Alida Vračić: Bosanci koji su radili za 'strance'

Piše: Alida Vračić

Ima jedna super priča sa početka rata u Bosni i Hercegovini. Kako su pripadnici prvih snaga međunarodne zajednice kod nas bili vojnici raznih rangova, koji su bili u Iforu, potom, Sforu, Euforu i ko zna kojem još foru, našao se među njima i dečko od svojih 30-tak godina iz Indije. Njegov zadatak bila je razmjena sigurnosnih podataka između njegovog šefa i naših snaga bezbjednosti. U ljeto 1994., nakon samo deset dana boravka u BiH, primio je on važnu obavijest koju je trebalo profaksati. Pokušao je više puta, ali, činilo se, ne ide. Odlučio je nazvati svoje kontakte i saznati šta je krenulo krivo. S druge strane telefonske žice, objasnili su mu da su prilimi faks, ali da im nije jasno zašto ga je poslao sedam puta. Mladić se našao u čudu. Kako mislite dobili ste faks, pa još je ovdje na mom stolu?!

Od tada je prošlo skoro 20 godina i mladi Indijac naučio je odaslati faks u svijet, naučio je ponešto o Bosni i par riječi na lokalnom jeziku.

Ova simpatična anegdota, priča je prvenstveno o nama, ali i strancima, koji su pohodili zemlju, slučajnim i namjernim putnicima, obrazovanim i priučenima, stručnjacima i amaterima. Neki su ostali u Bosni, napravili dom,  većina je otišla na druge egzotičnije destinacije, ili su se vratili kući. Radili su ili još uvijek rade u međunarodnim organizacijama, mnoge ste sreli, neki su vam prijatelji. Pitanje koje ostaje je šta smo mi dobili i šta smo naučili iz tog odnosa, koji je bio neizbježan. U BiH je na početku rata bilo 60.000 stranih trupa, što je veličina grada kao što je Cazin, a organizacije koje su se bavile civilnom djelovanjem imale su na desetine hiljada zaposlenih. Samo ured OSCE-a je u svoje najbolje vrijeme imao preko 1000 uposlenih i 30-tak terenskih ureda. Desetine hiljada ljudi radili su za međunarodne organizacije u BiH. Šta se desilo sa svim tim ljudima, gdje su i šta rade? Koliko ih je iskoristilo solidna primanja i napravilo uspješnu priču, a koliko je nestalo u BiH administraciji?

Koliko je kvalitetno i iskoristivo stečeno znanje i šta smo napravili s njim? Imaju li Bosanci dobar plan?

Bosanci ne pitaju za svoja prava

Prije par mjeseci na dnevniku je prikazan prilog o bivšim radnicima NATO-a, koji traže da im se retroaktivno uplate doprinosi na plate koje su dobijali u vrijeme dok su radili u NATO-u. Oštećeni kažu kako im nisu uplaćivani doprinosi skoro 6 godina, a regres čak 12 godina. Kao i mnogo drugi, ni NATO nikada nije imao namjeru uplaćivati iste, ali su istovremeno nudili velike iznose novca za naše prilike. Zamagljeni i presretni ciframa koje su primali, ne razmišljajući o životu poslije NATO-a, sanjareći o njihovom ostanku u narednih 50 godina, mnogi su ostali čuvari, operateri, kuharice, prodavačice i prevodioci čiji staž ne postoji, a novac su odavno vec potrošili.

Pomoćno osoblje

Struktura međunarodnih organizacija prilično je jednostavna i osoblje se dijeli na senior staff i lokalce. Iako je originalni plan bio napraviti transfer sa stranih na lokalne stručnjake, sa izuzetkom nekolicine, čak ni 20 godina poslije rata, Bosanci nisu našli svoje mjesto među ovim prvima. Još interesantnije je da je većina njih, već 15 godina na istim pozicijama. Projekti koji rade imaju rok trajanja, a veliki i mali šefovi na projektima se smjenjuju. Šefovi pričaju, lokalci zapisuju. Istina, lokalci imaju solidna primanja, ali do kada i šta poslije? Da li je moguće da za dvije decenije jos uvijek stranci bolje razumiju Bosnu od Bosanaca i da njihov dan vrijedi tri puta više od našeg.

Znanje

Kakvo znanje smo dobili? Spisak je dug. Pisanje projektnih prijedloga, praćenje i monitoring, koordinacija, implementacija, izvještavanje, editovanje, prevođenje, pregovaranje, ugovaranje, zagovaranje, dogovaranje, predstavljanje, pohranjivanje, ekipiranje, medijacija i tako dalje.

Uspješna priča

Amir je studirao ekonomiju i stajao noćima ispred ambasade. Bio je čuvar. Čuvar po kiši, čuvar po snijegu, čuvar kad ima i nema neko da se čuva. Pravo je završio na dan kada je organizacija odlučila postaviti male nadstrešnice za čuvare koji kisnu. Na dodjelu diploma nije otišao, čuvao je šefa misije. Međutim, novac koji je zarađivao uložio je pametno. Nakon diplome slijedili su međunarodno priznati certifikati iz oblasti ekonomije.  2009 godine Amir je otvorio svoju kompaniju, i trenutno zapošljava 25 ljudi.

Zašto više vjerujemo strancima

Nermin nije bio te sreće. Ustvari je učinio sve da kapitalizara na naučenom, ali prilike u Bosni i nepovjerenje među ljudima učinilo je svoje. Nermin je proveo zadnjih 10 godina radeći u međunarodnoj oraganizaciji koja se bavi uslugama i logistikom. Poslove su vodili stranci a on je bio jedan od lokalnih zaposlenika. Organizacija je prestala sa radom 2011. godine i Nermin je ostao bez posla. Nije očajavao, znajući da može i sam jednako dobro voditi posao. Usteđevinu je potrošio na otvaranja firme, a kada je trebalo da počne, klijenti koji su rado radili s njim kod stranaca, nisu bili susretljivi. Pitao ih je zašto, a oni su mu rekli da više vjeruju strancima. Firma je ubrzo zatvorena, a on trenutno traži posao.

Do 2013., desetine hiljada ljudi koji su radili za međunarodne organizacije izgubili su posao. U 2013. stotine novih će se naći na birou. Na početku ove priče ovi ljudi su bili u svojim ranim dvadesetim, optimistični i željni znanja. Sada su oni u srednjim godinama, sa gomilom uspješno ili manje uspješno završenih projekata iza sebe. Privatnom sektoru nije posebno privlačna njihova struka, u utrci za posao ih čeka masa mlađih na tržištu rada, a prenapučena administracija ljubomorno čuva svoja radna mjesta. Može li dvije decenije poslije rata, ova armija “lokalaca”, preuzeti posao stranaca u svoje ruke i  profitirati u ovoj priči?