Adnan Muminović: Ekrem Jevrić and The American Dream

Piše:Adnan Muminović

Prije par mjeseci Joseph Stiglitz je uzdrmao američko samopouzdanje kada je u interviewu za njemački „Spiegel“ rekao da je „Američki san“ postao mit. Čak je i predsjednik SAD-a Barack Obama 2011. godine rekao da se „američki ekscepcionalizam“, premda on vjeruje u njega, ne razlikuje od „britanskog ekscepcionalizma“, „grčkog ekscepcionalizma“, ili bilo kojeg historijskog uvjerenja određenog naroda u vlasitu posebnost i nebeski mandat (Britanci i dan danas pjevaju „God save the Queen“, dok se Novi Zeland već sto godina zove „God's own country“). Ne spadam u grupu „ne vjerujem, dok ne vidim“ ljudi, i premda su mi neke stvari i od ranije bile jasne i poznate, trebalo je provesti par mjeseci u ovoj državi, da bih shvatio da se prava američka slika u mnogome razlikuje od one koju sam bezbroj puta konzumirao preko TV-a.

Nesretna lica i neimaština su kod mene oduvijek izazivali neku posebnu tegobu i empatiju. Kada hodate Manhattenom ili Washingtonom, ne možete da ne primijetite koliko raskoš i siromaštvo, optimizam i rezigniranost mogu stajati tako blizu jedna uz drugu. Onda sam se sjetio da Amerika zastupa jednu političku ideju koja je meni, kao Evropljaninu, jednostavno strana. Dok Evropljani puno više pažnje poklanjaju „jednakosti ishoda ili dohotka“ za Amerikance je oduvijek bila značajnija „jednakost šansi“. Prema tome, evropska socijalna država stoji nasuprot „Američkom snu“ i uvjerenju da uz naporan rad, ideju, hrabost i sreću jednog dana svako može postati bogat i završiti u gornjem društvenom sloju. To znači da je sudbina siromašnih ljudi u većoj meri u njihovim rukama, nego u rukama države. Konačno, sa bijelom kugom, sve dužim životnim vijekom i rastućim cijenama zdrastvene zaštite, evropska socijalna država se nalazi u ozbiljnim problemima i daleko je od toga, da služi kao uzor i održiv model. Uvijek latenti nacionalizam i stopa nezaposlenosti (posebno mladih) definitivno nisu dostignuća vrijedna divljenja.

Slabe šanse mladog Amerikanca

I baš tih dana, razmišljajući o iskustvu koje prolazim, i shvativši da ne trebam da žalim nad sudbinom tih ljudi (imajući u vidu da dolazim iz Bosne i Hercegovine, a ne iz Švicarske, što je svakako bilo apsurdno), jer svi oni imaju realnu šansu da žive bolje od svojih predaka, izažao je izvještaj britanskog „The Economista“ o stanju svjetske ekonomije. U jednom od članaka („Like father, not like son“) stoji: „social mobility in America now is lower than in most of Europe“. I Joseph Stiglitz je u gore pomenutom članku napisao da „životne šanse mladog Amerikanca u većoj mjeri zavise od dohotka i obrazovanja njegovih roditelja, nego u bilo kojoj razvijenoj državi“. Ako malo razmislite o ovome shvatit ćete, da je ovo zaista revolucionarno. Ne samo što u Evropi uživate veću socijalnu i zdrastvenu zaštitu nego u odnosu na Amerikance imate i veće šanse da uradite više od života.

I onda sam se stvarno pitao odakle dolazi to ogromno samopozdanje i vjera vlastitu posebnost? Jedno od objašnjena je dao Samuel Huntington u „Sukobu civilizacija“ primijetivši da uspješan ekonomski razvoj stvara samopouzdanje i vjeru u vlastite vrijednosti i kulturu. Bogatstvo se, prema njemu, tumači kao dokaz vlastitih vrlina i demonstracija moralne i kulturne superiornosti.

I da kažem još nešto i obećavam da dolazimo do Ekrema Jevrića.

Nešto je fundamentalno loše sa našim sistemom vrijednosti, ali nigdje to nisam osjetio tako snažno kao u Americi. Amerika pruža nevjerovatan primjer kako GDP per capita nije nikakvo mjerilo sreće i životnog kvaliteta. Mislim da je bitno imati na umu da naši pogledi na svijet ne zavise samo od ideologije i ideja koje imamo, već i od statističkih podataka kojima mjerimo ono što se oko nas dešava. Zbog opsesivnog vezivanja za GDP kao mjere svih stvari smo došli u situaciju u kojoj naši statistički podaci i ekonomski modeli naprosto ne odražavaju sliku stvarnosti. Gužva u saobraćaju ili prirodne katastrofe će zbog veće potrošnje goriva i obnove dovesti do rasta GDP-a, ali je sasvim jasno da nam život time ne postaje kvalitetniji. SAD nesumnjivo imaju jedan od najvećih životnih standarda na svijetu, ali čim pogledate malo širu sliku stvari izgledaju drugačije. Znam, raspravljati o tome šta čini kvalitetan život je skoro nemoguće, ali pored dobara i usluga koje možemo sebi da priuštimo postoji još mnogo stvari koje život čine vrijednim poput zdravlja, obrazovanja, naših socijalnih veza, načina na koji provodimo slobodno vrijeme, težine našeg političkog glasa, stanja okoliša, stanja psihičke i ekonomske nesigurnosti itd.

