Aleksandar Brezar: Ko igra za raju, ne zanemaruje taktiku

Teško mi je bilo ovih dana pratiti ono što se trenutno u Sarajevu dešava Predragu Pašiću, jednom od najboljih igrača FK Sarajeva, čiji strani vlasnik sa lokalnim profesionalnim mafijašima — pardon, političarima — združenim snagama pokušava da izbaci Paju i njegovu školu fudbala “Bubamara” sa terena u koji je Paja, pored skoro dvije decenije ogromnog i nesebičnog truda i rada, uložio blizu pola miliona maraka.

Piše: Aleksandar Brezar

Tragedija je još veća jer na tom terenu svakog dana treniraju sarajevska djeca, za koje u našem gradu svakako postoji sve manje i manje sadržaja. Ipak, gledati Paju kako razmišlja šta da kaže grupi dječaka koja je došla na trening sva sretna, da bi na svom terenu zatekla katanac (a usput su bili prisiljeni gledati i kako čovjek sa konjem ulazi na teren i, je li, koristi taj teren za bog zna kakve svrhe — poruka “odozgo” je valjda da i konji mogu raditi šta hoće ako su spremni da to plate, dok sarajevska djeca mogu samo da gledaju sa druge strane čeličnog katanca) je jedna od najbolnijih slika kojoj sam svjedočio u poslijeratnom periodu u BiH. Slika me je potresla i lično, jer sam i ja jednom bio to dijete koje je dolazilo na treninge na taj isti teren; i mene je, kao i svu djecu u “Bubamari”, Paja učio fudbalu, ali prije svega činjenici da je biti čovjek puno, puno važnije od toga kako neko igra lopte.

Moja fudbalska priča počinje peljanjem lopte ispred haustora na Grbavici neke 1989. ili ‘90. Haustorčad bi se skupila ili u jednom od širih haustora u ulici Bratstva i Jedinstva, ili na obližnjem šljunčanom parkingu, gdje smo imitirali poteze koje smo gledali na TV-u. U to vrijeme Zvezda je bila u usponu, a održavalo se i posljednje Svjetsko prvenstvo na kojem je nastupila Jugoslavija, tako da smo u pauzama između šutanja lopte i strašne, a nepovezane jurnjave parkingom, onako musavi od prašine koju smo podigli mijenjali za sličice i igrali ćize-blize i pola-cijelo, slike-bijelo (mada treba napomenuti da Pajine sličice nije bilo među onim koje smo skupljali). Ja sam obožavao Piksija, pa sam stalno pokušavao izvoditi neke njegove trikove, a često bih tu noć nakon igranja lopte u glavi premotavao film tih naših “utakmica,” gdje sam naravno predriblao četiri protivnička igrača i golmana i na kraju uputio šut po zemlji ravno u protivnički go. Ne sjećam se većine klinaca koji su tada igrali sa mnom, a vrlo brzo je i rat razjebao naše igre. Međutim, par njih koje sam poslije rata našao (Sejo, Stefan, Alem) su se svi dobro sjećali naših dogodovština i derbija Zvezda-Dinamo i Sarajevo-Željo.

Početak i kraj karijere

U ratu je moja karijera stagnirala, najviše zato što niko nije htio Bosanca-izbjeglicu u svojoj ekipi. Prvo su me lokalna djeca postavila za sudiju, da bi, kada im je ironija situacije postala jasna, odlučili da je ipak bolje da nisam sudija, te da je bolje da budem statističar. — da bilježim ko je dao go, ko je asistirao, ko je dobio žuti karton, koliko je bilo kornera na utakmici… Tu sam dužnost ispunjavao revnosno, ali sam se uskoro odlučio na subverzivno djelovanje, proglasivši samog sebe za predsjednika fudbalskog saveza. Svim timovima sam dodijelio imena i boje i odredio trajne postave, a transferi su se morali sporazumno dogovarati samo u toku prelaznog roka, i to ili kroz zamjene igrača istih ili sličnih predispozicija, ili kroz adekvatnu isplatu, većinom u žvakama (koje su tada bile legitmnije sredstvo plaćanja od “jugoslovenskog” dinara). Mali Crnogorci su vrlo brzo shvatili da nema šale sa mnom, tako da su se pravila poštovala, a igrači ostajali u istom klubu čak i ako su se van naše lige posvađali ili potukli.

