Kako je BiH izbjegla posljedice černobiljske katastrofe?

Ove godine navršile su se 33 godine od černobiljske, najveće nuklearne katastrofe u ljudskoj historiji čije se posljedice osjećaju i danas.

Nekoliko decenija nakon nesreće radioaktivna prašina nije u potpunosti nestala, a procjenjuje se da je pet miliona ljudi osjetilo direktne i indirektne posljedice radijacije.

Katastrofa se dogodila u nuklearnoj elektrani "Vladimir Iljič Lenjin" smještenoj u gradu Pripjatu tadašnjem Sovjetskom Savezu, u kojem je živjelo gotovo 50.000 ljudi. Oni su evakuisani iz domova u nadi da će se u njih brzo vratiti, ali ovo mjesto i danas je "grad duhova".

Bila je subota, 26. april 1986. godine u 01.23 sati kada je eksplodirao reaktor u elektrani, otpuštajući velike količine radioaktivne prašine, otprilike devet puta jače kontaminacije od one oslobođene u japanskom gradu Hirošimi kada je bačena atomska bomba.

Iako tačan broj stradalih tokom i nakon te katastrofe još uvijek nije poznat, Ujedinjene nacije su 2005. godine objavile izvještaj o 4.000 mrtvih od posljedica radijacije u Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji.

Brojne zamjerke nakon nesreće odnosile su se na informativnu blokadu i skrivanje razmjera katastrofe i do nekoliko dana, ali potpune informacije su nedostupne i danas, što je kao problem identifikovano i u nedavno objavljenoj HBO-ovoj mini seriji koja je vratila fokus javnosti na ovaj zaboravljeni dio svijeta.

Bosnu i Hercegovinu su tada "spasile" meteorološke prilike, jer je radioaktivna prašina nošena vjetrom dospjela sjeverno od tadašnje Jugoslavije. Radioaktivnost je prvo registrovana u nuklearnoj elektrani Forsmark u Švedskoj.

Zbog takvog odnosa sovjetskih vlasti informacije koje su stizale u BiH bile su šture, a u tom periodu za zaštitu od jonizujućeg zračenja bila su nadležna republička ministarstva zdravlja, dok se Veterinarski fakultet bavio ispitivanjem radio-hemijske ispravnosti hrane.

Profesorica atomske i nuklearne fizike Lamija Tanović kaže za "Fenu" da je u ovakvim nesrećama od izuzetne važnosti pravovremeno obavještavanje javnosti, dodajući da je pitanje koliko dugo bi činjenice o černobiljskoj katastrofi bile skrivane da Šveđani nisu otkrili povećani nivo zračenja.

"Koliko je onda štetnog materijala došlo u razne dijelove svijeta zavisilo je od meteoroloških prilika, vjetra i oborina. Postoji mapa koja tačno prikazuje koji su dijelovi Zemlje najviše bili pogođeni, a BiH je u tom smislu ostala sigurna zona, dok je zračenje registrirano u Sloveniji", istakla je ona.

Ipak, da opasnost od radijacije postoji za bh. građane, čitaoci su imali priliku da saznaju iz medija tek u prvoj sedmici maja kada su upozoreni da trebaju da izbjegavaju sve vrste zelenog povrća, meso i mlijeko od stoke koja se hranila na pašnjacima, pisalo je u "Oslobođenju".

"Mi koji znamo šta je značila katastrofa tada smo govorili da nećemo jesti salatu niti jagode, jer na to padne najviše prašine kroz oborine, ali srećom naš dio nije bio zahvaćen oblakom radioaktivnog materijala", ističe Tanovićeva.

Govoreći o posljedicama, napomenula je da postoje radioaktivni izotopi koji nastaju raspadom urana i oni su dugoživući. Stoga se čestice koje su doletjele iz Černobilja zadržavaju veoma dugo te je još uvijek u zoni oko 30 kilometara radijusa oko elektrane prisutna radioaktivnost, iako je reaktor u betonskom sarkofagu.

Na zemlju je palo mnogo tog materijala i prostor je još opasan za ljude i biće još, procjenjuje se, narednih 600 godina. To su periodi poluraspada, to je vrijeme koje je potrebno da se polovina početne količine raspadne.

Strašne posljedice ove katastrofe po zdravlje ljudi još uvijek se osjećaju, poput djece s različitim genetskim deformacijama koju su rodili ozračeni roditelji.

Viša naučna saradnica na Institutu za genetičko inžinjerstvo i biotehnologiju Univerziteta u Sarajevu Anja Haverić kaže za "Fenu" da su organizmi, pa tako i ćelije, svakodnevno izložene djelovanju brojnih agenasa, uključujući i različita zračenja, s različitim posljedicama.

Sve vrste zračenja, dodaje, predstavljaju opasnost za nasljedni materijal, jer mogu narušiti integritet i strukturu DNK molekula uzrokujući mutacije, a konačni efekti zavise od dužine i intenziteta izloženosti.

"Kod nuklearnih zračenja važan je period tokom kojeg radioaktivne čestice emitiraju zračenje. Kao izuzetno male, čestice se lako inhaliraju ili preko kože i probavnim putem dolaze u organizam i direktan kontakt s najosjetljivijim organima, tkivima, ćelijama i u njima sadržanim molekulama", pojasnila je Haverićeva.

