Pobjeda poraza
Uz šutljivo promatranje tih naroda i onih što se vode kao "ostali". Istreniralo nas da vjerujemo kako nam je to sudbina, valjda. Šta se tu ima pitati - kako je sve ovo moguće? Osjećamo kuda nas se vodi a hrlimo prema nalogu "odozgo".
Priča o reviziji presude po tužbi BiH protiv Srbije samo je vrh ledenog brijega i jedna od mnogih u nastavku ubijanju ideje o zajedničkoj državi i prepariranim narodima. Nije ni prva ni posljednja. Riječ je o finalu storije u kojoj najutjecajniji klanovi ove zemlje doista vjeruju da se konačna pobjeda jednog može dobiti samo potpunim porazom ona druga dva, ili trijumfom dva do eliminacije jednog. U igri troje na pobjedu do kraja, vazda je neko poražen. To znači i ponižen, frustriran i osvetnički raspoložen. U različitim varijantama samo jedna ne postoji: da pobjedu slave svi zajedno, u istoj državi istih ciljeva.
Čudne su te utakmice tri tima. Na tri gola sa tri lopte i sa trojicom sudija koji pravdu dijele različitim aršinima. Samo je stadion sa tri semafora i tri odvojene tribine isti. Na njemu svako navija protiv svakoga, pa tako u krug. Nikome ne pada na pamet da rezultat može biti neriješen. Posebno ne vlasnicima klubova i trenerima. Poraz protivnika je uvjet preživljavanja.
"Istina" o reviziji presude u Haagu ovdje je nedokučiva jer je svako tumači kroz prizmu vaspitanja u minulih dvadeset i kusur godina. Tri povoda za rat, tri verzije o ishodima tog rata (naravno da sve tri ne mogu biti faktografski tačne, ali fakti za jedne odavno ne važe za druge), tri tumačenja ustava i zakona, pravde i pravice, tri udžbenika i daleke i skorašnje istorije, tri sistema vaspitanja, tri različita pravca u pogledima prema vani... I unutar toga muke poput postojanja jednog ambasadora za sve tri unutrašnje države, jednog ministra za tri različita interesa, tri predsjednika koji su se kobajagi zakleli obavezi na konsenzus o svemu, pa ni to više ne važi. Ko šta jami, jami. Kakava nadležnost, kakav zajednički interes, kakav razgovor i dogovor. Mir, saradnja i prosperitet su za njih poraz jer to znači da su pobijedili pamet, znanje, logika, respekt, dignitet... A njih tu nema.
Trebalo je dvadeset i kusur godina treninga dok naši-vaši-njihovi nisu definitivno naučili kako je samo trećina istine, "naša", ona prava i pobjednička. Druge dvije su neprijateljske. Tu se ne smije popustiti ni za pedalj. I zato moramo imati naš referendum, naše postrojavanje protiv njih, našu reviziju, naš novi federalizam... Sve je to stvar patriotizma i obaveze spram korijena. Biti ili ne biti. Javno je u ime "biti", a iza kulisa je "ne biti"- s njima!
Matematika kojom se sto posto jedne istine može postići množenjem tri puta po sto posto različitih istina, nije uspjela nigdje.
Normalnim ljudima ovdje ta igra više ne može pod kožu. Njih je, međutim, sve manje i sve ih se glasnije svrstava u neprijatelje i izdajice. Jer ne spadaju u one ostale uredno razvrstane na tri. Onaj orkestrirano optuživani "kolektivizam" bivše države čista je anarhija spram ocjene, recimo, silno ambicioznog predsjednika Svjetskog bošnjačkog kongresa kad kaže kako su "Bošnjaci i Bosanci ovdje i sada svi k'o jedan uz Bakira Izetbegovića više nego ikada..." Zna, eto, on ko su svi, za šta su svi i za koga su svi, i Bošnjaci i Bosanci.
