Reditelj "Sablje" na SFF-u predstavlja svoj debitantski film: Otkrio nam je sve o "Yugo Floridi"

Jedan od filmova koji će biti prikazan u takmičarskom programu predstojećeg 31. Sarajevo Film Festivala je Yugo Florida, dugometražni prvijenac srbijanskog reditelja i scenariste Vladimira Tagića.

Tagić, publici najpoznatiji po radu na popularnim serijama Jutro će promeniti sve, Deca zla i Sablja, tim povodom je govorio za portal Radiosarajevo.ba.

Emotivna ogoljenost

Radiosarajevo.ba: Dolazite na Sarajevo Film Festival s Vašim prvim dugometražnim igranim filmom "Yugo Florida", koji će se takmičiti za nagradu Srce Sarajeva, a ujedno imati i svoju svjetsku premijeru. Kakva su očekivanja i kakvu reakciju publike očekujete?

Tagić: Želim i nadam se da će publika doživjeti film prije svega emotivno. To je najveća snaga ovog filma, njegova emotivna ogoljenost, to što je rađen iskreno do kraja. Drugi nivo, za koji vjerujem da će sarajevska publika imati sluha, jeste humor - suptilan, apsurdan, ali neophodan u ovakvom filmu.

Radiosarajevo.ba: "Yugo Florida" je humoristična drama zasnovana na ličnoj priči. Možete li nam približiti dešavanja koja su Vas inspirisala za film i koja je poruka koju ste željeli poslati kroz njega?

Tagić: Ovo je film o usamljenosti dva čovjeka, oca i sina, koji se nisu previše razumjeli prije nego što je film počeo, a onda, nakon što saznaju da je otac bolestan, dobijaju šansu da se jedan drugom približe, ako za to, imaju snage. Zapravo je film zasnovan na vremenu koje sam ja proveo sa svojim ocem, u finalnoj fazi njegovog života, u automobilu, prije svega, dok sam ga vozio, kada on više nije mogao da vozi.

Radiosarajevo.ba: Zbog čega baš naziv "Yugo Florida". Ima li tu nešto više od čiste simbolike?

Tagić: Zanimljiva mi je bila simbolika vožnje, preuzimanja kontrole. Otac ne može da vozi, pa mora sin. A to su ljudi koji ne voze neke stabilne i skupe automobile, to su ljudi koji voze Yugo Floridu, automobil egzotičnog imena i vrlo duskutabilnog kvaliteta. U mom konkretnom slučaju, ja sam oca vozio u Zastavi 101, ali Yugo Florida mi je zvučala zabavnije i smješnije. Svaki put kad izgovorim tu sintagmu Yugo Florida ja se nasmijem, pogotovo što je taj automobil nazvan tako krajem osamdesetih, kada je Zastava htjela da proslavi veliki uspjeh koji je Yugo napravio u Americi, pa su novom modelu dali to "američko ime".

Ispostavit će se par godina kasnije da će se Jugoslavija raspasti, a Yugo postati jedan od najgorih automobila ikada u Americi. Sve zajedno, vezano za ime tog automobila, njegovu apsurdnost, spoj nespojivog, egzotičnost koja prikriva prazninu, kao i kraj jednog života, jednog doba, jednog pogleda na svijet... sve to su mi bili zanimljivi motivi da od tog automobila napravim metaforu života glavnih junaka.

Radiosarajevo.ba: Iako je ovo Vaš prvi dugometražni igrani film, više od 15 godina ste u kinematografiji, gdje ste uglavnom radili na TV serijama. Zbog čega ste se posvetili tom formatu i zašto ste čekali toliko dugo da napravite igrani film?

