Ofanziva ludila

Onoga časa kada je Trump u Rijadu nedavno ponudio tamošnjem kralju Salmanu najsavremenije oružje kojim će ovaj krenuti u odlučni boj navodno protiv terorizma, a zapravo protiv Irana, svakome ko iole nešto zna o zbivanjima u tom svijetu tamo bilo je jasno da je šejtan odnio šalu. Proglasiti Saudijsku Arabiju liderom borbe protiv onoga što sami zdušno proizvode širom Bliskog Istoka ali i šire, ludilo je koje se u koliko-toliko normalnoj politici ne može progutati.

Prodaja Rijadu šanse da može krenuti na Teheran u prvi mah izgledala je čak i pomalo blesava, iako ni naručioci posla ni operativci nisu naivni. Katar je bio prva kolateralna žrtva. Ali, uz Dohu su se uzvrtjeli mnogi tamo u komšiluku i neki podalje – uz Iran i Turska, Rusija, naravno Izrael... Amerikanci odjednom kao zbunjeni pa i nedovoljno "usaglašeni" među sobom. Pentagon odjednom hvali Dohu zbog borbe protiv terorizma (?!), a Bijela kuća, tragom obećane podrške kralju Salmanu koji se Dohe odrekao jer ne mrze dovoljno Iran, i dalje bljuje vatru na Katar.

Naravno, 36 borbenih aviona F-15 vrijednih 12 milijardi dolara, "odjednom" isporučenih Dohi u jeku saudijsko-katarske drame, sve je smirilo u Washingtonu.

Cijela ova priča već je poznata. Kao i svaka druga drama, pogotovo još uvijek neeksplodirana, i ova je počela polako da blijedi. Činilo se, rutina. Trump je eto kao slučajno postigao za sada dovoljan stepen razdora među Arapima, taman onoliko da se oružje može slatko dalje prodavati svima. Zato je, kao, iznenađen otkud to da se tamo toliko svađaju. Za Saudijce se počelo vjerovati kako možda baš i ne mogu s partnerima Katarom – Emiratima, Bahreinom i Egiptom – krenuti na Iran olako. Valja napraviti valjda i neku analizu kuda bi to sve moglo odvesti.

Slutio je ovo, činilo se, i bolesni, poprilično dementni i ne potpuno "funkcionalni" kralj Salman koji je – naivni kažu "iznenada" – prvim nasljednikom proglasio minule srijede svog sina, princa Mohammad bin Salmana (31), do sada zvanično "zamjenika nasljednika". Dosadašnji prvi nasljednik, princ Mohammad bin Nayef (59), rođak kraljev i prvi zamjenik premijera (Kralj u Saudijskoj Arabiji ujedno je formalno i premijer) i ministar za unutrašnje poslove, smijenjen je sa svih funkcija. Shvativši situaciju odmah se poklonio novom prestolonasljedniku i zakleo na vjernost. Isto je uradio i 31 član, od 34, "Saudijskog vijeća odanosti" koje ima zadatak da odobri prijedlog Kralja. Do smrti prethodnog kralja Abdullaha (2015.) i imenovanja njegovog polubrata, sadašnjeg kralja Salmana, izbor nasljednika bio je isključivo u nadležnosti kralja. Kakva im je i kolika kompetencija najbolje pokazuju vijesti što su interno procurile iz diplomatskih krugova u Rijadu koje kažu da su članovi pomenutog Vijeća obaviješteni da moraju doći u palaču Safa u Mekki i pokloniti se novoimenovanom prvom prestolonasljedniku, odmah! Hiljade drugih članova kraljevske familije, razni dvorjani, funkcioneri, uglednici itd. čekali su u redu satima da iskažu privrženost novom "najmoćnijem čovjeku" Saudijske Arabije. Nije slučajno ni što se ova ceremonija prvi put u historiji kraljevine održala baš u svetoj Meki.

