Sandra Muratović: Panični poremećaj i agorafobija

Piše: Dipl. psihologinja Sandra Muratović
Psihološko savjetovalište ABC

Skoro se svi mi ponekad osjećamo anksiozno. Ali panični napad uključuje visok nivo anksioznosti tako da se može činiti kao da imate srčani udar, da ludite ili da gubite kontrolu. Tokom paničnog napada možete imati fizičke simptome kao što je kratkoća daha, zvonjava u ušima, osjećaj da će se nešto grozno desiti, drhtanje, osjećaj gušenja, bolovi u grudima, znojenje i lupanje srca. Trebate prvo posjetiti porodičnog ljekara kako biste isključili medicinske uzroke za ove simptome, poput hiperfunkcije štitne žlijezde. Panični napad može prouzrokovati iste simptome kao navedene bolesti. Kada osoba ima ponavljane neočekivane panične napade, uplašena je da će ih imati i dalje ili zabrinuta za sebe, te kao rezultat toga dolazi do promjene u ponašanju te osobe, govorimo o ''paničnom poremećaju''.

Dosta osoba sa paničnim poremećajem iskusi i agorafobiju. Agorafobija je strah od situacija gdje bi se panični napad mogao javiti ili od situacija iz kojih bi bilo teško pobjeći. Na primjer, osobe sa agorafobijom izbjegavaju da same izlaze napolje, da idu u supermarkete, da se voze tramvajima ili avionima, da prelaze mostove, da budu na visini, da prolaze kroz tunele, da se kreću po otvorenim mjestima (npr. trgovi), da se voze liftovima. Dosta osoba čak iskusi panični napad u toku spavanja, vjerovatno jer smanjen srčani puls tokom spavanja izaziva kompenzacijsko povećanje srčanog pulsa, što rezultira osjećajem trzanja iz sna. 

Šta su uzroci paničnog poremećaja i agorafobije?

Prema nekim teorijama razne situacije koje izazvaju panične napade su nekada tokom evolucije bile zaista opasne. Na primjer, biti zatvoren u tunelu je moglo dovesti do gušenja ili pada u nesvijest; visine su mogle biti opasne po život; na otvorenim prostorima pojedinac je bio izloženiji napadačima (npr. lavovima ili vukovima); javna mjesta su naše pretke mogli dovesti u kontakt sa neprijateljski raspoloženim strancima. Mnogi strahovi uključeni u panični poremećaj i agorafobiju podsjećaju na ove rane instinktivne i adaptivne strahove. Ipak, ovakve situacije danas nisu više opasne. 

Istraživanja pokazuju da panični poremećaj i agorafobija imaju neku genetsku povezanost, ali nisu u potpunosti naslijeđeni. Tokom jedne godine, 30% do 40% opće populacije će imati panični napad. Većina ovih ljudi neće interpretirati paniku kao signal za katastrofalnu opasnost te se napad neće razviti u panični poremećaj ili agorafobiju.

Na početku, panični napad je obično aktiviran stresnom situacijom, kao što je odlazak od kuće, svađa u vezi/braku, operacija, nove odgovornosti ili bolest. Ove senzacije fizičkog uzbuđenja (teškoće sa disanjem, znojenje, nesvjestica, lupanje srca...) mogu biti pogrešno interpretirane kao signali katastrofične opasnosti - na primjer, osoba se može fokusirati na povećanje srčanog pulsa i odmah pomisliti da ima srčani udar. Kao rezultat toga, osoba može razviti pretjerani oprez prema fizičkim senzacijama koje rezultiraju povećanim uzbuđenjem (povećanje fizičkih senzacija i brige). Ove senzacije izazivaju dalje katastrofične pogrešne interpretacije koje zovemo ''pogrešni alarmi'' jer signaliziraju da opasnost prijeti onda kada opasnosti zapravo nema. Potpuni i jaki panični napad može nastati radi tog uzbuđenja i pogrešnih interpretacija. Zatim osoba razvije ''anticipatornu anksioznost'' (strah da će panični napadi nastaviti da se javljaju) i počinje da izbjegava situacije koje izazivaju takvu anksioznost- naročito ako bi bijeg iz situacija mogao biti težak ili neprijatan, te ako pomoć ne bi odmah bila dostupna. Tačnije, kada izbjegavanje i bježanje postanu glavni mehanizam suočavanja sa anksioznošću, osoba je razvila agorafobiju.

Osoba sa agorafobijom koja ne izbjegava zastrašujuće situacije obično koristi pomoć ''sigurne osobe''- odnosno, osobe koja je prati u ovim situacijama u slučaju da anksioznost postane suviše jaka i da je potreban bijeg iz nje. Iako sa prisustvom ''sigurne osobe'', izbjegavanja i drugih ''sigurnosnih ponašanja'' može izgledati da osoba nije imala panične napade mjesecima, on/a često živi u strahu od sljedećeg napada. Svijet postaje sve manji i manji kao rezultat straha i izbjegavanja. Dosta ljudi sa paničnim poremećajem i agorafobijom razvije i depresiju radi raznih uskraćivanja u svom životu kao i osjećaja gubitka kontrole i nemogućnosti da riješe problem koji imaju. Nekada ljudi postanu toliko anksiozni i depresivni da počnu sa zloupotrebom alkohola, antidepresiva i anksiolitika.

