Božo Vrećo za Slobodnu Dalmaciju: 'Još kao dječak sam nosio haljine'

Film Maldita o bosanskom ‘kralju sevdaha‘ Boži Vreći (39) nedavno je osvojio prestižnu nagradu Goya za najbolji kratki dokumentarni film.

Kroz priču o pjesmi ‘Maldita‘ koju katalonska kompozitorka Clara Peya želi snimiti s Božom, film govori o Sarajevu, njegovoj historiji i, naravno, Boži Vreći kao unikatnom umjetniku.

Tim je povodom ovaj karizmatični muzičar, koji je svojedobno preko noći postao regionalna senzacija, u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju iskreno progovorio o svom životu koji nije bio nimalo lagan.

I bez formalnog muzičkog obrazovanja (magistar ste arheologije) postali ste muzička zvijezda, svojevrsni kralj sevdaha. Kako je sve počelo? Jeste li oduvijek znali da želite biti muzičar?

Postoji želja, talent, dar i misija od Boga. Ono što vam je suđeno dogodit će se! Bilo je tako i s muzikom u mom životu, duboko sam joj se posvetio i predao u potpunosti. Svim svojim bićem.

U toj je predanosti i velika žrtva nepokolebljivosti, ustrajnosti, odvažnosti i ljubavi što uklanja sve barijere kako bi dosegnuli božanstvenu notu i čudesan trenutak sjedinjenja s Bogom.

Eto, to je bio moj zadatak! Misija i poziv na koje se nisam oglušio. Štaviše, prihvatio sam ih kao najvažniju odluku u svom životu, od koje sve ovisi i kojima je sve podređeno.

Kako je izgledalo vaše odrastanje u Foči?

Distancirano, osuđujuće i usamljeno, a opet tako magično, posebno i drugačije u mom imaginarnom svijetu kojeg nikad nisam napustio. Živeći realnost i maštu spoznao sam umjetnost.

Nikad nisam odustao od sebe, disao sam svoj imaginarni mikrosvijet zajedno s vanjskim svijetom ispunjenim osudama i limitiranjem. Nadrastajući svijet zvijeri vi zapravo postajete čisti poput anđela.

S majkom i sestrama proživjeli ste najgore ratne strahote. Kako ste kao dijete doživljavali pojam rata?

Kao najgori mogući san iz kojeg se želite probuditi i udahnuti život bez nasilja, boli, straha i gladi.

Što vam je u tom razdoblju bilo najgore?

Glad i strah da netko od mojih ne nastrada izlažući se snajperima i opasnosti od bombi. Svijet je to tame i tišine. Zaleđenih suza koje su mi ostale okamenjene u srcu i ispisale stihove mojih pjesama poslije svih tih godina neizvjesnosti protkanih nadom.

Osim rata u ranom ste djetinjstvu iskusili i smrt oca. Bilo vam je tada samo pet godina. Po čemu ga pamtite? 

Po izrazitom talentu za ples i njegovim lakiranim cipelama u koje smo svi gledali kao hipnotizirani dok je plesao. Po dlanovima koji mirišu na duhan. Po staroj, neobičnoj pjeni za brijanje koja miriše na borove i planine.

Po divnom rukopisu i pričama koje je pisao. Po uglađenom stilu odijevanja i hlačama na peglu. Po kapi u kojoj su mu ostale vlasi kose koje i danas čuvam. Po tabakeri s riječi LJUBAV. Po zagrljaju kad se vratio iz bolnice...

Kako je njegov gubitak uticao na vaš život?

Majka je bila snažna svemoguća žena koja je preuzela dvostruku ulogu odigravši je najhrabrije što je mogla kako bi nas odgojila, podigla i formirala kao ljude dostojne poštovanja.

U tom gnijezdu nije nedostajalo ljubavi i to je presudna činjenica koja mijenja svijet i cijelu percepciju poimanja vrijednosti nas kao ljudi, odnosa prema drugima i samima sebi.

Ta nezaustavljiva, nepokorna i neustrašiva ljubav bila je moj let u sve što sam poželio ostvariti. Karika bez koje ne bih postao tako jaka osoba i umjetnik.

Jeste li već u djetinjstvu znali da ste drugačiji, posebniji da tako kažem…

Naravno, po ponašanju, izgledu, interesima i promatranju svega oko sebe: svijeta, igara, ljudi, muzike... Svega što se da opaziti i osjetiti. Nisam se nikad priklanjao sredini koja me okružuje niti sam se pokušavao u nju uklopiti.

Niti sam u bilo kojem trenutku sumnjao u to što želim, mogu i trebam ostvariti. Smatram da je od svih uspjeha koje možemo nanizati u nisku poput perle najvažniji taj da postanete i ostanete dobro biće.

