju Charlie Hebdo u januaru ove godine, Predsjednik Vlade Manuel Vals (inače i sam španjolski imigrant), kao jedan od izvora radikalizacije mladih, evocirao je “socijalni, teritorijalni i etnički apartheid u Francuskoj”. Ta izjava sa upotrebom zloglasne riječi “apartheid” izazvala je pravi šok i ogorčenje u Francuskoj tih dana, no sa nedavnim tragičnim događajima u Parizu, javnost polako shvata realnost njegovih riječi.

Medijsko bombardovanje Molenbeeka

Belgija, koja se u francuskom mentalnom sklopu oduvijek prikazuje nešto kao Mujo i Suljo u bivšoj Jugoslaviji, kroz sakrivanje nesposobnosti francuskih tajnih službi i samih francuskih novinara zbog tragičnih događaja se u francuskim medijima ovih dana zajedno sa gradićem Molenbeekom (iz kojeg su došla braća Abdelslam, inače, sva trojica francuski državljani), predstavljaju kao džihadistička kolijevka Europe. Veoma popularni francuski novinar i islamofob Eric Zemmour koji je više puta osuđivan na poticanje vjerske mržnje, u jednom od svojih jutarnjih komentara na radiju RTL, izjavio je: “Umjesto da bombardujemo Al-Raku, Francuska bi trebala bombardovati Molenbeek”.

Didier Reynders, Ministar Vanjskih poslova Belgije je gostujući neku večer na najgledanijem dnevniku Le Grand Journal privatnog kanala Canal+, održao lekciju nadobudnoj voditeljici Maïteni Biraben, ujedno i francuskoj javnosti, gdje je eksplicitno kazao da je Belgija (samim tim i Francuska) propustila proces integracije, koja je u navedenim društvima većinom bila sigurnosne prirode, dok je očit manjak kulturološke i obrazovne integracije. Lekciju je završio riječima: “130 ljudi je ubijeno u jednom gradu (misleći na Pariz). To može jedino da vam govori da je doživljen neuspjeh društva. I prišivati taj neuspjeh nekome vanka (u ovom slučaju Belgiji) nemoralno je i neprofesionalno”.

Kao odgovor na optužbe francuskih medija, Belgijska Vlada uvela je u Briselu stanje pripravnosti na pet dana. Potez na nivou šahovskog velemajstora koji su progutali francuski, svjetski, pa i naši mediji, napravljen je da Belgija ne bi bila prikazana da podstiče radikalne integriste na svom teritoriju i koji neće imati (kao u slučaju Pariza) velike finansijske posljedice, jer će Brisel tih pet izgubljenih dana, višestruko naplatiti od europskih središnjih institucija čija se sjedišta nalaze u njemu. Prateći poteze svoje vlade, Belgijanci su francuzima koji ih uvijek vole ismijavati i koji su kao supovi dočekali vijest o izvanrednom stanju u Briselu, uzvratili sa mačkama na twitteru (#BrusselsLockdown) odgovarajući na poziv briselske policije da ne objavljuju bilo kakve informacije koje bi pomogle teroristima i istovremeno ismijavajući pokrivanje francuskih medija koji i nakon svega, još uvijek misle da se radi o nekom spektaklu, a ne o veoma ozbiljnoj situaciji koja zahtijeva medijsku i građansku odgovornost.

Lijepi strah

“Même pas peur!” (Ni najmanje uplašeni), natpis je koji je bio jedan od najčešćih na društvenim mrežama i na kartonskim tablama koje su bile postavljene u moru svijeća na Trgu Republike, ispred Bataclana i ispred kafana Le Petit Cambodge, La Belle Equipe i kultnog mjesta Le Carillon. Ta (ne)izgovorena laž da “nismo (ovom slučaju Francuzi) uplašeni”, je također urođena mana suvremenog francuskog društva, pri kojoj je tipični francuski građanin genetički modifikovan da se (kao) ne boji i da je (kao) bolji i jači od drugih.  

Francuska je u strahu i ne vidimo zašto je to toliko teško priznati. Koga nije strah, taj laže sam sebe. Možete lagati sebe, mogu vas lagati i političke elite, mogu vas lagati i (provladini) mediji. No činjenica je tu. Grad svijetlosti sa samo njima “najljepšom avenijom na svijetu” izgubio je u ovim predprazničnim danima čak 65% hotelskih rezervacija, finansijski gubitci male i velike ekonomije su već preko 50 %. Domaći ljudi ne idu u kina, na koncerte, kazališne predstave kao što su dan poslije napada tako gorko izjavljivali u televizijske kamere i na društvenim mrežama kao svoj vid “otpora barbarizmu”. Strah i paranoja ušla je u njihove živote kao bumerang nakon skoro šestdeset godina pogrešne unutarnje politike (predgrađa i imigracija), vanjske politike i ratne retorike od Francuske Indokine, Alžira, preko Bosne i Hercegovine, pa do Libije, Iraka i na kraju, Sirije. Taj paranoični strah je sa druge strane prijeko bio potreban nesposobnom Hollandeu, jer je to jedino što ga još održava na vlasti. Jedan od klasičnih primjera takvog osjećaja bio je ispred jedne od napadnutih kafana, gdje su građani stavljali cvijeće, poruke i upaljene svijeće kao pomen ubijenoj mladosti. Na snimku se vidi trotoar totalno prekriven svijećama i cvijećem, te se čuje obična petarda, nakon čega je nastala totalna panika i stampedo preko onih upaljenih svijeća i cvijetnih buketa. Na kraju je ispalo da se radi o lažnoj uzbuni, no trotoar prekriven omažima je izgledao kao da je preko njega prešao traktor. 

Paranoja uzela mi dušu sve mi uzela, paranoja uzela mi dušu sve mi uzela, sve mi uzela. (Letu Štuke)

Nestao u akciji

Na kraju, jedno pitanje koje u svim mogućim diskusijama poslije atentata, ama baš nitko nije postavio... Gdje je nestao narcisoidni pozer i nesuđeni ratni zločinac Bernard Henry-Levy? Gdje je nestao čovjek od kojeg je sve počelo? Zašto se sad ne slika ispred Bataclana, kao što pozira na barikadama u Kijevu, na ruševinama u Tripoliju i svim tih mjesta kojima je po njemu bilo potrebno uvesti demokratiju? Ako netko ima bilo kakve informacije o dotičnoj osobi, neka se javi najbližem Uredu za Nestale osobe Međunarodnog Crvenog Križa/Polumjeseca.