Životni projekat Bradleyja Coopera: Zašto je 'Maestro' mamac za Oscare?

Osvojiti Oscara (najprestižniju filmsku nagradu) nekad se čini toliko teško i komplikovano, pogotovo ako to pred sebe postavite kao cilj. Bez obzira na talenat, količinu uloženog truda i kvalitet izvedbe, vjerovatnoća da dobijete zlatni kipić je mala ukoliko iza svoje nominacije nemate dobru priču, a često ni to nije garant.

Brojni su primjeri glumaca koji su (zbog čudnih mjerila Akademije) doživjeli nepravdu i ostali bez zaslužene nagrade, pa čak i nominacije. Neke je za to vremenom postalo briga, pa su i prestali pokušavati, dok neki i dalje ne odustaju od svojih ambicija.

Ambiciozni poduhvat

U toj drugoj kategoriji je i Bradley Cooper, koji očajnički želi Oscara i pokušat će ga osvojiti iz sedmog pokušaja. Tokom karijere je sakupio već devet nominacija za šest filmova, od čega tri za glavnu ulogu.  

S impresivnim izdanjem u filmu Zvijezda je rođena (A Star is Born, 2018), na kojem je također radio kao reditelj i scenarist, bio je vrlo blizu svog cilja, no izmakla mu je nagrada u čak tri kategorije. To ga nije dalo sputati, te se odmah prihvatio novog projekta, zasigurno najvećeg u svojoj karijeri, gdje se uz ulogu glavnog glumca, ponovo našao u ulozi reditelja i scenariste.

Maestro je naziv Cooperovog novog filma koji prikazuje život legendarnog američkog kompozitora i dirigenta Leonarda Bernsteina (Bradley Cooper), od braka s Feliciom Montealegre (Carey Mulligan), do njegove strastvene seksualnosti i ljubavi prema muzici.

Cooper sarađuje na scenariju s Joshom Singerom, režira i glumi Bernsteina u spektaklu produciranom od strane Stevena Spielberga i Martina Scorsesea. Spielberg je zapravo predao projekat Cooperu kada je saznao za njegovu strast prema dirigovanju i fascinaciju Bernsteinom.

Cooperov rediteljski nastavak na Zvijezda je rođena je mnogo ambiciozniji poduhvat. Prikazuje Bernsteinov kompleksan odnos s tri temelja u njegovom životu. To su njegova supruga Felicia Montealegre, njegova hedonistička biseksualnost i opsesija muzikom.

Prva polovina filma, snimljena u crno-bijelom tonu i postavljena u kvadratni omjer slike 1.33:1, fokusira se Bernsteinov uspon u klasičnoj muzici, njegovo udvaranje nadolazećoj glumici Feliciji i tajnu vezu s Davidom (Matt Bomer).

Prelazeći iz crno-bijelog u estetiku boja novog Hollywooda, pratimo sada sredovječni par koji teško pronalazi zajednički jezik dok se bave Lennyjevim profesionalnim i seksualnim željama. Temperatura se ohladila, a Mulligan s vještinom dočarava rastuće frustracije Felicije, ne samo zbog toga što je u sjeni svog supruga, već i zbog nepravde suočavanja s njegovim aferama pred svima.

Ipak, kako život Leonarda i Felicije prelazi u tragični ton, odnos otkriva druge boje, poput osjećaja porodične topline, te evocira ljubav koja leži u osnovi najneobičnijih odnosa.

Cooper besprijekorno uklapa Bernsteinovu muziku kroz cijeli film, od On The Waterfront, njegove opere A Quiet Place, i upotrebe Prologa iz West Side Story, ali najveći simfonijski trenuci uključuju dirigenta koji interpretira svoj voljeni Mahler, u crno-bijelom tonu.

Kada film pređe u boju, tu je veličanstvena rekreacija simfonije Ressurection izvedene u katedrali Ely 1973. godine, gdje se Cooper 'gubi' u Bernsteinu. Ta scena vjerovatno je jedna od najvećih muzičkih scena ikad snimljenih na filmu.

No, iako Cooper sjajno utjelovljuje Bernsteina kao glumac, ne uspijeva ga potpuno osvijetliti kao reditelj. Usredotočenost filma na brak ide na štetu istraživanja njegovog gay života ili kreativnosti. Cooper ne uspijeva Bernsteina postaviti kao emocionalni centar vlastitog filma. Taj posao prepustio je svojoj suzvijezdi.

Carey Mulligan pruža svoju možda najbolju izvedbu, koja u završnom dijelu postaje emocionalno razoružavajuća. Njezina gluma je ništa manje nego spektakularna i sasvim je realno očekivati da bude među glavnim favoritima za Oscara.

Predanost ulozi

Bez obzira što nije uspio napraviti pravi balans između Bernsteinovog života i muzičkog stvaralaštva (što dijelom možemo pripisati scenariju), Cooperova režija ima dosta pozitivnih stvari.

Snažan utisak ostavljaju duge scene bez rezanja, gdje do izražaja dolaze glumački kvaliteti glavnog dvojca.

Iako se nije mnogo bavio muzičkom stranom, film pokazuje apsolutnu predanost Coopera da pravedno prikaže Bernsteinovu izvanrednost. Cooperovo dirigovanje jednostavno je nevjerovatno. Trudio se uhvatiti govor, manire i Bernsteinovoj stav prema muzici.

Koliko je ozbiljno pristupio svemu, govori njegovo priznanje da se za ulogu Bernsteina pomno pripremao punih šest godina.

Velike zasluge za cijeli projekat idu i make-up artistu Kazuu Hiru, koji je Coopera približio Bernsteinu na realističan način. Uz dodatke za usne i bradu, kao i protetski nos, Hiru je promijenio Cooperov oblik ušiju i napravio čepiće za nos kako bi njegov glas bolje odgovarao Bernsteinovim tonovima. Za izradu jednog od Bernsteinovih kultnih izgleda navodno je trebalo dva i po sata.

Maestro je intenzivan film s vještom fotografijom. Kinematografija odražava prikazano razdoblje, gdje je prvi dio filma u pomenutoj crno-bijeloj varijanti, dok poslije prelazi u boju.

Iako je film predstavljen kao Bernsteinova muzička biografija, treba naglasiti da ovo nije film o tome, već o njegovom braku. Umjesto muzičke biografije, dobili smo odlično režiran i još bolje odglumljen portret braka s biseksualnim suprugom i svim teškoćama koje su došle s tim, kada se u vrijeme 50-ih i 60-ih nije otvoreno govorilo o homoseksualnosti.

S obzirom koliko su homoseksualnost i gay lobi zastupljeni na Oscarima posljednjih deceniju i duže, očekivati je da Cooperu i Maestru to bude prednost u odnosu na druge.

Maestro je već zaradio brojne nominacije, uključujući četiri za Zlatni globus (najbolji film – drama, najbolja režija, najbolja muška i ženska uloga), koji je najbolji pokazatelj šta nas čeka na Oscaru.

Nominacije za Oscara su 23. januara, a dodjela nagrada 10. marta. Cooperu držimo fige, iako će konkurencija biti paklena.

Film je na IMDb-u ocijenjen s 6.9/10, dok na Rotten Tomatoes ima 80% pozitivnih ocjena.