Alen Zečević: Je li Džemal Bijedić bio žrtva političkog atentata?

Džemal Bijedić, rođen u Mostaru 1917. godine, pripadao je plodonosnoj generaciji bosanskohercegovačkih studenata koja je nakon Drugog svjetskog rata, u toku kojeg su se kao osvjedočeni sljedbenici komunizma uključili u Narodnooslobodilački borbu, zauzimala vrlo visoke i odgovorne funkcije u vrhu Komunističke partije Jugoslavije.

Piše: Alen Zečević, za Radiosarajevo.ba

Nakon završenog šlolovanja u Državnoj realnoj gimnaziji u Mostaru, odlazi u Beograd gdje se 1937. godine upisao na Pravni fakultet. U Mostaru je 1940. godine najprije kao sekretar Mijesnog komiteta SKOJ-a, a kasnije i kao sekretar Oblasnog komiteta SKOJ-a za Hercegovinu, aktivno participirao u organiziranju partizanskih ćelija, sve do ljeta 1941. kada odlazi u ilegalno djelovanje.

Nakon konačnog oslobođenja od fašističkih okupatora i kolaboracionista u zemlji, izlazeći iz Narodnooslobodilačke borbe na strani pobjednika, Bijedić je izgradio zapaženu političku karijeru. Pored mnogih funkcija, koje je obnašao na lokalnom nivou, bio je član Vlade Narodne Republike BiH, sekretar u saveznoj Vladi, predsjednik Republičkog vijeća, predsjednik Skupštine SR BiH, član Skupštine SR Jugoslavije i predsjednik Saveznog Izvršnog Vijeća SFR Jugoslavije.

Kontekst Bijedićeve pogibije

Na čelu Saveznog Izvršnog Vijeća SFRJ, kojim je predsjedavao od 1971. do 1977. godine, dakle do svoje smrti, Džemal Bijedić je nesumnjivo predstavljao, nakon Josipa Broza Tita, jednu od najutjecajnijih ličnosti u političkom životu jugoslavenskog društva.

Uživao je veliko poštovanje i ugled među pripadnicima svih naroda, osobito u Bosni i Hercegovini koju je svojim djelovanjem u institucijama vlasti SFRJ afirmirao kao politički ravnopravnu i suverenu republiku.

Preminuo je 18. januara 1977. godine uslijed avionske nesreće koja se zbila na brdu Inač kod Kreševa. Tog su dana živote izgubili njegova supruga Razija, podsekretar Bijedićevog kabineta dr. Smajo Hrle, dva pilota Stevan Leka i Murat Hanić, zatim Bijedićev lični pratilac Zijad Alikalfić, pripadnica osoblja iz rezidencije predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFRJ Anđelka Muzička i aviomehaničar Ilija Jevđenović.

Nakon nesreće, obzirom da se radilo o visokopozicioniranom političaru, formirana je Komisija sa zadatkom da detaljno ispita uzroke avionske tragedije. Istraga događaja, koja je završena 25. marta iste godine, tretirala je spekte tehničke ispravnosti, uvjete pod kojima se let aviona odvijao, kvalifikacije članova posade kojima je upravljanje rutom letenja bilo povjereno i magnetofonski snimak razgovora vođenog između posade aviona i kontrole letenja.

Zaključkom je, barem u prvoj fazi istraživanja, ustanovljen niz nedoslijednosti i nepodudarnosti Izvještaja grupe za kontrolu leta i završnog Komisijskog izvještaja. To se, prije svega, očitovalo u neusklađenosti vremena kada je evidentirano posljednje javljanje posade aviona.

Kontroverzni detalji Komisijskog izvještaja

Za pilote Bijedićevog aviona su, prvobitno, dodijeljeni Stevan Leka i Branko Vujičić. Odlukom tadašnjeg šefa pilota Vazduhoplovne službe Saveznog izvršnog vijeća pilota Vujičića je zamijenio kolega Murat Hanić koji je, prema zaključcima komisijskog izvještaja, ˝bio pilot ispod proseka˝. Šta je bio razlog ove odluke, ne može se sa sigurnošću tvrditi, premda je Komisija pretpostavljala da je razlog zamjene pilota faktor loših međuljudskih odnosa.

Dok Hanić, navodi se u zvaničnom izvještaju Komisije "nije pokazivao veklike ambicije i sasvim ih je sveo na težnju da bude drugi pilot", njegov kolega pilot Leka je bio "ličnost samouverena i sumnjičava prema tuđem radu pa je verovatno posada i komponovana u ovom sastavu, sa drugim pilotom bez ambicije, jer su se tako izbegavali eventualni konflikti između dva, po iskustvu, ravnopravna kapetana".

