Snježnim padinama Zelene glave

Vjerovatno se pitate zašto Prenj u negostoljubivim, zimskim, uslovima. Razlog je jednostavan - sniježno zimsko ruho svojom bajkovitom ljepotom i skrivenim opasnostima očarava ljubitelje prirode.

U susret toj prirodnoj bajci krenuli su stari hodoljupci: Salko Grbo, Suljo Bašalija,Veso Kaurin i Keno Husremović.

Piše: Kenan Husremović za Radiosarajevo.ba

Uspon prema najvišem prenjskom vrhu, Zelenoj Glavi, planiran je preko prevoja Skok, sa povratkom u istom danu. U normalnim, ljetnim, okolnostima potrebno je pet-šest sati hoda u jednom pravcu. Međutim, planirano trajanje pohoda od 12-13 sati u ovim kratkim zimskim danima trebalo je  mudro rasporediti kako bi kretanje po snijegu i mraku bilo svedeno na najmanju moguću mjeru. Spakovana oprema je dostatna samo za uslove umjerene visine snijega (do gornjeg ruba gležnjaka), a da su se kojim slučajem pojavili ekstremniji penjački uslovi - pohod bi morao biti prekinut.

Okupljanje i pokret organizovani su u sitnim noćnim satima. Put nas je vodio preko Konjica ka Boračkom jezeru, sa skretanjem u mjestu Bijela u dolinu Rakov laz. Tu je bio kraj asfaltiranog puta i početak planinarske staze i avanture.

Do planinarske staze stigli smo u cik zore, a dočekao nas je prizor koji nas je redom ostavio bez daha. Sunčeve zrake palile su purpurom krijeste okolnih vrhova: Velike kape, Krune, Osobca, Zuba… Bilo je veoma hladno te nas je to malo ogrijalo i ohrabrilo za predstojeći put. Prvih pola sata kretanja kroz mladu bukovu šumu bilo je lagano zagrijavanje, a već nakon prvih serpentina naišli smo na snježni pokrivač.

Kretanje strmom pješačkom stazom, uz stalno proklizavanje, zahtijeva dodatni napor i oprez te smo prvi duži odmor napravili kod urušenog bunkera, zaostavštine iz minulog rata. Dodatni fizički napori, izazvani dubokim snijegom, doveli su do dileme. Da li da odustanemo ili nastavimo putovanje? Također, uprkos ekstremnoj hladnoći, zbog stalnog znojenja bili smo prisiljeni stalno presvlačiti odjeću te smo se “pušili” poput parnih lokomotiva.

Probijajući se snježnom prtinom stigli smo i do tzv. laviništa. Laviništa su točila kojima, nakon obilnih padavina, otiču površinske vode, a nakon obilnijih sniježnih padavina – njima se otiskuju snažne  lavine. Prelazak preko laviništa zahtijeva izuzetan oprez zbog ledenih ploha koje je sakrila sniježna prtina. Osim proklizavanja, mora se paziti i na snježne odrone.

Još kruži priča o poznatom hrvatskom planinaru Stipi Božiću, koji je sa svojom grupom planinara, prilikom zimskog prelaska ovih predjela bio pometen sniježnom lavinom. Srećom, sve je prošlo bez žrtava, a jedini gubitak bio je u opremi. Kažu da se nakon toga, sa prvim otapanjem snijega pojavila “endemska vrsta sniježnih krtica” u potrazi za zatrpanom opremom. Nadam se samo da, u međuvremenu, ta oprema nije propala…

Laviništima prolazimo uz izuzetan oprez, jer šejtan nikad ne miruje… Nastavljamo dalje, jer treba još doskočiti i prevoju Skok. Visina snijega je već na gornjoj granici izdržljivosti. Polako izlazimo iz sjene  vrha Osobac, a dočekuje nas snažna sunčana refleksija koja je tražila mazanje zaštitnim kremama. U rijetkoj hladovini moglo se vidjeti svjetlucanje inje koje se prosulo kao kristalni nakit po rijetkim žbunovima kleke i usamljenim munikama. Takav čaroban ambijent morali smo iskoristiti za usputno fotografisanje.

Obrisi vrha Taraš podsjetili su nas da se približavamo dolini Jezerce, u koju smo stigli nakon polusatne šetnje kroz prošaricu. Pred nama, u suncem obasjanoj dolini sa malenim jezerom, je novi planinarski dom na 1655 metara nadmorske visine. Dom je nikao iz inata, odmah pored, u ratu srušenog, starog doma. Akciju obnove vodio je planinarski web magazin Zone-2000, a izgrađen je pomoću dobrovoljnih priloga planinara i ljudi dobre volje te nesebičnim radom pojedinaca svih vjera i nacija. Entuzijazam, iskazan pri izgradnji, mogao se porediti jedino sa udarništvom na pruzi Šamac – Sarajevo. Veliki  radni doprinos izgradnji dala su i dvojica učesnika ovog pohoda - Salko i Suljo. Tako novi dom sada ponosito strši nasuprot Tarašu i sigurno je utočište za brojne planinare i ljubitelje prirode. Nažalost, i za one koji to najmanje zaslužuju - drvosječe, lovce i krivolovce.