U ovoj konstataciji o "najmoćnijem čovjeku" krije se smisao cijele priče započete Trumpovim dolaskom u Rijad minulog maja. Do sada najmlađi ministar za odbranu na Bliskom Istoku, neiskusan a krajnje ambiciozan, beskrajno arogantan i ratoboran, princ je bio zadužen i za ekonomiju zemlje i posebno (neuspješno) za rat u Jemenu, uz mnogo drugih samoprobranih funkcija. Više je od "desne ruke" svog bolesnog oca. Još sa dvanaest godina prisustvovao je sastancima oca koji je tada bio guverner provincije Rijad. Poznato je da se kao tinejdžer počeo naveliko "igrati" trgovinom dionicama i nekretninama. Njegova "agresivna nepredvidivost" na mjestu ministra za odbranu gdje ga je otac imenovao sa 29 godina, zabrinula je lani čak i njemačku obavještajnu službu BND koja je pustila u javnost prilično dramatičnu analizu ocjenjujući ga "političkim kockarom koji destabilizira arapski svijet..." Taj i takav Mohammed bin Salman sada je, de facto, i formalno preuzeo vlast u svoje ruke uz puni blagoslov oca, kralja.

Nije važno što je ovim prvi put promijenjena logika nasljeđivanja koja je važila još od prvog saudijskog kralja. Važno je da princ Salman djeluje onako kako se to od njega jedino i moglo očekivati uz, gle čuda, iznenađenje Trumpa i njegove okoline jer oni, kobajagi, nisu mislili da će to biti baš tako grubo.

Katar je od početka blokade, 5. juna, tražio jasan i precizan odgovor na pitanje – zašto sve ovo i šta Rijad, zapravo, hoće. Državni sekretar SAD-e Rex Tillerson, znajući naravno šta kralj, a zapravo mlađani drčni sin pripremaju, poručio je kako očekuje da "zahtjevi prema Dohi budu razumni i izvodivi..." Samo dan kasnije, evo, stigla je lista od 13 zahtjeva na kojoj je i ukidanje Al Jazeere, prekid diplomatskih odnosa s Iranom, odricanje od "Muslimanske braće", povlačenje turskih vojnika iz Katara itd. Rok za realizaciju, deset dana. Šta poslije toga? Ludilu se kraj ne nazire.

U ovome se čini da je samo reakcija Washingtona bizarnija i pomalo uvredljiva za normalni svijet. Glasnogovornica State Departmenta Heather Nauert kazala je da - gle čuda - postupci Rijada "bude sumnju oko akcije koju su pokrenule Saudijska Arabija i Emirati (UAE)". Zbunjena Heather kaže: "Sad smo ostali suočeni samo s jednim pitanjem: Da li je akcija stvarno pokrenuta zbog zabrinutosti vezanih uz navodnu katarsku podršku terorizmu, ili je riječ o dugo tinjajućim ljutnjama između zaljevskih zemalja?"

Da nije groteskno, bilo bi jadno. Prvo, američki predsjednik direktno je u Rijadu napao Katar za pomoć terorizmu. Time i ohrabrio histeriju Saudijske Arabije i Emirata, uz druge partnere. I onda obećao Rijadu oružja za 110 milijardi dolara, za početak. Drugo, američki analitičari su, eto, iznenađeni činjenicom ili čak i mogućnošću da između Rijada, Dohe i ostalih tamo ima "tinjajućih ljutnji..." To i ptice na grani znaju. Treće, Trump je podjednako iznenađen što sve ovo "odjednom" vodi do same ivice ratnog sukoba (rok deset dana) a to bi, ko zna, moglo značiti i potpuni haos na Bliskom Istoku. Jasno, sva dešavanja u samo nekoliko sedmica direktno približavaju Teheran, Ankaru pa čak i neke zemlje GCC-a (koji se raspada), uz palestinski Hamas i libanski Hezbollah, konfrontirajući ih sa Saudijskom Arabijom, Emiratima, Egiptom, Bahreinom i posebno Izraelom, da se o nebrojenim terorističkim grupama u regionu i ne govori.

San svakog megaproizvođača oružjem ovako je realiziran. Šta je tu iznenađenje?              

Ludilo je počelo. "Poslovna provokacija" Trumpa je uspjela. Ambiciozni komandant histeričnog juriša u Rijadu je imenovan, ultimatum kao upaljač odaslat, diplomate "zbunjene" a UN se pokrio po ušima. Hiljade NGO-a i humanitarnih business misija čekaju k'o zapete puške, teroristi trljaju ruke... Europa opet neće znati o čemu se tu radi, važno je samo da izbjeglice ne krenu u njihovom pravcu. I da Rusi ne iskoriste gužvu, naravno.

Sve ostalo – deja vu!