Plemenito, humano, bez zadrške emocija i ljubavi te iskreno prema svima kao i sebi. To je ključ univerzuma!

Jeste li se zatvarali u sebe ili ste pričali s nekim o svemu što prolazite?

O svemu sam uvijek pričao sa svojom majčicom. Ona je sve znala, osjećala i bila tu da me sasluša, savjetuje, utješi, ohrabri i podigne s dna onda kada je to bilo potrebno.

Moja Muza i ona najsjajnija zvijezda prema kojoj je usmjerena sva moja svjetlost i ljubav. Osnaženo nadahnjujuća, tako sigurna i postojana da može apsolutno sve.

Kada ste prvi put obukli haljinu?

Još kao mali dječak. Obožavao sam haljine! I dalje je to moja fascinacija, na sceni i izvan nje. Već s pet godina sam trčkarao u haljinama i u tome se odražavao moj spokoj, sloboda odrastanja, ljubav majke i sestara... Rijetki oslobode svoju drugu stranu sebe.

Obično ljudi podliježu samo jednoj strani sebe odbacujući mogućnost preobrazbe što je tužno. Moje me djetinjstvo uvijek podsjeti na priču o Petru Panu i Zvončici jer sam mogao biti i jedno i drugo bez da mi se svijet urušava. To me učinilo dovoljno jakim za današnji svijet.

A kada ste se prvi put tetovirali? 

Na fakultetu. Voljeni moj Beograd i krila na leđima. Odmah prva velika tetovaža i to anđela serafina koji imaju šest pari krila i samo pjevaju.

Jeste li se znali igrati s lutkicama?

Igrao sam se sa svim igračkama, jer one, kao uostalom i odjeća, ne podnose muško ženske podjele. To je nakaradni degradirajući sistem društvenih kodeksa koji ustrojava i formira idiote od ljudi.

Nikad mu nisam bio podložan niti me zanimalo nametanje podjela i zabrana tog tipa.

I kada odrastemo mi smo u suštini djeca. To dijete ne smije nikad nestati u vama. Tako da ja i dalje uživam u svojim igračkama.

Pogađaju li vas negativni komentari? Obazirete li se uopće na njih? 

Samo ću se nasmiješiti i poželjeti svojim nesretnim ‘neprijateljima‘ da im želim svako dobro i sreću.

Za majku kažete da je ona vaša Srna, a vi njezino Lane. Bez ustručavanja ste pričali o njenoj borbi s bolešću. Kako je ona danas?

Jako dobro, snažna je, vedra i puna života. Dogodilo se čudo iscjeljenja za koje sam molio i koje samo dragi Bog može predati svojom milošću. Onda kada su i doktori digli ruke od nje ja sam vjerovao i Bog me nikada nije napustio.

Ko vam je osim majke najveći životni oslonac? 

Svi dobri ljudi, prijatelji i vjerna publika. Jednom sam prilikom rekao da mene ne vole zli ljudi, ogorčeni, ljubomorni, isfrustrirani, iskompleksirani...

Znate, to je divna spoznaja i dokaz da ste nadrasli zlo. Da ste im nedostižni u svakoj domeni, kao biće i kao umjetnik. Njih zasljepljuje božansko svjetlo u meni i to je važna pobjeda nad mrakom kojeg šire oko sebe. Nikada neće uspjeti u nakani da ugase i umanje moju svjetlost.

Malo ko zna da od svoje 18 godine bolujete od epilepsije. Kako je živjeti s time? Strahujete li da vam se napad ne dogodi na pozornici?

Božanska milost me izliječila, a moja pjesma me regenerirala.

Onda kada život počnete živjeti bez stresa i razmišljanja što neko misli te se prepustite svojoj slobodi, onda je i život magičan i ljekovit. Moj lijek je u posvećenosti Bogu i fokusiranju na umjetnost koja ima božansku komponentu iscjeljenja.

Vjerujete u Boga?

Svim svojim srcem i dušom. Božanska ljubav me osnažila, oblikovala i pripremila za sve što je bilo i tek dolazi. Njemu je sva zahvalnost i pokora, za sve u mom životu.

Svaki moj koncert njemu je na poklon. Neraskidiva veza s Bogom je u predanosti i dobroti, posvećenosti i prepuštanju duši da zapjeva te krene putem koji osjeća u svojoj nutrini.

Upravo to i činim sve ove godine, koliko god to nekome izgledalo nadrealno i nezamislivo.

Kako vaš ljubavni život? Jeste li sretni u ljubavi?

Uvijek sam i sretan i voljen i zaljubljen.

Imate li neku neostvarenu želju?

Da se ljudi više vole, osjećaju i pomažu jedni drugima, piše Slobodna Dalmacija.