Odmor u hladovini koristimo za prisjećanje na ranije pohode i osmatranje okolnih vrhova: Zuba koji se propinje poput vršne kamene piramide Matterhorn na talijansko-švicarskoj granici i koji je (zbog mina) nedostupan; najbližeg - Taraša, čiji obilazak uvijek ostavljamo za neko drugo vrijeme i Osobca - čija nas je sjenka pratila cijelo vrijeme…

U  susret  Zelenoj  glavi

U nastavku putovanja snijeg postaje još dubljim, pa se krećemo rubovima grmova kleke kako bi što manje propadali. Povremeno prolazimo kroz uvale u kojima je očvrsli, zbijeni snijeg koji nam omogućava lakše kretanje. Nakon pola sata izlazimo na proplanak. Pred nama se na horizontu, kao na dlanu, ukazaše svi vrhovi istočnog i južnog prenjskog masiva: Osobac, Sivadije, Kamenac, Vršine, Botini, Vjetrena brda, a naš konačni cilj - Zelena glava i Otiš izroniše pred nama poput prahistorijskih nemani. Sve patnje i muke dosadašnjeg puta pale su pred ljepotom krajolika ogrnutog u svečano, zimsko, ruho.




Kretanje platoom je dodatno otežano, jer je snijeg omećio (omekšao) pa smo povremeno bili prisiljeni gaziti kroz pravu snježnu puru – drobinu. Povremeno je snijeg ustupao mjesto travnatim oazama, koje smo iskoristili za predah. Ubrzo stižemo do podnožja stijenskog masiva, odakle počinje uspon koji predstavlja izazov za sve istinske planinare. Put se nastavlja uskom, strmom stazicom te smo često bili prisljeni na puzanje. Na ovoj, jugoistočnoj, strani padine snijeg je niži, ali je opasnost od proklizavanja veća zbog  ponora nad kojim lebdi pješačka staza. Uskoro stižemo na proplanak ispod padina Otiša sa kojeg se pruža najljepši pogled prema južnim dolinama Velike bare i Bijele vode, uokvirenih masivima Sivadija, Kamenca, Botina…

S druge strane proplanka, pruža se pogled na sedlo koje spaja Otiš i Zelenu glavu, a do kojeg je već stigla naša prethodnica - Suljo i Salko. Njih dvojicu su se mogli vidjeti na horizontu, sićušni poput mrava. Gromada Zelene glave, u svom zimskom ruhu, nimalo se ne zeleni te bi joj više odgovarao “sezonski” naziv Bijela glava. Nastavljamo po tragovima naših prethodnika te uskoro i mi stižemo na sedlo. Dogovor o nastavku puta obavljamo na odmorištu, u hladu suhe travnate oaze natkrivene sniježnom strehom. Oprezno nagovaramo Sulju da bude prethodnica ka vrhu, budući da je  već imao slično iskustvo.  

Uspon i silazak

Staza prema vrhu je pokrivena podebljim snježnim pokrivačem koji je poravnao sve stijenske gromade i izbočine. Zbog toga pričvršćenih sajli, koje se koriste kao ispomoć pri usponu, nema ni na vidiku. U istopljenoj ledenoj kori naziru se slabi tragovi dereza nekog našeg prethodnika. Suljo kreće oprezno strmom vertikalnom stranom i upada u snijeg do koljena. Poput vukova u snijegu koji slijede stope prethodnika (tako da se nikada ne zna brojnost čopora), i mi ostali pratimo njegove stope. Dereze su spremne u ruksacima. Nakon prelaska omanjeg proplanka naletismo na ledenu ploču, u kojoj Suljo  ugazi stepenike te uspješno savladasmo i tu prepreku. Nastavak uspona je priječenje strme padine po kojoj Suljo, a za njim i Salko vješto napreduju. Taman kada smo očekivali lakši nastavak uspona - pojaviše se problemi… Glavni junak naše priče, korpulentni Veso, koji do sada nije imao skijaškog iskustva (pa nije ponio štapove), poče odjednom proklizavati, propadati u snijeg i gubiti ravnotežu. Bilo je očito da su mu samo dva nožna oslonca nedovoljna. Dobacih mu moje rezervne štapove uz dosjetku da se dobro pazi, jer nam je kao nacionalna manjina najdragocijeniji. Ne daj Bože da se ovom najbosanskijem Bosancu nešto dogodi, preživjele bi po kratkom postupku linčovali nacionalni jastrebovi sa svih strana. Nakon što preuze štapove i sudbinu u svoje ruke, Veso krenu naprijed brže i opuštenije.

