FOTO: Fascinantne životinjske vrste kojih više nema

Svakim danom, sve je više šanse da naša zemlja ostane bez još jedne životinjske vrste. 

No, vrste koje su još nedavno obitavale našom planetom danas su možda već zaboravljene. Stoga je vrijeme da se prisjetimo barem nekih.

Tasmanijski tigar

Tasmanski tigar ili psoglavi vučak (lat. Thylacinus cynocephalus) je tobolčar iz porodice zvjeraša za kojeg mnogi kažu da je izumro prije 80 godina. No, danas stručnjaci i nisu toliko sigurni i vjeruju da se on još uvijek skriva negdje.

U australskoj fauni ova životinja je imala ulogu grabežljivca sličnu vuku u Europi ili Sjevernoj Americi. Po izgledu podsjeća na psa, osim što je poprugan poput tigra. Psoglavi vučak je bio dugačak 100 do 130 centimetara, a rep je bio dugačak oko pola metra. Posebnost su mu snažne čeljusti koje je mogao jako razjapiti. Vjeruje se da je plijen lovio sam ili u paru.

Razlog njegovog nestanka je dingo, pas koji je na kontinent došao u pratnji prvih doseljenika, predaka Aboridžina, a onda je podivljao, naselio šikaru i, kao snažniji i napredniji grabežljivac, istisnuo vučka. 

Posljednji psoglavi vučak nazvan Benjamin, ulovljen 1933. uginuo je 1936. godine u zoološkom vrtu u gradu Hobart. Ovaj je vučak snimljen tako da danas znamo kako je izgledao. Ironično je da je zaštićen zakonom iste godine kad je i službeno izumro. 

Dodo

Dodo ili veliki dodo (lat. Raphus cucullatus) je izumrla vrsta ptice neletačice koja je bila endem otoka Mauricijusa. Ovaj rođak golubova hranio se voćem i gnijezdio na tlu. Osnovna hrana ptice dodo bili su plodovi drveta čiji je latinski naziv Sideroxylon grandiflorum, a koje se po njemu naziva „dodoovo drvo“. Ova neobična ptica izumrla je sredinom ili krajem 17. stoljeća i danas se koristi kao arhetip za izumrle životinjske vrste, prvenstveno zbog činjenice da je njegov nestanak prouzrokovan dolaskom čovjeka na Mauricijus 1598. godine. Također, ostavio je utjecaja na kulturu i na jezik, a zauzima značajno mjesto u povijesti Mauricijusa.

Japanska riječna vidra

Japansko Ministarstvo zaštite okoliša službeno je proglasilo 2012. godine da je izumrla japanska riječna vidra, više od 30 godina nakon što je posljednja primijećena u divljini. Ova podvrsta europske vidre nestala je zbog lova na njezino krzno te zbog zagađenja i uništavanja staništa. Posljednji put je viđena 1979. godine. 

Tur

Tur izumrla je vrsta iz roda divljeg goveda, koje je živjelo u Europi, Aziji i Sjevernoj Africi, predak današnjeg domaćeg goveda. Posljednji europski primjerak živio je do 1627. godine. Njegovo izvorno taksonomsko ime Bos primigenius, prevedeno je na latinski iz njemačkih termina Auerochse (prvobitno govedo) i Urochs (pragovedo). Tur je od prapovijesti bio značajna životinja za opstanak ljudi, tako da na njegove crteže i opise nailazimo od prapovijesnih špilja. 

Njegov lik postao je simbol mnogih europskih država i gradova; Alba-Iulia, Kaunasa, Rumunjske, Moldove, Turka, pokrajine Mecklenburg, i švicarskog kantona Uri (koji je dobio i ime po njemu).

Zlatna žaba

Zlatna žaba (latinski: Bufo periglenes) je bila malena, sjajna žaba iz porodice Bufonidae koja je nekad živjela na uskom tropskom području sjeverno od grada Monteverde u Kostariki. Iz tog razloga se nerijetko naziva i monteverdska zlatna žaba i monteverdska žaba. Drugi česti nazivi su alahuelska žaba i narandžasta žaba. Vrstu je prv puta opisao herpetolog Jay Savage 1966. godine. 

15. maja 1989. godine pronađen je jedan mužjak i od tog dana nije pronađen više nijedan primjerak ove žabe, zbog čega je te godine vrsta proglašena izumrlom. Postoji mogućnost da su iznenadno izumiranje te vrste uzrokovali gubitak staništa i gljivice Chytridiomycota.

Huija

Huija (lat. Heteralocha acutirostris) je izumrla vrsta ptice pjevačice sa Sjevernog ostrva Novog Zelanda, iz porodice Callaeidae, endemične za ova ostrva. Ovoj porodici pripada još tijeke i kokako.

Huija je najpoznatija po izrazitom polnom dimorfizmu u obliku kljuna. Mužjaci su imali kratak kljun, dugačak šest centimetara, sličan djetlićevom. Ženkin kljun je bio duži i tanji, povijen na dole, dugačak 10 centimetara. Dužina ovih ptica je iznosila oko pola metra. Ženke su bile malo veće. Boja perja im je bila crna sa zelenim odsjajem. Imale su mesnate narandžaste rese kod korjena kljuna, slične pjetlovim.

Uzrok izumiranja vrste je prekomjeran lov i uništavanje staništa. Huija je poslednji put pouzdano viđena 28. decembra 1907. godine na Tararua planinama. 

Quagga

Kada su evropski prirodnjaci i istraživači prvi put došli u ravnice Južne Afrike, naišli su na kvage (Equus quagga quagga) i njihove rođake, zebre. Budući da su pruge dvije pomenute vrste varirale među pojedincima, bilo je teško reći da li su one bile varijante iste vrste ili su se međusobno razlikovale. Prije nego što su ove životinje podijeljene u dvije vrste, nažalost, usljed čestog lova, zbrisane su sa lica zemlje. Posljednja kvaga je umrla u zatočeništvu 1883. godine. 

Velika njorka

Velika njorka (Pinguinus impennis) je ptica izumrla sredinom 19. stoljeća. Bila je jedina vrsta roda Pinguinus koja je preživjela do modernih vremena. Rod Pinguinus je obuhvaćao nekoliko vrsta velikih njorki bez sposobnosti letenja sa Atlantika. Bila je poznata i pod nazivom gejrfaul (garefowl) koji potiče iz staronordijskog jezika i znači „koplje-ptica“ a odnosio se na oblik njenog kljuna, i kao pingvin – prije nego što je današnja ptica koja se tako naziva dobila to ime. 

Kada su evropski istraživači na Južnoj hemisferi otkrili pticu koja ih je izgledom i načinom života podsjetila na veliku njorku nazvali su je po njoj – pingvin. Velika njorka je živjela u velikom broju na otocima sjevernog Atlantika: istočnoj Kanadi, Grenlandu, Islandu, Norveškoj, Irskoj i Velikoj Britaniji – prije nego što je izlovljena do istrebljenja. Fosili nađeni na Floridi, porijeklom iz 14. stoljeća, upućuju na to da je ona bar povremeno za vrijeme zima migrirala u južne krajeve. Posljednji put je viđena 1850-tih godina.