Astronomi otkrili nešto neobično u svemiru: "Ne znamo kako se ovo formiralo"

Naša galaksija Mliječni put dom je nekih iznimno čudnih stvari, ali novo otkriće je istinski zbunilo astronome.

U podacima prikupljenim snažnim radioteleskopom, astronomi su pronašli ono što se čini kao savršeno sferni mjehur. Manje-više znamo šta je to - to je vjerovatno kugla širećeg materijala koju je izbacila eksplodirajuća zvijezda, ostatak supernove - ali kako se to dogodilo, to niko dosad ne zna.

Veliki međunarodni tim predvođen astrofizičarom Miroslavom Filipovićem sa Univerziteta Western Sydney u Australiji nazvao je objekt Teleios, po starogrčkom izrazu za "savršenstvo". Nakon iscrpnog pregleda mogućnosti, istraživači zaključuju da će nam trebati više informacija kako bismo razumjeli kako je ovaj objekt nastao. Njihova analiza predana je Publikacijama Astronomskog društva Australije i dostupna je na preprint poslužitelju arXiv.

Dvije teorije

Australski Square Kilometer Array Pathfinder (ASKAP) otkrio je mnoštvo neobičnih krugova različitih vrsta na nebu kao dio svog istraživanja Evolucijska karta svemira (EMU). Neke od njih na međugalaktičkim udaljenostima bilo je malo teško shvatiti, poput poznatih Neparnih radio krugova (ORCS). Teleios, smješten unutar Mliječne staze, ima drugačiju priču o porijeklu  od ORCS-a pronađenog diljem dubokog svemira, ali iako je bliži i stoga manji, nemogućnost sužavanja tačne udaljenosti pokazala se značajnom preprekom razumijevanju njegovog porijekle.

Filipović i njegove kolege proveli su temeljitu analizu objekta i otkrili da slabo svijetli samo u radio talasnim dužinama. Talasna dužina njegovog sjaja otkrila je da je najvjerovatnije ostatak supernove tipa Ia - jedne od najsjajnijih vrsta supernove u Svemiru. Ove supernove nastaju kada bijeli patuljak u bliskoj binarnoj orbiti s pratiteljem usisa toliko materijala iz navedenog pratitelja da premaši svoju masu i eksplodira. Zasad, jednostavno. No, određivanje udaljenosti do stvari u svemiru iznenađujuće je prilično teško. Istraživači su uspjeli izračunati procjene udaljenosti do Teleiosa, ali nisu mogli suziti izbor na više od dvije opcije - ili oko 7175 svjetlosnih godina ili oko 25.114 svjetlosnih godina.

Obje ove udaljenosti značile bi različite stvari za evolucijsku historiju Teleiosa. Budući da stvari izgledaju manje što su dalje, dvije udaljenosti dale bi znatno različite veličine mjehurića. Na bližoj udaljenosti, ostatak supernove bio bi širok 46 svjetlosnih godina. Na većoj udaljenosti bio bi širok 157 svjetlosnih godina. Problem s oba ova scenarija je taj što evolucijski modeli supernova tipa Ia predviđaju da bi trebalo biti i X-zraka. Nedostatak X-zraka ih jako zbunjuje.

Druga mogućnost je da je Teleios ostatak supernove tipa Iax, vrste supernove tipa Ia koja ne uništava bijelog patuljka u potpunosti, već ostavlja za sobom ostatak 'zombi' zvijezde. To se uredno uklapa u emisijska svojstva Teleiosa, ali bi trebao biti puno bliže, oko 3262 svjetlosne godine udaljen. Ovaj scenarij bi značio da je Teleios malo manji, promjera oko 11 svjetlosnih godina. Postoji čak i zvijezda na toj udaljenosti koja bi mogla biti kandidat za zombi zvijezdu... ali nijedno drugo neovisno mjerenje udaljenosti do Teleiosa ne pokazuje da bi mogao biti tako blizu.

Nemamo dovoljno dokaza

Sva ta druga pitanja čine da neobično pitanje gotovo savršene simetrije ostatka pomalo padne u drugi plan. Ostaci supernove gotovo su uvijek na neki način asimetrični. Sama eksplozija može biti asimetrična; materijal koji se širi može gurnuti međuzvjezdani plin ili prašinu koja se već nalazila u blizini; i na kraju će se ljuska dovoljno proširiti da počne fragmentirati. Međutim, ako je supernova simetrična i događa se u dovoljno praznom području prostora, može se simetrično širiti. Jednostavno još nije dosegla tačku fragmentacije. To je rijedak prizor, ali ne i nemoguć. To Teleios čini prilično zanimljivim.

Samo ćemo ga morati detaljnije proučiti kako bismo shvatili njegovu priču.

"Iscrpno smo istražili moguće evolucijsko stanje supernove na temelju njene površinske svjetline, prividne veličine i mogućih udaljenosti", pišu istraživači. "Svi mogući scenariji imaju svoje izazove, posebno uzimajući u obzir nedostatak emisije X-zraka za koju se očekuje da će se moći otkriti s obzirom na naše evolucijsko modeliranje. Ako neki scenarij označimo kao najvjerojatniji, primjećujemo da nema dostupnih dokaza koji bi definitivno potvrdili bilo koji scenarij te su potrebna nova osjetljiva i visokorezolucijska promatranja ovog objekta."