Ispovijest prvog novinara koji je posjetio ljudoždere s Nove Gvineje

Radiosarajevo.ba
Ispovijest prvog novinara koji je posjetio ljudoždere s Nove Gvineje
Kanibalizam je za većinu nas jedna od najstrašnijih pojava koje se uopće može zamisliti, ali za pripadnike plemena Korovai s Nove Gvineje, jela od ljudskog mesa imaju posebno mjesto u njihovoj kulturi.

Australijski novinar Paul Raffaele se prije nekoliko godina zaputio na ekspediciju da bi u susretu s ovim plemenom pokušao shvatiti razloge ovog drevnog rituala. On je postao prvi čovjek sa Zapada koji je prešao preko granice koja razdvaja teritorije njihovih klanova duboko u prašumi. Dok su naseobine koje se nalaze nizvodno do sada bivale izložene zapadnoj kulturi, one malo dalje uzvodno još uvijek opstaju u izoliranim grupama i poštuju običaje koji postoje već hiljadama godina.

Čak ni policija Indonezije, ni Kornelijus (Paulov vodič koji je godinama živio s Korovai plemenom) nisu zašli tako duboko u prašumu zbog straha od klanova koji svim došljacima prijete smrću. Nakon nekoliko momenata od kojih se diže kosa na glavi, kada se najiskrenije uplašio za goli život, Paul je konačno uspio da se probije u unutrašnjost. Ovo je njegov intervju za Vice.

Kako si se uspio približiti plemenu?

Preko mog vodiča, Kornelijusa. On je porijeklom sa Sumatre i prije deset godina je otišao da poseti Korovaije odlučan da ih što bolje upozna. Stavili su ga na probu da bi vidjeli da li zaslužuje da ostane ili ne. Jedne noći su mu dali neko mesa i rekli mu da je ljudsko. Rečeno mu je da mora da ga pojede ako želi da ostane s njima, a ako odbije, morat će da ode. Pojeo je meso i tako su se zbližili.

Kako si se osjećao kao prvi bijelac koji je prešao granicu koja razdvaja plemena?

Naš plan je bio da posjetimo klan Letin koji nikada do tada nije vidio stranca. Čak ni Kornelijus nikada nije otišao tako daleko uzvodno iz straha da ne bude ubijen. Upali smo u zasjedu. Plovili smo uzvodno rijekom Nderijam Kabur u kanuu napravljenom od debla drveta i naletjeli na buljuk golih muškaraca naoružanih lukovima i strijelama. Ti ljudi nisu očekivali da nas tu zateknu i stoga su se odlučili za napad. Bilo je to u sumrak i oni su urlali na nas. Shvatio sam šta treba da radim ako nas počnu gađati strijelama. Spremao sam se da skočim u rijeku i pokušam otplivati nizvodno do Janirume, što bi potrajalo nekoliko dana ako nas u međuvremenu ne bi smazao neki krokodil.

Pa šta ste uradili?

Kornelijus govori jezikom Korovaija pa je uspio da se nagodi s njima tako što su se dovikivali preko rijeke. Rekli su nam da smo uvrijedili riječnog boga i da to moramo platiti. Da bismo prošli dalje, tražio nam je indonežanske rupije u vrijednosti od nekih trideset dolara. Ja sam mu platio i pustili su nas da nastavimo uzvodno.

Da li si otkrio zašto su pripadnici ovog plemena kanibali?

Kad neko padne iz kuće na drvetu ili pogine u borbi, Korovaima je prilično jasno zašto je umro. Ali oni ne shvataju mikrobe i bacile (od kojih prašume naprosto vrve), pa kad neko umre na za njih tako misteriozan način, to jest od bolesti, oni vjeruju da je to djelo vještaca, kakua, koji dolaze iz podzemnog svijeta. Kakue imaju tijela muškarca (i nikada ne mogu biti žene) i uz pomoć magija se hrane utrobom ljudi, a prema vjerovanjima domorodaca Melanezije, treba im se odužiti istom mjerom. Oni moraju pojesti kakuu isto kao što je on pojeo umrlu osobu. To je način na koji se u njihovom svijetu dijeli pravda.

Braća Kili-Kili i Bailom su prva dva pripadnika plemena Korovai koja si upoznao. Možeš li opisati prvi susret s njima?

Još je bila noć kada smo stigli do sela veslajući uzvodno. Sjeli smo pored male logorske vatre u jednoj kolibi bez vrata iz koje se pružao pogled na rijeku. Kroz polumrak su nam prišla dvojica muškaraca, jedan u šorcu, a drugi potpuno gol, s ogrlicom od zuba vepra i lista zamotanog oko vrha penisa. „Ovo je Kili-Kili", rekao je moj vodič, „najčuveniji ubica kakua". Pitali su me želim li vidjeti lobanju posljednjeg čovjeka kojeg su ubili. Odlično su ga poznavali i bio im je dobar prijatelj. Ja sam rekao da hoću i oni su je izvadili. Dali su mi je i mada ju nisam želio dodirnuti, drugog izbora nije bilo.