Posebno su osjetljivi probavni sistem i koštana srž, a dugoročni efekti se ispoljavaju na plućima, bubrezima i slično. Ali, efekti radijacije takođe zavise i od tipa radioaktivnih čestica od čega zavisi posljedični štetni biološki efekat.

Efekti na genetički materijal se dešavaju na mikroskopskom nivou, promjene u broju hromozoma i hromozomskih garnitura i veće promjene u strukturi hromozoma, ali i na submikroskopskom nivou, promjene na nivou gena.

"One imaju različite posljedice na funkcioniranje i preživljavanje ćelije i u konačnici razvoj različitih patoloških stanja. Brojna istraživanja provedena čak i godinama nakon više nuklearnih katastrofa koje su se desile u daljoj i bližoj historiji potvrdila su različite mutagene i genotoksične efekte zračenja", naglasila je Haverićeva.

Izloženost organizma ekstremnim dozama zračenja je smrtonosna ili može izazvati tešku radijacijsku bolest, podvlači Haverićeva, a kod umjerenih doza javljaju se mučnine, povraćanja, glavobolje i slično.

Posljedice na genetički materijal, prije svega na molekul DNK, mogu biti direktni i indirektni i od izuzetnog su značaja, jer se mogu prenijeti ili u novonastale ćelije (prilikom diobe tjelesnih ćelija) ili na potomstvo (ako se ispolje u polnim ćelijama).

"Direktne posljedice se manifestiraju kao oštećenja DNK molekule nastala direktnim djelovanjem radioaktivnih čestica pri čemu će ovakva oštećenja vjerovatnije izazvati čestice većeg naboja nego nisko nabijene čestice", podvukla je.

Ipak, u ćelijama postoje složeni mehanizmi zaduženi za popravke nastalih oštećenja u DNK molekulima te je manja oštećenja lakše popraviti, ali ih ovi mehanizmi nekada ne prepoznaju pa se dugoročno akumuliraju u ćeliji sa ozbiljnim posljedicama kao što je na primjer kancer.

Nuklearna bezbjednost u Bosni i Hercegovini na prvi pogled je dobra, budući da na teritoriji BiH nema atomskih centrala ili nuklearnih elektrane, a te zemlje su pod posebnom brigom Agencije Ujedinjenih naroda za atomsku energiju u Beču u kojoj radi najmanje 5.000 profesionalaca.

Oni se brinu za nuklearnu bezbjednost u svim zemljama jer proizvode pravila kako se rukuje s raznim nuklearnim materijalom i kako se on odlaže, kao i kako se od njega štititi te svaka članica UN-a ima obaveze da poštuje ta pravila.

Pitanje nuklearne bezbjednosti u BiH posebno je aktuelizovano nakon najave Republike Hrvatske da bi u blizini granice s BiH u Trgovskoj gori trebalo biti izgrađeno odlagalište nuklearnog otpada.

Iz Državne regulatorne agencije za radijacijsku i nuklearnu bezbjednost "Feni" je pojašnjeno da prema Nacionalnom programu sprovođenja Strategije zbrinjavanja radioaktivnog otpada, iskorištenih izvora i istrošenog nuklearnog goriva (Program za period do 2025. godine) prati aktivnosti Hrvatske o ovom pitanju.

Njihova dužnost je da u okviru nadležnosti informišu Predsjedništvo, Parlamentarnu skupštinu, Savjet ministara BiH kao i Radnu grupu za praćenje stanja i aktivnosti u vezi s mogućom izgradnjom odlagališta nuklearnog otpada na lokaciji Trgovska gora, opština Dvor.

Ovim nacionalnim programom planirano je skladištenje radioaktivnog otpada niske i srednje radioaktivnosti nastalog u Hrvatskoj, kao i nastalog u nuklearnoj elektrani Krško tokom procesa rada od 1983. godine do 2023. godine s mogućim produženjem rada još 20 godina do 2043. godine.

"Ujedno, planirano je i zbrinjavanje kontaminiranog materijala, niske i srednje radioaktivnosti, koji će proisteci iz procesa razgradnje ove elektrane", kažu u nadležnoj agenciji.

Pohranjivanje različitih vrsta nuklearnog materijala radi se po tačno određenim propisima, ali profesorka Tanović naglašava da ideja Hrvatske da napravi odlagalište blizu granice s BiH nije po propisima. Čak i da je savršeno napravljeno odlagalište u diplomatskim relacijama nije uobičajeno da se odlagalište ili nuklearna elektrana prave tako blizu granice s drugom zemljom.

Odlagalište bi trebalo biti apsolutno bezbjedno ako se napravi po propisima, dodaje Tanovićeva, ali često se događa da se propisi ne poštuju, ne samo u BiH nego i u drugim zemljama.

Izdvojila je primjer Sjedinjenih Američkih Država koje imaju probleme s odlaganjem nuklearnog otpada, naročito osiromašenog uranijuma koji ostaje kao višak iskorištenog goriva u nuklearnoj elektrani kakvih ima mnogo u SAD-u te ova zemlja mora da potroši značajna sredstava kako bi se to pohranjivalo u posebne skupe kontejnere.

Manji gabariti nuklearnog materijala u zavisnosti od nivoa radijacije, takođe se posebno odlažu u betonske ili olovne kutije koje apsorbuju zračenje i ne dozvoljavaju da to prođe vani, te stoga svaka vrsta nuklearnog otpada ima specifičan tretman uključujući i onaj koji se koristi u medicini.