Čudesno: Naš predak star 11 miliona godina otkriva dio jedne od najvećih misterija

Činjenica da možemo uspravno balansirati dok stojimo na dvije noge bez da se prevrćemo i padamo, najjači je simbol evolucije čovjeka. No, priča o tome kako smo se "uspravili" je još uvijek teorija o kojoj se poprilično raspravlja, a sad je stigao novi dio slagalice...

Naučnici su tek nedavno otkrili fosil našeg predaka koji je živio tokom perioda Miocena, prije nekih 11.6 miliona godina. Riječ je o čudesnom novom dokazu toga da je naš put "na otvorenom prostoru" bio sličniji malom djetetu koje uči da hoda, nego bebi koja se diže u krevetiću. 

Zahvaljujući mnoštvu očuvanih kostiju hominida, koji su otkriveni u Njemačkoj, međunarodni tim naučnika dobio je rijedak uvid u tijela naših drevnih predaka koji su tek trebali da napuste sigurnost šumskih "domova".

Kako su udovi i karlica najčvršći dijelovi tijela, odrediti kako smo došli od toga da čučimo na granama do toga da plešemo valcer pokazalo se kao priličan izazov. Jedno od najvećih pitanja jeste da li su ljudi puzali ili su hodali na člancima i dlanovima prije nego što su se uspravili?

Srećom za nas, ovo novo otkriće uključuje pregršt kostiju kao što su kosti vilice, femuri, kralješsci i kosti stopala mladog mužjaka i dvije ženke vrste koja podsjeća na velikog majmuna i koju su naučnici nazvali Danuvius guggenmosi.

Kada su sklopili koščanu slagalicu, dobili su životinju čije proporcije tijela ne bi izgledale čudno na čimpanzi, ali su ruke bile malo veće, poput onih kod orangutana. U većini dijelova, Danuvius je predstavljao drugog primata Miocena, koji se zove Dryopithecus, ali je imao nešto drugačije i upravo to je uzbudilo paleontologe. 

Već nekih 4 ili 5 miliona godina, ljudi i njihova zanimljiva kolekcija čudnovatih rođaka su bili striktno bipedalni (dvonožni), sa zadnjim ekstremitemima osposobljenim da djeluju kao pendulumi koji se njišu naprijed i nazad sa svakim korakom. 

Neki od tih rođaka su dali naslutiti kako je naš silazak s drveća bio sve osim jednostavan, ali je jako tako teško otkriti jasan evolucijski put od toga kako smo se od hvatanja drveća spustili i prohodali na tlu. 

Neki eksperti sigurni su da su se naši prvi pokušaji koraka oslananjali na "palmigrade" kretanje, s našim dlanovima i stopalima pritisnutim o zemlju dok smo se kretali od mjesta do mjesta. Drugi misle da je evolucija ljudske dvonožnosti bila postepenija, tako što su se naši preci čvrsto čuvali za grane, kao što to čimpanze rade danas, ispravljajući se sve više i više kako su nas potrebe nosile dalje u prostranstva. 

Danuviusove kosti podržavaju drugu hipotezu, s malom razlikom - one, naime, ukazuju na proces koji se zove produženo naprezanje udova. Bliži pogled na Danuviusove ruke otkriva da nisu bile dovoljno robustne za pogrbljeni hod na člancima, kao što to rade gorile. Ipak, postoje i jasni tragovi da je koristio ruke da je visio s grana, kao što to rade čimpanze.  Najveća razlika je ta da je imao par izuzetno snažnih nogu koje su držale njegovo tijelo uspravno dok je stajao na zemlji, dakle, nije samo "visio". 

Otkriće je izuzetno zanimljivo zato što vidimo jednog predaka koji je jednako koristio i ruke i noge da balansira što nas dovodi do toga da je tačnija teorija o "djetetu koje se čuva za prste roditelja dok hoda", a ne onog koje se "uspravlja u krevetu, iz puzajućeg položaja". Naravno, ovi prvi koraci bili su samo početak serije adaptacija... 

Naša priča daleko je od toga da je poznata. Nadamo se da je ostalo još dokaza u skrivenim kostima naših predaka, koji će nam jednog dana dati preostale dijelove slagalice u shvatanju toga kako smo postali ovo što jesmo danas.

Istraživanje je objavljeno u žurnalu Nature.