Moj deda Boža zvani Pub: Lik iz Balaševićeve pjesme je stvarno postojao

Đorđe Balašević je u svojoj dugoj karijeri napravio veliki broj hitova. Jedan od najvećih, svakako je pjesma o legendarnom kockaru koja nosi naziv „Boža zvani pub“.

U njegovoj pjesmi Boža živi tri i po decenije. Mnogo duže, uspomenu na svog dedu i pradedu Petra Božanića (1895-1975), čije je kockarsko umijeće završilo u pjesmi, čuvaju njegovi nasljednici u Feketiću, gdje je i on do smrti živio.

Rođen u Lici

Boža Pub rođen je u Lici, u selu Tuževići, u opštini Brinje nedaleko od Gospića a svoju ličku neustrašivost, prešavši Albaniju, pokazao je na Solunskom frontu. Kao i mnogi drugi solunski dobrovoljci, agrarnom reformom dobija devet jutara zemlje u srcu Bačke i sa još 20 saboraca osniva Novo Selo, pišu Večernje novosti.

"Na to parče zemlje, bez krova nad glavom, sa njim je došla i naša baka Marta, rođena Tatalović, i zajedno su podigli kuću, osnovali porodicu", sjeća se Pubova unuka Slavka Krivokapić, kćerka njegovog sina Dušana.

"Bio je pravi domaćin. Imao je troje djece, Dušana, Slavku i Koviljku, gajio je bikove, konje, vinograd, prvi je u selu, oko 1930. imao kafanu i prodavnicu. 

Veliki boem

Bio je kockar, boem, kavaljer, uvijek na strani slabijeg, sem kada nisu za istim kartaškim stolom. Čovjek velikog srca i široke ruke, koji je uvijek govorio da ne možeš dobiti ako ne daš. Vodila ga je karta u Srbobran, Vrbas, Novi Sad, Sombor…

"Voleo je da uživa u životu. Deo te slasti, ali i tadašnjih običaja, bile su partije ajnca subotom među trgovcima. Voleo je da izaziva kolo sreće i pobeđuje ga", prepičava unuka.

"Bio je vatra od čoveka, ali kad sedne za sto, bio je mrtav hladan. Nikada mu ruka nije zadrhtala, ni kada je na jednu kartu zalagao svoju kuću, ni kada je na drugu uzimao tuđu. Zbog toga takmaci nisu mogli da ga „pročitaju“.

Kada je trebalo da odluči da li da stane ili da vuče kartu, obrtao je kažiprste. Ako se spoje – ulagao je sve što je imao, kakve god da su bile karte. Ako se promaše – nema 'masta', stajao je i na 15.

Znao je da šta karta uzme, karta i vrati, često je donosio toliko novca da je onome ko ga je slagao dosezao do brade. Ni tada nije stajao, već nastavljao da rizikuje. Zato ga pamte kao nekoga ko nije kartao da bi se obogatio, već je uživao u toj veštini",  dalje će nasljednica, pokazujući dedinu sliku i njegove prve „mađarske“ karte.

Ostatak teksta čitajte na OVOM linku