Par puta sam igrao fudbal sa drugom djecom-izbjeglicama, i iz tog perioda se dobro sjećam zašto sam tada toliko zavolio taj sport: tvrdoće terena pod nogama, ispucale kože na staroj lopti, konca ispod otpalih lijepljenih segmenata koji su činili spoljašnju stranu, a prije svega onog trenutka kad uputiš dobar šut i kada se stopalo u teni (ili kopački) praktično zalijepi za loptu prije nego je plasiraš u mrežu iza protivničkog golmana. U tom djeliću sekunde nisu postojali Srbi, Hrvati i Bošnjaci, nije bilo politike, agresije, rata, izbjeglištva — postojao je samo fudbal, u koji bih redovno bježao od svih trauma s kojima se nisam znao nositi u to vrijeme. Zato i ne čudi da i dan danas redovno pratim sve utakmice FC Liverpoola, tima koji je obilježen tragedijama Hillsborougha i Heylsela, jer se jedino mogu identificirati sa onima koji znaju kakve tragove u ljudima ostavljaju bolni događaji iz prošlosti.

U Sarajevo sam se vratio 1996. i roditelji su me na moje nagovaranje uskoro upisali u jedan sarajevski klub koji je imao omladinski program. Stvari nisu išle na bolje, jer sam vrlo brzo postao meta provociranja ostale djece, dijelom što sam na trening znao doći u košulji ravno iz muzičke škole, dijelom radi toga što sam govorio “došao” i “pošao” umjesto “doš’o” i “poš’o”, ali dijelom i radi imena i prezimena. Tako bi mi pojedina djeca redovno znala psovati majku četničku, na šta mi je trener jednom rekao “hajde bogati, šta ima veze.” Ali, ja sam samo želio da igram fudbal. Iako se nisam mogao nositi sa fizički jačim igračima, razvio sam i prvi defanzivni mehanizam, koji je uključivao jurišanje na psovača četničke majke i klizeći start sa obje noge, tako da sam jako puno vremena provodio na klupi ili na hlađenju, što je stvorilo još dublji jaz između mene i ostale djece. Moj najsjajniji trenutak u tom klubu je bio kada me je trener u pripremnoj utakmici uveo u ekipu, a ja sam već u narednoj minuti negdje sa pola terena iskalio bijes centaršutom sa lijeve strane koji je iznenadio i igrača na mom timu, ali i golmana, i završio u mreži. Psovke i pljuvanje su prestale na neko vrijeme, ali kada me je trener prebacio u stariju ekipu, sve je počelo ispočetka i tu dolazimo do Bubamare.

Nedim ( moj drug iz razreda) je tada uveliko trenirao u Bubamari i od njega sam saznao da postoji klub koji vodi bivši as FK Sarajeva Predrag Pašić — čika Paja. Bubamara je trenirala na Ilidži, ali to nije bio problem za djecu iz ostalih dijelova grada jer su imali organizovan prevoz, kao i trenerke i dresove i praktično sve moguće uslove koji u to vrijeme nisu postojali u drugim omladinskim pogonima u Sarajevu. Sjećam se da sam nekako izokola i stidljivo pitao Nedima da li se i kod njega u klubu psuju majke bilo kojeg nacionalnog predznaka, a on me je pogledao kao da sam potpuno lud. To mi je bilo dovoljno: nekako sam izmolio roditelje da me prebace u Bubamaru, i već naredne sedmice smo stari i ja otišli u Kralja Tomislava da se upišem u čika Pajin klub. Sve je bilo završeno u roku od pola sata i moja karijera fudbalera je konačno mogla da počne.

Došao sam na svoj prvi trening u Bubamaru, i prva vježba je bila kombinacija vođenja lopte i dodavanja drugom igraču, tj. kombinacija trčanja i duplog pasa. Kretalo se sa centra, i trebalo je tako duplim pasovima preći pola terena, da bi igrač koji dobije loptu u šesnaestercu oprobao šut protiv golmana koji je strpljivo stajao među stativama. Sjećam se da sam prvo odgurao jednog manjeg dječaka da bih stao ispred njega, da bih zatim potpuno izignorisao drugog igrača u tandemu, pretrčao tih četrdesetak metara i pobjedonosno zabio go i počeo da slavim. Druga djeca su me zbunjeno gledala, a meni je odmah bilo jasno da nešto nije u redu… Na kraju treninga, trener me je pozvao na stranu i objasnio da je cilj te vježbe timski rad, i da je drugi igrač jednako važan, ako ne i važniji, od mene samog. Otišao sam kući postiđen, i tog dana je počelo moje prevaspitavanje iz igrača koji igra ne samo protiv protivničke ekipe, a za samog sebe — već i protiv suigrača u vlastitom timu, u igrača koji igra za ekipu, za prijatelje, za porodicu. Pajina filozofija je meni tek nekad kasnije postala očigledna: timska igra o kojoj su nas učili trebala je biti osnova za život u Bosni u kojoj ne samo da jedni bez drugih ne možemo, već i ne smijemo, a empatija za svoje suigrače (a i protivnike, jer se na fer pleju nije samo insistiralo, već se lijep odnos prema protivnicima i nagrađivao) trebala pretvoriti u saosjećanje za svoje sugrađane i sve ljude s kojima dijelimo svoje okruženje — svoj grad i svoju zemlju.

