Priča o sarajevskom Elvisu Presleyju: "Dokaz da veliki sni malog čovjeka mogu postati stvarnost"

Moj komšija Elvis naziv je dokumentarnog filma autora Gorana Gonza Lukića, koji donosi emotivnu i neobičnu priču o Dušku Mandiću, poznatom kao "Sarajevski Elvis Presley".

Od njegovih skromnih početaka u Bosni i Hercegovini, pa do velikog međunarodnog uspjeha u Las Vegasu, gdje je pobijedio na takmičenju Elvisovih dvojnika među više od 200 učesnika, film kroz Duškove uspone i padove osvjetljava temu strasti, preživljavanja i nesvakidašnje borbe jednog umjetnika da se izbori za svoje mjesto u svijetu, ostavljajući gledaoce inspirisane i dirnute njegovom nepokolebljivom ljubavlju prema muzici.

Festivalski život

Sredinom ovog mjeseca film je imao prikazivanje u Meeting Pointu, ali samo za odabrani krug ljudi. Kako je Goran Gonzo Lukić rekao u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba, zvanična premijera očekuje se na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu.

"Nije to praktički bila nikakva pretpremijera niti premijera, nego zatvorena projekcija za raju u okviru testiranja filma, iako je on već krenuo da se 'rola' po festivalima širom svijeta.

Prava bosanskohercegovačka premijera bi trebala da se održi na Sarajevo Film Festivalu ove godine i upravo iz tog razloga, štiteći organizatora, mi nećemo raditi nikakvu zvaničnu premijeru prije.

To ne znači da film ne ide po drugim festivalima. On je već bio u Londonu, na Floridi, u Podgorici... Nedavno smo selektovani za Festival južnoeuropskog filma koji se održava u tri grada – Parizu, Berlinu i Washingtonu. Film živi neki svoj festivalski život. Mi smo poslali prijavu na više od 80 festivala. Neka bude pola od toga, ja ću biti presretan", rekao je Lukić za portal Radiosarajevo.ba.

Na one koji su ga imali priliku pogledati, film je ostavio snažan utisak, što se odnosi i na žiri, tj. selekcijske komisije brojnih festivala.

"To su festivali na koje pristižu hiljade i hiljade filmova. Samim tim što naš film bude izabran u oficijelnu selekciju festivala, to je već pobjeda i uspjeh.

Možda najvredniji do sada je s Festival Media Veteran na Floridi, gdje smo dobili specijalno priznanje žirija. To mi je baš imponovalo jer su ljudi prepoznali priču, koja je zapravo vrlo jednostavna.

Njima je vjerovatno interesantno da jedan mali čovjek iz jednog Sarajeva, za koje većina Amerikanaca ne zna ni gdje je, na takmičenju u Las Vegasu među 200 takmičara iz cijelog svijeta za imitatora Elvisa Presleyja pobijedi i dobije nagradu da pjeva tamo u taverni mjesec dana, što je zaista golemo.

Kao što kaže Samir Zavlan, muzički producent koji je inače učestvovao u ovom filmu, Duško Mandić je jedini s ovih prostora koji je pjevao u Las Vegasu. Išao je stopama Elvisa Presleyja i Franka Sinatre. Bio je mnogo velik čovjek iako mi to jednostavno nismo znali da prepoznamo", naglasio je autor filma.

Film je ujedno i Gonzova lična priča, jer mu je Duško bio komšija.

"Glavni motiv ovog filma je priča o jednom običnom, bosanskohercegovačkom čovjeku koji za života nije dobio priznanje koje zaista zaslužuje.

A cijela priča jeste zapravo moja lična priča, jer je on bio moj komšija, živjeli smo u istom haustoru, i ja sam htio da upoznam našu i širu javnost s njim, njegovim djelom i životom.

Duško nije mali čovjek kad pogledamo njegova dostignuća, iako smo svi mi na njega nekako gledali s podsmijehom. Cilj i moja misija je da pokažem ljudima kakav smo mi ustvari dragulj imali, ali prvi mi u njegovom okruženju to nismo znali da cijenimo", objasnio je Lukić.

Višeslojnost ličnosti

Iako se poistovjećivao s Elvisom, Duškova ličnost bila je dosta slojevitija.

"Ovo je priča o Dušku Mandiću, koji je nosio nadimak Elvis Presley. Mada on nije bio pjevač koji je pjevao isključivo Elvisove pjesme. Pjevao je i Johnnyja Casha, Little Richarda i mnoge druge izvođače iz tog perioda evergreen muzičara. Jeste se oblačio kao Elvis i činjenica je da je njega najviše, ali pjevao je i druge izvođače i to prilično dobro.

To je ta višeslojnost Duškove ličnosti. Kada bi s njim razgovarali i vidjeli ga u privatnom životu, on je pomalo djelovao smiješan na trenutke, dok ne zapjeva. Kad zapjeva, to je nešto sasvim drugo, a to je mene ponukalo da radim film o njemu.

Ja sam njega sretao svakodnevno u haustoru. Bio je čovjek čudak. Oblačio se kao Elvis, vozio električni moped, ali ja nisam imao pojma ko je on. Sasvim slučajno jednog popodneva čuo sam kroz odškrinuti prozor muziku, čuo sam Elvisa Presleyja, Johnnyja Casha, Little Richarda i rekao sebi: 'Bravo. Komšija Duško edukuje raju muzikom'. Još se proderem i kažem: 'Dule, komšo, malo pojačaj da ih protresemo (smijeh).'

Međutim, on izlazi s mikrofonom na prozor i ja shvatim da sve te pjesme koje sam čuo ustvari pjeva Duško. Tog trenutka se potpuno mijenja moja percepcija kada je on u pitanju. Ja, naravno, bezuslovno ulijećem kod njega i kažem: 'Dule, druže, ovo mora da se obnaroduje'. Predložio sam mu da snimimo njegovu priču. On je rekao da neće samo priču, nego da napravimo i bend. Zamislite, čovjek sa 70 i kusur godina hoće da pravi bend. To je nešto što je mene izulo iz cipela", prisjetio se naš sagovornik.

Kako je rekao, to ga je natjeralo da se zainati i uz vrlo skromne mogućnosti napravi priču, iako ona nije ispala kako je prvobitno zamišljeno zbog Duškove smrti.

"Bit ću iskren, nisam očekivao ovakvu reakciju ljudi, pogotovo širom svijeta. Film putuje po festivalima, dobija pozitivne kritike sa svih strana i ustvari je to samo potvrda da cijela ta emocija koja me je vodila dok smo snimali i radili taj film, te energija ljudi koji su ga voljeli i poznavali mnogo bolje nego ja, držala sve to vrijeme.

Dugo smo ga radili. Tokom snimanja Duško nas je napustio. Nismo uspjeli da završimo priču s bendom jer je ideja bila da se napravi jedan dobar program. Kraj filma je bio drukčije zamišljen i morali smo ga mijenjati zbog njegove smrti, što nerado kažem.

Već smo imali dogovorenu priču da se film završava tako da Duško nastupa na Exitu. To je trebao biti taj happy end. Nažalost, otišao je u nekom drugom pravcu. Ali ne ostajemo tužni nakon kraja filma jer poruka je da Elvis nikada neće umrijeti zahvaljujući ljudima i sanjarima poput Duška Mandića.

Film je posvećen Dušku Mandiću i svim sanjarima na ovom svijetu i dokaz je da veliki sni malog čovjeka mogu da se ostvare", zaključio je Lukić za portal Radiosarajevo.ba.