Inteligencija ljudima donosi i neke mane

 

 

Visoko inteligentni ljudi mogu razumijeti osjećanja veoma dobro, razmišljati i razgovarati o njima, ali problem je u tome što često neće osjećati olakšanje kod njihovog izražavanja. To je čest problem veoma pametnih ljudi, naročito onih koji se sjajno izražavaju. Oni koriste riječi kao dimnu zavjesu. Manje komunikativni i verbalni ljudi svoja ponašanja koriste i kao izduvni ventil – povikaće, baciti nešto, rasplakati se, skočiti, plesati. Visoko inteligentni će pričati o tome kako se osjećaju, a kad završe s razgovorom, svi će ti osjećaji i dalje biti zarobljeni – kaže psiholog Markus Geduld. Dodaje kako je u tome ključna razlika između kognitivnih i emocionalnih vještina i iako naučnci ne mogu detaljno da objasne kako su oni povezani, očigledno je da visoka emocionalna inteligencija kompenzuje niske kognitivne sposobnosti, pri čemu se izuzetno pametni ljudi ne moraju oslanjati na svoje emocionalne vještine da bi riješili probleme.

 

Kod prepoznavanja visoko inteligentnih ljudi, društvo će od njih očekivati više – da budu najbolji u svemu, nebitno o kojem je području riječ, pa oni nemaju sa kim da razgovaraju o svojim slabostima ili nesigurnostima. Na njima je veći pritisak da moraju da uspiju, zbog čega su pod stalnim stresom. To je očigledno već i u mlađoj dobi – djeca koja su inteligentnija generalno osjećaju više tjeskobe.

 

Činjenica je kako će inteligentniji ljudi znati bolje da rasporede svoje zadatke i brže će obavljati posao, odnosno s manje truda nego što bi trebalo nekom ko nije tako inteligentan. Ipak, inteligencija ne vodi direktno uspjehu, a visoko inteligentni ljudi možda nikad ne razviju upornost koja im je potrebna za njega. “Inteligencija postaje problem kad oni koji je imaju otkriju u ranoj dobi da ne treba toliko puno da rade kako bi pratili druge, pa nikad ne razviju dobre radne navike”, ističu psiholozi.

 

Bez obzira je li riječ o čavrljanju ili ozbiljnijem razgovoru, inteligentni ljudi najčešće imaju potrebu da ispravljaju druge ako kažu ili tvrde nešto pogrešno, a to znači da ih drugi doživljavaju kao pametnjakoviće koji su u društvu naporni.

 

Ljudi s visokom inteligencijom previše vremena troše na razmišljanje i analize. Iz pretjeranih analiza proizlazi i previše brige, pa i otežana mogućnost odabira – inteligenti žele da budu ziheraši u svojim odlukama kako bi bili uvjereni da nisu pogriješili, što je u većini životnih situacija nemoguće pa je ponekad nužno osloniti se i na svoj instinkt.