Na sličan način i neko drugi tamo "zna" za koga su svi Srbi, pogotovo kad su protiv ovih "svih" drugih. Tako je i s trećim liderom, mada se on malo zaigrao. Moćna mu crkva iza leđa ne misli kako su Hrvati, katolici, samo oni u Hercegovini, a ispade da to baš nisu i oni u Sarajevu, Travniku ili Orašju. Otud i signali da u matematici trećeg biznis-Herceg entiteta nešto ne štima.
Dvadeset i kusur godina ova se manipulatorska politika vodi zamjenama teza. Interes novokomponovane političko-tajkunske elite proglašen je interesom naroda i pripadajuće vjere. Podijeljeno sa tri da se lakše kontrolira. Temeljito su uklonjeni mnogi koji su shvatili da tu nešto ne štima pa ne misle kako je ekskluzivno tribalni interes najvažniji za narod. Teren za manipulacije i prevare tako je sondiran. Ogromna je laž sada kako se postavljanjem nekih suštinskih pitanja u vezi sa sudbinom države i društva ovakvih kakvi su – negira pravda u BiH danas i u vrijeme minulog rata. Neistina je da pravdu potire svaka dilema o načinu pokretanja revizije presude iz Haaga, o njenoj sudbini za funkcionirajuću zajedničku državi kakvu navodno hoćemo. Nije tu riječ o reviziji postojeće presude, već o reviziji proklamirane države. Tema nije apsolutni moralni aspekt drame i zaborava "groblja u Potočarima". Lažna je moralnost ovako jednostrano, a svako malo, kapitalizirati istrenirane uzajamne animozitete gurajući i narod i državu u bezizlaz. Ova zemlja ostaje bez budućnosti. U korist čijih računa i zašto?
Međunarodni sud pravde u Haagu, institucija pod okriljem UN-a, presudio je kako je presudio prije deset godina. On za to postoji. I neće presuditi drukčije. Živi bili pa vidjeli.
Cijelu deceniju postojala je mogućnost da se ponude i novi dokazi u skladu s međunarodnim pravom. Nije učinjeno ništa. Nije, valjda, trebalo. Zar nije moralno pitanje, zašto nije? Pa ni za državu i društvo u cjelini oni što su pokrenuli ovu priču o reviziji, i onu o referendumu i trećem entitetu za Hercegovinu nisu učinili bezmalo ništa. Treba se samo osvrnuti unaokolo. Sad eto treba njima, tvrdeći da treba moralu, pravdi i narodu. A u toj deceniji je otjerano iz zemlje stotine hiljada boljih od njih. U sekund do isteka decenije ničega, u ime pravde koje dovijeka neće biti za žrtve Srebrenice, i ne samo za njih – iskočili su iz mraka da bi kazali kako je patriotizam – biti s njima. Kako je nevažno šta iko drugi o tome misli, kako to nema veze s Predsjedništvom (revizija) a onda ima (nalog ambasadoru), kako će to izazvati krizu ali nema veze, može se i izgubiti, ali ni to nema veze s cijelom zemljom, sistemom i odnosima... I nema, jer nema cijele zemlje i ne smije je biti jer onda njih nema.
Nisu ovdje u pitanju ni patriotizam ni želja za dobrim Bosni i Hercegovini. Da jeste, odavno bi sve bilo drukčije. Za troglavu oligarhiju najveća je dobit stalno imati neprijatelja. On je biznis, on ujedinjuje pleme, puni pluća, podiže populistički adrenalin. Eto to ponižava istinsku žrtvu. Podanici oprane pameti će se mobilizirati u rat za proizvođače jada, ili će se spakovati i otići. Samo mira, dogovora, neophodnih ustupaka, presuđenih slučajeva, ne smije da bude. Ali to je danas izdajnička, nepatriotska pa i neprijateljska teza onih što ne pristaju da budu ni topovsko meso niti žele drugu domovinu.
Onih koji su protiv pobjede nametanog poraza.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.