Koja su najčešća pogrešna shvatanja paničnog poremećaja i agorafobije?

Neki ljudi pogrešno vjeruju da je panični poremećaj rezultat nekog drugog prisutnog psihološkog problema. Naravno, bilo ko sa ili bez panike može imati dublje probleme, ali panični poremećaj i agorafobija nisu uvijek povezani sa dubljim psihološkim problemima. Možete postati depresivni, ovisni o drugim ljudima i pretjerano samokritični jer imate panični poremećaj - ali sama panika se može tretirati bez dugotrajnih terapija koje istražuju iskustva iz djetinjstva. Ljudi sa paničnim poremećajem i agorafobijom često imaju nerealistična vjerovanja o svojoj anksioznosti, poput ''Svaka anksioznost je loša'' i ''Moram se odmah osloboditi anksioznosti''.

Nekada ljudi pogrešno interpretiraju svoju anksioznost kao znak za opasno medicinsko stanje. Drugi vjeruju da, pošto imaju panične napade i agorafobiju godinama, i jer im tradicionalna terapija nije pomogla, neće nikada osjetiti poboljšanje. Kognitivno-bihejvioralna terapija, sa ili bez lijekova, je često vrlo efektivna u tretmanu paničnog poremećaja i agorafobije.

Koliko je efektivna kognitivno-bihejvioralna terapija za panični poremećaj i agorafobiju?

Veliki broj studija je istraživalo efekte kognitivno-bihejvioralne terapije za panični poremećaj i agorafobiju. Ove studije su rađene na Oksfordskom univerzitetu u Engleskoj, Univerzitetu u Pensilvaniji, Univerzitetu New York, te na drugim univerzitetima i medicinskim fakultetima. Posmatrajući terapiju kroz 20 do 25 sesija, efikasnost je od 85% do 90%. Također, nakon prestanka tretmana, većina klijenata koji su testirani godinu poslije terapije su zadržali poboljšanje.

Lijekovi za panični poremećaj i agorafobiju

Postoji dosta lijekova koji mogu pomoći kod paničnog poremećaja i agorafobije a koje može jedino prepisati psihijatar. Lijekovi uključuju antidepresive, anksiolitike i beta-blokatore. Ovi lijekovi mogu pomoći u smanjenju uzbuđenja, ali čim se prestanu uzimati, simptomi panike se mogu vratiti. Posavjetujte se sa ljekarom (porodičnim ljekarom ili psihijatrom) da počnete sa kognitivno-bihejvioralnom psihoterapijom čak i ako uzimate lijekove.

Koji su koraci u kognitivno-bihejvioralnom tretmanu?

Kognitivno-bihejvioralni tretman paničnog poremećaja i agorafobije je organizovan oko nekoliko ciljeva: prvo, pomoć da razumijete prirodu anksioznosti, panike i agorafobije; drugo, određivanje rangiranih situacija koje izazivaju strah ili koje izbjegavate; treće, procjena prirode vaših simptoma, njihove različitosti i učestalosti, kao i situacija koje izazivaju paniku; četvrto, određivanje eventualnih sekundarnih problema, na primjer depresije, drugih anksioznih smetnji, zloupotrebe supstanci, prekomjernog jela, samoće ili problema u vezi/braku.

Vaša terapija može uključivati nešto ili sve od sljedećeg: trening relaksacije mišića; trening relaksiranog i pravilnog disanja (naročito ako imate iskustvo hiperventilacije); postepeno izlaganje situacijama koje izazivaju paniku; smanjenje stresa; identifikacija vaše interpretacije fizičkih simptoma stresa; edukacija o osnovama kognitivne terapije (odnosno, razumijevanje kako misli mogu dovesti do emocija kao što je strah; učenje kako vam preispitivanje misli i vjerovanja može pomoći da se osjećate bolje); trening asertivnosti (gdje je potrebno); trening sposobnosti da prepoznate i smanjite svoje panične simptome kada se pojave. Također, u terapiju će se uključiti i rad na drugim aspektima- ako imate i druge smetnje (npr. depresiju).

Šta se očekuje od vas kao klijenta?

Kognitivno-bihejvioralna terapija nije pasivno iskustvo za klijente. Trebate biti aktivno uključeni u rad. Od vas će se očekivati da dolazite na sesije sedmično (ponekad i češće), da ispunjavate upitnike i forme, da radite zadaće vezane za samopomoć koju ćete prethodno raditi sa terapeutom. Kao što je već rečeno prije, većina klijenata koji učestvuju u tretmanu osjete poboljšanje sa paničnim poremećajem i agorafobijom-neki iskuse vrlo brza poboljšanja. Čak i ako osjetite vrlo brzo poboljšanje, trebate nastaviti sa terapijom do kraja. Ako prerano prekinete sa terapijom, vjerovatno je da ćete imati relaps.

Planirani tok tretmana je 12 sesija. Prve dvije sesije su obično posvećene procjeni i objašnjavanju tretmana. Posljednje dvije sesije tretmana su obično kontrolne i zakazuju se za 15 dana a onda za mjesec dana.

Posmatrajte tretman na način da naučite kako možete pomoći sebi. Radi toga su zadaće toliko bitne.

(Preuzeto iz: Leahy, R.L.; Holland, S.J. (2000). Treatment Plans and Interventions for Depression and Anxiety Disorders. The Guiford Press, New York. Prevod i adaptacija Sandra Muratović)