Ahmed Burić: Pjesma za buđenje

Piše: Ahmed Burić

Kako su nam se u nekoliko dana dogodili rock and roll renesansa i Gospodin Veliki Narodnjak? I šta bi se iz toga moglo izroditi?

Ispada da se rock and roll na velika vrata vratio u grad. U petak Partibrejkersi, u subotu svirka u “Undergroundu”, City pubu, Klubu Johhny i još nekoliko mjesta u gradu na kojima se stalno ili povremeno svira taj glazbeni izraz, koji je prije oko šest decenija nepovratno zapalio svijet. Žanr koji je dugo bio marginaliziran i nekako odgurnut sa javne scene, ponovo vraća: nove albume imaju Damir Avdić Graha, Zoster, Dubioza Kolektiv je nagrađen i iznimno zaposlen bend, Letu Štuke stoje kao neka vrsta perjanice u toj priči, debi album imaju i Karne, biološki pomalo vremešni, ali u srcu divlji i svježi legitimni nastavljači tradicije početaka New primitivsa.

Čini se, dakle, da je na scenu i oko nje nakon 20 godina stupila generacija djece roditelja koji su većinu tih (gladnih) godina proveli u nekoj vrsti ilegale. Turbo, gangsta, porno i ostale inačice folka (osnovno značenje riječi je ‘narod’, odnosno ‘vojska’) (pr)otjerale su ne samo rock and roll koji je po sebi buntovan, internacionalistički izraz i poimanje života, nego i cijelu filozofiju koja ne može stati u ono pohlepno pitanje koje je obilježilo ovo vrijeme. Pitanje, naravno, glasi “Ima l’ mene tu?” Tako se zove i najbolja stvar s albuma “Diktatura amatera” grupe Karne, čiji se izlazak očekuje u narednih nekoliko dana.

Ruže i trnje

Slika djevojčice kojoj nema više od osamnaest , a u Slozi na koncertu Partibrejkersa pjeva “Mesečevu kći” je dirljiva. Ona sigurno nije bila ni rođena kad je ta pjesma objavljena, ali nešto je veže za nju. Generacija očeva i majki koji su teško živjeli u ratu ili u izbjeglištvu, i koji su nakon solidne mladosti za konsolidaciju nastavka života dobili tek ogrizak prošlosti, svoje su rane i teške trenutke olakšavali pjesmama iz vremena u kojima im je bilo lijepo.

To je jedan od razloga zbog kojeg današnja mladež zna za Azru, Idole, Električni Orgazam, Ekaterinu, Film ili Đavole.

Doista, ako niste bili kakvi stranački “miljenici”, glavati komsomolci u (uglavnom) tijesnim odijelima ili “zlatna mladež”, dakle djeca tajkuna kojima je život obezbijeđen, bili ste i još ste uvijek, osuđeni na preživljavanje, na teret u kojem je jedno od rijetkih utočišta bila muzika, odnosno filozofija koja je prati. I na političkom nivou kojim dominira sve očiglednije i dublje upadanje u živo blato, lakše je razumjeti čovjeka koji je nešto deverao oko gitara i pojačala i pokušao uglazbiti par nekih svojih pubertetskih stihova – ili “skidao Beatlese” i Nirvanu – nego nekoga čiji je san bio da ima tri džipa, privatni aerodrom ili lanac robnih kuća.

Pokušajte uporediti recimo Sulejmana Tihića, koji je u nekom bendu nešto drndao gore po Šamcu i Doboju, i, recimo, Hasana Čengića i odmah će vam biti jasno o čemu govorim.

Zoran Kostić Cane, frontman Partibrejkersa, živa ikona scene o kojoj je ovdje riječ je u intervjuu za 30 godina postojanja benda rekao i ovo : “Rock and roll je korov koji se ne može iščupati.” U ovom vremenu u kojem, kao što pjesnik reče, ne može narasti ničija ruža, taj ‘korov’ dođe kao nekakva kadulja, em cvijeće, em ljekovito bilje.

Inspirativni cinik

Zanimljivo je , nadalje, kako se zatvaraju neki krugovi. Partibrejkersi su bili posljednji bend iz Beograda koji je zasvirao uoči opsade Sarajeva 1992. godine. Prvi njihov demo donio je deset godina prije toga tadašnji bubnjar Discipline Kičme, Srđan Todorović Žika, na opet prvom sarajevskom koncertu Discipline Kičme, opet u “Slozi.” Disciplina je svirala prije mjesec dana i fascinantno je kako je Koja ponovo pun ideja i energije i kako se drži stog onog puta koji je zacrtao prije tri decenije. Dobro se drže ti tipovi koji nikada nisu koketirali s folkom, koji su radili i prašili svoje i kad je izgledalo da ih nema ko slušati. Opet je, rekosmo, stasala generacija koja ima, i to je, zasad, jedini način da se pobijede reality showovi u kojima zvijezda možeš biti ti, dok ti nerealizovana operska poludiva objašnjava šta je šta u životu, muzici i sportu, kako jednom reče opet duhovita kombinacija protuhe i propovjednika, što je Cane, negdje, oduvijek i bio. Malo Burdon, malo Morrison, brate.

Ali, reklo bi se, još se bolje drži onaj jedan što je čitav život koketirao s narodnjacima, pokušavao se predstaviti ‘disidentom’ iako je apsolutno koristio blagodeti socijalističkog sistema, a danas tvrdi da su narodnjaci sve što je bilo dobro u grupi koju je vodio. He, he, taj Bregović je nepopravljivi i šarmantni cinik: kao najveća lokalna rock zvijezda turistički je obišao svijet, potom je napravio još jedan put oko svijeta prodavajući folk s ovog podneblja obučen u njegove stare pjesme. I sada, zatvara krug. Stigao je u grad iz kojeg je krenuo, grad za koji je zažmirio kad su ga s brda rasturali, ali grad koji je negdje uvijek volio, i na neki način ostao vezan za njega. Grad čiji je Bregović možda i najiskreniji produkt.

Nikada nisam volio ni Dugme ni njega osobno, ali je uvijek bio beskrajno inspirativan: zvone telefoni, iz Beograda, iz Zagreba, iz Sarajeva. “Kako ti izgleda Brega? Šta misliš o intervjuu? Je li postojao dogovor između njega i voditelja da ne govore o Kusturici?”

To je sasvim dovoljno pitanja za nastavak ove priče. Zasad samo valja reći da je dobro što je rock ponovo stigao u grad.

I sretan vam Dan nezavisnosti, bilo da ste rockeri ili narodnjaci. Čini se da nam, danas, više nego ikada prije, potrebno da svi zajedno zapjevamo: protiv ‘vlasti’ koja je državu svela na prosjački štap.

I krajnje je vrijeme da nas ta pjesma probudi. Iz dugometražnog ružnog sna.