Komisija je kao glavni uzrok udara aviona u brdo utvrdila neprilagođenu brzinu leta. Međutim, pored toga, navela je i druge razloge nesreće, kao što je loša koordinacija Vazduhoplovne službe Saveznog izvršnog vijeća i evidentno pogrešan izbor članova posade.

Akciju potrage i spašavanja organizirao je i rukovodio republički SUP Bosne i Hercegovine, a o nestanku Bijedićevog aviona obaviješteni su predsjednik Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine i predsjednik CK SK Bosne i Hercegovine.

Štab za akciju traganja za srušenim avionom povjeren je Mati Andriću, ministru unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine. Pretraživanjem terena, nakon rada milicije, rukovodili su istajnuti funkcioneri RSUP BiH, SUP Sarajeva i Centra Službe državne bezbjednosti Sarajevo: Duško Zgonjanin, Marko Petrović, Dragiša Tanasković, Faik Sadiković i Halid Prcić.

"Ubit će me, mnogo znam"

Bahrudin Bijedić, Džemalov rođak, svojevremeno je u feljtonu objavljenom u sarajevskom listu Dani pisao o mogućnosti da je Džemalova smrt zavjereničko djelo vrha JNA. U jednom od svojih tekstova otkrio je da je Džemal svom najužem krugu ljudi govorio: ˝Ubit će me, mnogo znam˝, što je otvorilo niz pitanja o kontekstu njegove pogibije.

Kod mene je boravio 22. oktobra 1976.'', prisjećajući se pisao je Bahrudin, ''u još nedovršenoj vikend-kući u Trnovu. Bio je veseo i raspoložen, na ledini na kojoj smo improvizirali stolove i vatru, tako dragu njemu  u planinskom ambijentu. Jedno vrijeme je razgovarao sa prijateljima, a kasnije im je neke stvari rekao na uho. Uglavnom je bilo riječi o velikoj napetosti u državi. 'Dolazi do razmirica među ljudima koji su jednom nogom u grobu. Tito je Jovankin zarobljenik, ne može se njemu prići bez njene dozvole. Žele ga razdvojiti od Kardelja. Ne znam šta da radim. Tito želi da mi povjeri treći mandat. Ja ne želim više u Vladi ljude starije od mene".

I bez uvida u Bahrudinove zapise, posve je jasno, uzmemo li u obzir onovremene političke prilike, da se Džemal Bijedić svojom bliskošću sa Titom i političkim utjecajem u usponu, ali i sve izvijesnijom mogućnošću da će jednog dana možda baš on doći na čelo države, ozbiljno zamjerio onima u JNA koji su ga zbog toga sa političke scene željeli ukloniti.

Uloga Jovice Stanišića

Tragom Bahrudinove tvrdnje pisao je i novinar Mirko Šagolj koji je 2008. godine sarajevskom listu Oslobođenje u štampu predao tekst u kojem je navodio da mu se jedne prilike, u Beogradu, obratio čovjek nepoznatog identiteta, ispričavši mu kako i pod kojim uslovima je došlo do avionske nesreće.

Taj misteriozni izvor je, prema Šagoljevim riječima, tada bio major JNA i prvi je skupa sa svojom ekipom stigao na mjesto tragedije. Taj izvor mu je konstatirao da su tada nedvosmisleno došli do zaključka da je visinomjer u avionu bio "namješten", "a to je bilo dovoljno da Džemal Bijedić - nestane".

Na mjesto avionske nesreće stigla je, kasnije, i grupa ljudi iz Beograda koja je trebala da utvrdi uzroke nesreće aviona. Njihov nadređeni, tada sa činom kapetana, bio je Jovica Stanišić, ratni zločinac koji je u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995) bio šef zloglasne Državne bezbjednosti (DB) Srbije, te

Bilo kako bilo, premda je u navedenim teorijama teško pronaći konkretne dokaze, što ih, pak, do pronalaska istih ne čini i nemogućima, neospornom ostaje činjenica da je pogibija Džemala Bijedića predstavljala nenadoknadiv gubitak za Jugoslaviju, a posebno Bosnu i Hercegovinu, kojoj je posvetio cijeli svoj intelektualni i politički rad.

*Autor je magistar historije. Autor je brojnih naučnih radova objavljenih u stručnim časopisima u regiji, novinama i drugim publikacijama. Učesnik je nekoliko naučnih skupova i konferencija.

***

Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Ja mislim" su isključivo lični stavovi autora tekstova i moguće da ne odražavaju stavove redakcije portala Radiosarajevo.ba.