Nažalost, u Bubamari se nisam dugo zadržao, prije svega zbog problema sa meniskusima zbog kojih je mojim roditeljima sugerisano da fudbal zamijenim košarkom, gdje sam imao sreće da treniram u drugom zdravom sportskom okruženju, košarkaškom klubu RIN (košarku ću bataliti nekoliko godina kasnije, negdje pred kraj srednje škole). Međutim, osnove onoga što sam naučio od čika Paje i njegovih trenera sam prenio u druge sfere svog života: trudio sam se da budem odgovoran građanin i dobar i odan prijatelj; birao sam stranu onih slabijih i ugroženih — što su po mom shvatanju, kao što rekoh, bitnije stvari u životu od toga kako dodati loptu ili kako predriblati drugog igrača. Zato mi iz ove perspektive nije važno što nisam postao fudbaler, ali mi je jako važno što sam bar neko vrijeme proveo u Pajinoj “Bubamari”.

Petnaestak godina kasnije, kao prevodilac za Sarajevo Film Festival imao sam priliku prevesti i pripremiti titlove za Football Rebels, dokumentarni film u kojem je Eric Cantona obišao svijet u potrazi za fudbalerima koji su svojim angažmanom van terena unaprijedili okruženje u kojem žive. Uz Didiera Drogbu, čovjeka koji je zaustavio rat u Obali Slonovače, Rachida Mekhloufija, koji je odbio da igra za Francusku da bi pomogao nezavisnost svoje domovine, Alžira, Carlosa Caszelyja, čileanskog fudbalera koji se otvoreno suprotstavio jednom od najgorih diktatora svih vremena, Pinochetu, i Socratesa, intelektualca i političkog aktivistu koji je fudbalske mečeve pretvorio u poligon za borbu za demokratiju u Brazilu, tu je i naš Predrag Pašić, koji je na početku rata odlučio ostane i da posveti ostatak svoje karijere očuvanju zdravog razuma u svom tom ludilu na jedini način koji poznaje — kroz fudbal. Moj najvjerovatnije najbolji prevod za SFF je gledalo 3.000 ljudi, a ja sam narednih nekoliko sedmica želio da slučajno naletim na čika Paju u gradu (mada vjerujem da nema šanse da me se sjeća) da ga pitam šta misli o titlovima, jer je to jedini način na koji sam do danas bar donekle pokušao da mu se odužim za par pravih lekcija koje sam dobio u pravo vrijeme na mjestu, jednoj od posljednjih oaza onog normalnog u Sarajevu i BiH.

Zbog čega pišem ovaj tekst?

Zato i pišem ovaj tekst. Ne pišem ga radi Paje, niti radi samog sebe i radi činjenice da je ovo tek jedna u nizu situacija u kojoj se uništava jedna od bitnih st(r)anica mog sjećanja zbog kojih volim grad u kojem sam rođen i zbog koje sam takav kakav jesam. Pišem ga jer ne mogu da ne pišem. Pišem ga jer se bojim da smo došli do kritične tačke u zemlji, gdje strani investitori (koji ne znaju u šta su se upustili) pomažu domaćim mediokritetima, beskičmenim idiotima, ljudskim paramecijumima, mrziteljima svega što bi našu zemlju izvuklo iz očaja i apatije (koji dobro znaju šta rade) da dokrajče i najokorjelijeg entuzijastu. Pišem ga jer je jedino moralno i časno pokušati uraditi nešto — bilo šta — da se zaustavi sistematska destrukcija svega nadprosječnog u Sarajevu i BiH — a ja to jedino mogu uraditi kroz priču o mom iskustvu, u nadi da će oni koji ovo čitaju shvatiti zašto su ovakva mjesta bitna da bi buduće generacije imale priliku da, u svakom smislu tih riječi, budu mnogo zdravije od naših.