Tada nam je Suljo, koji je već došao do sredine padine, javio da snijeg ispod utabanih stopa podrhtava… Na sredini smo padine, na jednosmjernom putu bez povratka…

O lavinama smo razgovarali prije uspona i izvjesno je da nastaju u uslovima naglog otopljavanja snijega na strmim padinama. Planinari ih mogu izazvati nesmotrenim priječenjem sniježne padine (što smo mi upravo i činili), a neki tvrde da ih može aktivirati i najobičnija jeka. Zato mudro šutimo i dišemo samo na škrge, a ne daj Bože da se zakašljemo - eto lavine. Jedini zvuk koji se čuje je jednolična škripa snijega pod našim stopalima koja podrhtavaju - da li zbog mekog sniježnog pokrivača ili straha?

Prisjećam se  mog prvog i posljednjeg iskustva sa lavinom koje sam doživio prilikom uspona na Vito u martu 2009. godine. Bio sam među posljednjim koji su se vraćali sa vrha. Pomoćno sidreno uže, koje je korišteno kao naveza na izuzetno strmoj padini, već je uklonjeno od pripadnika Gorske službe spašavanja. Pri vrhu su ostali skijaši koji su tragom skija nesvjesno podsjecali sniježnu padinu. U jednom trenutku začuo se prasak, a sniježni talas je, poput cunamija, kršio  sve pred sobom… Pošto sam bio malo izvan glavne putanje kojom se kretao talas, zasuo me je samo oblak sniježne prašine. Nakon slijeganja lavine, iz padine su izranjali izbezumljeni i šokirani učesnici, a pod sniježnom drobinom ostalo je tada zatrpano dva para skija, mnogi štapovi, naočale, a kažu da je bilo i  zubnih proteza… Srećom, niko nije stradao.

Naši  pokreti su, kao na usporenom filmu, ali napredujemo. Nakon prijelaza preko posljednjeg  ramena, koje je najstrmije i najopasnije, a koje je, srećom, bez snijega i leda, napokon stojimo na čvrstom tlu. Otvara se novi pogled ka Botinima, Vjetrenim brdima, Lupoglavu, Kantaru, a tu je i niži brat – Otiš, ispod kojeg je čarobna dolina Tisovice… Još malo šetnje po golom grebenu i evo nas na najvišem vrhu Prenja, visine 2155 metara nadmorske visine. Uslijedilo je čestitanje, udaranje pečata u knjižice, slikanje i presvlačenje. Ostvarile su se neke davne želje i neki nedosanjani snovi. Nastale fotografije izazivaju ushićenje. Još samo kada bi mogle kakvom brzom poštom doći do bezbjednog utočišta… Nažalost, DHL i FEDEX još uvijek nemaju svoje ispostave ovdje.

Početno ushićenje polako jenjava, jer nam predstoji još rizičniji povratak. Suljo je opet prethodnica. Ja pratim Vesu koji pomalo nespretno mlatara štapovima, ali polako ulazi u skijaške finese. Stopalima gazi uz krplje štapova koji tako postaju  nožna kočnica. Povremeno zaostajem da fotografijama ovjekovječim ove rijetke prizore. Dolazimo do prijelomne zaleđene ploče preko koje Veso prejaha, a zatim se, nakon nekoliko nespretnih koraka, otisnu niz strmu padinu malo guzečke , a više ležečke. Jurnu strelovito, poput kakvog vozača ligura kojem ne pomažu ni nožna kočenja. Zaustavio se tek nakon nekih dvadesetak metara, na prevoju u koji se padina utapa… Ustade živ i zdrav pred sniježnom strehom, ispod koje i započeli  uspon... Skijanje se brzo uči - kad kližući žuriš kući, a naš Veso savlada i umijeće skijaškog spusta... Dobio je i povike ohrabrenja na uspješnom skijaškom debiju koji se sretno završi.

Ubrzanim tempom krenusmo preko bezbjednijeg dijela staze. Vrijeme curi, Sunce nestaje na horizontu, a temperatura i mrak neumoljivo padaju. Spuštamo se klizanjem kroz uvale u kojima se stvorio ledeni pokrov, a Veso to koristi da ovlada još kojom skijaškom finesom. Uskoro smo na Jezercu. U predahu se osvježavamo vodom sa hladnog studenca kraj Jezerca, pa jurimo prema prevoju Skok. Žurimo da prije mraka savladamo strme zaleđene staze. Silazak kroz šumski dio puta je kao pjesma, jer i ako klizneš nećeš dalje od prve bukve. U daljini već žmirkaju svjetla naselja, a sa krajem sniježne staze, upalismo i mi svoje lampe… Nastavak puta bio je kao šetnja po korzu..