Američki učenici na testovima

SAD imaju najveću nejednakost od svih razvijenih država, čiji je uzrok, između ostalog, slabije zdravlje i veća stopa kriminala. U 2007. godini Amerikanci su radili duže, nego građani bilo koje druge države čiji je GDP per capita bio veći od $30.000. U prosjeku Amerikanci rade 10% duže nego većina Evropljana i oko 30% više nego Novežani i Holanđani. Pored toga u prosjeku imaju i manje slobodnih dana, nego njihove evropske kolege što znači da ostaje puno manje vremena za porodicu, rekreaciju itd.

Premda su sve veći troškovi školarine i stanje ekonomije počeli da dovode u pitanje opravdanost odlaska na univerzitet, američko visoko obrazovanje je i dalje najbolje na svijetu. Od deset najboljih univerziteta na svijetu, osam je američkih i niko ne proizvodi više naučnih radova i nobelovaca od njih. Pa ipak, ako izuzmete vodeće univerzitete situacija je katastrofalna, posebno kada govorimo o osnovnim i srednjim školama u lošem susjedstvu i onima koje su jedine dostupne donjem sloju stanovništva. Pošto je prošlo vrijeme srednjih nadnica za niskokvalifikovane poslove, ono znanje koje im je potrebno u vrijeme globalizacije da bi bili konkurentni i da bi sebi obezbijedili normalan život za njih će ostati izvan domašaja.

U poređenju sa svojim vršnjacima iz razvijenih zemalja na testovima, primjera radi iz matematike, redovno postižu lošije rezultate. Međutim, kada ih upitate kako su uradili test, oni imaju najveće samopozdanje i redovno su uvjereni, da su postigli najbolji rezultat (dokumentarac „Waiting for Superman“ i životna lutrija koja je tamo prikazana je nešto najtužnije što sam gledao u posljednje vrijeme) što svjedoči o tome, da im je potpuna strana ona Sokratova „Ja znam, da ništa ne znam“. Shvatio sam zapravo da pragmatizam, koji je uzdignut na pijedestal vrlina, često nije ništa drugo do eufemizam za površnost i neznanje.

Kuća, poso, znanje i neznanje

Razmišljajući u svemu ovome sjetih se i Ekrema Jevrića. Znam, on je kao spužvu iscijedio svojih pet minuta, ali evo zašto možda zaslužuje i šestu. Ako još jednom poslušate Ekremovu pjesmu „Kuća poso“ shvatit ćete kako je čovjek, jednostavnim i narodskim jezikom, sažeo čitav problem jednog društva. Nevjerovatnu radnu dinamiku i nizak životni kvalitet (kuća poso, poso kuća), ograničenost vlastitog znanja (ništa ne znam) i jedan sistem koji mu više ne pruža znanje i mogućnosti koje su potrebne da bi i on ostvario pomak na društvenoj ljestvici (a đe da znam). Za Ekrema, jednako kao za milione njegovih sugrađana će „Američki san“ ostati, pa upravo to – san.

Jedna stvar ipak ostaje posebno fascinanta. Nikada u životu se nisam osjećo tako slobodnim, nikada u životu nisam imao osjećaj da moje porijeklo i moja pozadina znače manje, nego u Americi. Nikada multikulturalizam i tolika raznolikost nisu izgledali tako prirodno kao ovdje. Od vremena prvih doseljenika u Ameriku je došlo oko 70 miliona imigranata. Postoji zaista dobar razlog zašto je i Ekrem svoju sreću odlučio potražiti u Americi, a ne u Njemačkoj ili Švedskoj. Kao zemlja imigranata, Amerika historijski ima nevjerovatnu sposobnost da apsorbuje imigrante i još uvijek je magnet za najbolje i najbistrije umove iz čitavog svijeta. Doseljenici su u pravilu ti koji se manje oslanjaju na tradiciju i porodične, socijalne i trgovačke veze. Oni su ti koji izazivaju status quo i koji u sebi nose inovativni duh. U vrijeme kada se u svim razvijenim zemljama stanovništvo smanjuje i stari, i gdje postoji manjak visokokvalifikovane radne snage to je od neprocjenjivog značaja.

Jeff Daniels je u američkoj seriji „The Newsroom“ sve prethodno rečeno sažeo na ovakav način: „First step in solving any problem is recognizing there is one. America is not the greatest country in the world anymore.“ Međutim, to ni u kojem smislu ne znači da neka evropska država to jeste.

Odlučio sam se da napišem ovaj tekst iz prostog razloga, jer se osjećam prevarenim...

[Stavovi iznešeni u rubrici 'Ja mislim' nisu nužno i stavovi portala Radiosarajevo.ba]