Svjetlost je bila jeziva, a lobanja hladna na dodir i zaista nisam htio ni da je pipnem, ali onda ne bih stekao njihovo povjerenje. Kili-Kili je već samo po sebi sumanuto ime, zar ne? Posebno kad se radi o nekome ko je ubio i pojeo 23 ljudi. Vrh lobanje su odrubili da bi mogli doprijeti do mozga, najveće poslastice za njih.

Da li kuhaju ljude ili ih jedu žive?

Oni sve to kuhaju na pari, u nekoj vrsti peći od kamenja i lišća, isto kao što rade i s mesom svinje. Prvo odsjeku noge i umotaju ih u lišće banane. Onda odsjeku glavu i daju je onome koji je prvi pronašao kakuu. Eto otkud ona lobanja kod Kili-Kilija. Desnu ruku i rebra s desne strane odsjeku u jednom komadu, a lijevu u drugom. Kada sam ih pitao kakvog je ukusa, mada smo svi često čuli za ono tako rašireno i pogrešno shvatanje da je kao svinjetina, rekli su mi da najviše podsjeća na kazuari – pticu koja živi na Novoj Gvineji i na sjeveru Australije i koja liči na noja ili na emua.

Da li jedu sve?

Sve osim kose, noktiju i penisa. Djeci ispod trinaest godina nije dozvoljeno da jedu pošto vjeruju da je meso kakue veoma opasno za njih – svuda okolo ima zlih duhova a djeca su posebno ranjiva.

Kanibalizam je, uz incest, nešto što najveći dio čovječanstva ispunjava neopisivom stravom. Zašto Korovai nisu podjednako zgroženi kao mi?

Kada sam ih pitao zašto se hrane ljudski mesom, odgovorili su mi: „Ne jedemo mi ljude, nego kakue." Oni kakue ne smatraju ljudima čak ni ako se radi o stricu ili bratu ili rođaku.

Da li možeš da kažeš nešto o Va-Vi?

Kad smo bili u Kili-Kilijevom selu, Kornelijus mi je prišao i rekao mi: „Ima ovdje jedan dječak koji je prognan iz ovog plemena i zove se Va-Va. Nakon smrti oca i majke, klan je posumnjao da ih je on ubio uz pomoć crne magije, kao kakua. I sve dok ne napuni četrnaest godina, neće mu ništa". Bilo je dovoljno pogledati ga i vidjeti prestravljenost i užas u očima tog djeteta.

Kornelijus i ja smo razgovarali o tome duboko u noć. Ne mogu sad da ulazim u detalje jer sam obećao da neću reći gdje se nalazi, ali dječak je spašen. U drukčijim okolnostima se ne bih odlučio na takav potez jer mislim da djeca treba da ostanu u kulturama u kojima su odrasla, ali ovaj slučaj je bio drukčiji jer mi je njegova porodica rekla da mu je život u opasnosti.

Da li si nekad brinuo da će i od tebe pomisliti da si kakua?

Ne, to nije moguće. Kakua može biti samo neko iz plemena. Da budem iskren, onda nisam znao, ali svejedno me nije bilo strah. Strah pomrači um čovjeku, a u takvim situacijama glava treba da je sasvim bistra. Treba primijetiti svaki detalj i govor tijela za slučaj da nastane neki problem.

"Ti su ljudi 90 posto isti kao i mi"

„Samo zato što ima i onih koji žive u kamenom dobu - neki su me kritizirali što koristim ovaj termin, ali sve je tu na svom mjestu - to ne znači da su oni manje inteligentni. Ti su ljudi 90 posto isti kao i mi: i oni pokazuju ljubav, mržnju, požudu, znaju da se naljute i imaju ambicije, uvijek se izdvoji neko ko ima sposobnost da predvodi i slično. Ne mogu da smatram nekog manje pametnim od sebe samo zato što su moji preci izmislili točak. Jaka stvar.

Ovi ljudi nisu imali prednost kakvu pruža preplitanje kultura kao što je to slučaj s našom civilizacijom. Mi smo stalno zasipani novim stvarima kao što je, recimo, dolazak svile koja je potekla s Istoka, od Kine prema Evropi. Mi o matematici nismo znali ništa dok nam je Arapi nisu donijeli. Da smo ostali izolirani po prašumama i podijeljeni u klanove, ni mi se ne bismo promijenili. Ljudski mozak je takav kakav je.“

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Povezano

/ Najnovije

Podijeli članak