Tagić: Snimiti film kao anonimus je bilo skoro nemoguće, i ja sam godinama bio neuspješan u pokušajima da isfinansiram neke prethodne projekte. Valjda uspjeh mojih kratkih filmova nije bio dovoljan da bih neke komisije ubijedio da sam spreman i za dugometražni. Do serije je bilo malo lakše doći i kada sam preko Jutro će promeniti sve, Dece zla i Sablje dokazao da znam da režiram i da imam šta da kažem, onda sam konačno uspio da dođem i do finansija za svoj prvi dugometražni film.

Finansiranje filma je dugo, mukotrpno iskustvo koje podrazumijeva ogromnu strpljivost. Meni strpljenje nije jača strana, najviše bih volio da mogu snimati film svake druge godine, ali to nažalost nije moguće. Na svu sreću, moja producentica Marija Stojanović je imala živaca i strpljenja da se nosi i sa mnom i s godinama čekanja i konkurisanja.

Radiosarajevo.ba: Uzimajući u obzir sam proces stvaranja, da li je zahtjevnije raditi na seriji ili filmu?

Tagić: Podjednako je zahtjevno i jedno i drugo, ali postoje razlike. Rad na filmu uglavnom traje duže i zahtijeva vjeru, vjeru da to na čemu radite je vrijedno da mu posvetite šest-sedam godina života, a da pritom budete svjesni da se publika odvikla od odlaska u kina, da morate da spustite svoje "apetite".

Kakvu god seriju da napravite, svaku njenu epizodu će pogledati 500.000 ljudi minimum. Sablja je samo u premijernom prikazivanju imala preko milion gledalaca po epizodi. To su potpuno nezamislive brojke kada je film u pitanju. Ali to ne znači da se za svaki kadar, za svaki frejm filma ne treba boriti do kraja. Uvijek ubijedim sebe da baš taj film na kojem radim, da je to film koji mora da postoji, da je on nešto najvažnije, najljepše i najsvetije u mom životu i da ako njega nema, svijet će nestati. Znam vrlo dobro da je to laž, al to je laž u koju moram da vjerujem. Ona mi pomaže da nikada ne odustanem, da nikada ne idem linijom manjeg otpora i da uvijek filmu dam sve što imam.

Dobijena bitka

Radiosarajevo.ba: Pored svih uspješnih naslova na kojima ste radili ("Jutro će promeniti sve", "Mama i tata se igraju rata", "Deca zla"...), posebnu pažnju izazvali ste "Sabljom", serijom o atentatu na Zorana Đinđića, koja je zbog cijelog slučaja različito prihvaćena. Koliko je bilo teško ispričati takvu priču i da li ste se pribojavali reakcija koje su uslijedile?

Tagić: Svako djelo mora da dijeli sudbinu svog junaka. Zoran Đinđić je čovjek koji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Jedni ga dižu u nebesa, drugi ga proklinju. Znali smo od početka da ne možemo da napravimo seriju o njemu a da idemo nekom srednjom linijom. To je nemoguće. Sablju jedni mnogo vole, drugi je preziru, a ja sam u potpunom miru s njom. Ne bih na njoj ništa mijenjao, sve je onako kako smo i željeli da bude.

Radiosarajevo.ba: Jedan ste od filmskih radnika koji je javno pružio i pruža podršku studentima u borbi protiv aktuelne vlasti u Srbiji, koja traje već osam mjeseci. Taj njihov bunt ujedinio je građane, a također naišao i na podršku cijelog regiona. Vjerujete li da će oni dobiti tu bitku?

Tagić: Tragedija u Novom Sadu je ogolila i do kraja prikazala u koliko korumpiranom i kancerogenom društvu živimo i koliko je neophodno da se za svoju domovinu borimo i da je vratimo sebi. Mi smo tu bitku već dobili. Mi smo pobijedili. Kada se stvar posmatra iz historijskog konteksta, studenti su pobijedili, građani su pobijedili, narod je pobijedio. To je čak i ovima na vlasti jasno. Oni samo pokušavaju još malo da odlože svoj konačni poraz, ali on dolazi, samo je pitanje vremena. Njih će historija upamtiti kao najveću sramotu sopstvenog naroda.