Adisa Bašić: Sarajevski dani erozije

Tekst autorice Adise Bašić prenosimo s njene zvanične web strane

Nekoliko dana prije početka ovogodišnjeg festivala „Sarajevski dani poezije“ Ferida Duraković i ja smo dekretom predsjednika Društva pisaca izbrisane sa liste učesnika. Uzrok je vjerovatno lični animozitet, a izgovor neko iznenada izmišljeno pravilo da na Festivalu mogu učestvovati samo članovi Društva. 

Feridi je, po ideji Programskog savjeta, trebalo biti posvećeno zasebno autorsko veče. Ja sam trebala učestvovati u tri programa, među kojima je bilo veče poezije sa prijateljima pjesnicima iz Švedske kod kojih sam bila u januaru ove godine. 

Početak Festivala je došao i razmišljala sam kako da Idi, Marie, Refiku i dvojici Perova objasnim svoju izbrisanost. Bilo mi je neprijatno. Meni. Zato što sam još jednom trebala naglas priznati da živim u zemlji gdje primitivne kabadahije isprobavaju granice svoje moći kako im se prohtije. A i ja sam, kao i većina mojih sunarodnjaka, ona napola skuhana žaba, ošamućena, obeshrabrena, naviknuta da ne reagujem. Primitivizam i zloba su pravilo, izmakneš se samo ponekad kad ti govno leti direktno u oči. A nekad ni tad.

Šveđani su se javili, pitaju gdje sam. Objašnjavam vrlo kratko da sam ove godine persona non grata i da je najbolje da se vidimo na piću negdje mimo Festivala. 

Pokušavam okrenuti na šalu. Kažem: „Zalijepite vještačke brkove i krećite se oprezno da ko ne opazi vaš ilegalni susret sa mnom.“ „Dolazimo potpuno incognito,“ odgovaraju prihvatajući šalu... Radujem se susretu. Sa njima je i Johannes, mlada švedska književna zvijezda, momak kojeg vidim prvi put, ali i njega izljubim kao i ostale i uz smijeh govorimo - upoznavanje može i poslije.  

Traže da im objasnim šta se tačno desilo. I ja govorim. Najprije ravnodušno, a onda sve grčevitije se trudeći da od neugodnosti napravim vic. 

Svako od njih pojedinačno pita: „Šta ja mogu učiniti?“ I onda, još teže pitanje: „Šta ćeš ti učiniti?“ Dok u njihovim očima gledam iznenađenje i ljutnju zbog svega što se desilo, ja, polukuhana žaba, konačno počinjem da mrdam nožicama. Da, zaista, nešto bi trebalo učiniti, ali, znate, to sve nije vrijedno, a i ti ljudi baš nisu neko ko zaslužuje otpor... Ida, Marie, Pär, Per i Johannes me gledaju i kažu: „Šta ćemo učiniti?“ I onda njihov sjevernjački povjetarac polako odnosi moju obamrlost. „Šta je, kod vas nema rata dvjesto godina, pa ste došli ovdje da ratujete“, kažem im sa smijehom, ali već osjetim da su duboko u pravu. 

Dogovorili smo se u trenu: sutra u podne pravimo zajedničko čitanje u Buybooku. „Kad nema tebe na Festivalu, donijećemo mi tebi Festival negdje drugo“, kažu. Biće nas šestero, pozvaćemo naravno Feridu, javiću sms-om i nekima od prijatelja, mada je radni dan... Šaljem poruke i stižu munjeviti odgovori. Jedni javljaju razloge spriječenosti, drugi navode zemlje u kojima su trenutno... Sklapam imaginarnu mapu Evrope, odjednom moji prijatelji čine sazviježđe koje treperi nada mnom. Neki najkraće i meni najdraže kažu: „Doći ću“.

Prvi put nakon dugo vremena imam tremu. Ovo nije bilo koje čitanje. Ovo je protest protiv olakog brisanja ljudi. U podne, devetog maja, književnost u Buybooku spaja različite jezike, ljude, generacije... Dok čita, Ida u naručju drži svoju bebu. Čitamo pjesme o psima, o izbačenima, o prezrenima, o bivšim logorašima... Sa nama čitaju i Andrea, Ahmed, Refik... U publici su Sule, Adnan, Hasan, Muki, Hadžem, Lejla, Emina, poznati i neki nepoznati, ljudi koji su osjetili da u ovom trenutku trebaju biti sa nama.

Mi pravimo malo slavlje poezije, skup bez plakata, najave, honorara... Skup bez programa iz kojeg bi iko bio izbrisan: lista naših učesnika je otvorena i duga, a što je najljepše, može se širiti u beskraj...

Vezano: Adisa Bašić: Majka hrabrost