Razorni dejtonski učinak

Za početak dva citata u dva pasusa:

- Višenacionalna dimenzija forsira primat principa pariteta i konsenzusa u odnosu na većinsko odlučivanje karakteristično za građanske demokratije. To prijeti blokadom funkcionisanja, prije svega, centralnih državnih institucija.

- Uz činjenicu da još nije uspostavljena nova državna infrastruktura, izuzetno veliki problem je pitanje (ne)odgovornosti. Naime, Ustav BiH nije razradio tu temu. Tako se može desiti da se bez ikakvih posljedica po odgovorne ne konstituišu pojedini organi, ne zakazuju sjednice, opstruira rad vitalnih organa, neizvršava zaključeno i odlučeno.

Oba navoda su aktuelna, s opštepoznatim ocjenama. Pa zašto su ovdje? Zato jer je prvi od prije gotovo 24 godine (Nametanje budućnosti, 2. 12. 1995.), a drugi je iz napisa starog više od dvije decenije (Koliko države, toliko mira, 10. 8. 1997). Objavljeni su u Oslobođenju. Oprostite na neskromnosti, autor sam ja. To je najmanje važno, bitno je, i, gotovo zastrašujuće što su ta uočavanja i danas važeća.

Nesumnjivo je da Ustav Bosne i Hercegovine, bez obzira na neke važne izmjene najvišeg državnog zakona u međuvremenu, bitno utiče na stanje u zemlji. Ali, nije za sve kriv Dejton. Ipak...

Antidržavni ustav - U Bosni i Hercegovini traje rat koji se vodi dejtonskim sredstvima. Imamo paradoks, Mirovni sporazum i Ustav BiH kao njegova sastavnica sad služe za revitalizaciju ratnih ciljeva koji su, kao, trebali da donesu mir i normalizaciju na ovim prostorima i otvore perspektivu državama i ljudima gurnutim nacionalističkim hegemonizmima i separatizmima u besprimjernu ratnu tragediju na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata.

Istina, mnogi su u Dejtonskom sporazumu vidjeli samo prividno rješenje koje će u konačnici dovesti do rasturanja bh. države. Ipak, kod svjetskih autoriteta prevladalo je shvatanje da bi dioba BiH donijela nova krvoprolića, a i da ne treba dozvoliti samostalnu bošnjačko-muslimansku državu u srcu Evrope. Uvedene su i tzv. bonske ovlasti za  visokog predstavnika, kako bi se štitili integritet i Ustav države. U početku je to imalo efekta i donijelo neka poboljšanja, a zatim je došlo do pasivizacije uloge visokog predstavnika. I to je faktor pogoršavanja stanja u zemlji.

Dejtonski Ustav ima tri razarajuće odrednice. Prvo, formalno je za kontinuitet bh.države a sadržinski je protiv njene (samo)održivosti i perspektive. Drugo, antibosanskohercegovački je jer je oduzet državi naziv Republika, pod kojim je primljena u OUN, i dat je entitetu s nazivom jednog naroda, a za što nema nikakvog historijskog i etničkog uporišta, i, jer prihvata učinke agresije i najstrašnjih zločina sve do genocida, a potencira sukobe Bošnjaka i Hrvata u drugom entitetu. Treće, Ustav BiH je nedemokratski o čemu smo svjedoci svakog dana, a što je potvrđeno i brojnim presudama Evropskog suda za ljudska prava.  

Grijesi prije i poslije - Dejtonski Ustav BiH usisao je političku logiku koja se oblikovala u postsocijalističkom periodu, već s prvim višestranačkim izborima 1990. godine. Komunisti su ustavnim izmjenama i zakonskim rješenjima otvorili put za politički pluralizam, a Savez komunista BiH u tranziciji, kao SKBiH-SDP, nakon izbornog poraza uljudno je predao vlast trojki SDA-SDS-HDZ, koja je bila u predizbornoj koaliciji.

SDS i HDZ su nastale kao ekspoziture velikosrpstva i velehrvatstva po direktivama iz Beograda i Zagreba. Zato su nastale paradržavne tvorevine Republika Srpska i Hrvatska Republika Herceg-Bosna kao izraz veledržavnih projekata iz susjedstva na štetu bh. države.

Svejedno - sa izmjenom SNSD umjesto SDS - SDA je u partnerstvu s dominantnim nacionalističkim strankama među bh. Srbima i Hrvatima sve do danas. Nisu sporne zasluge SDA za sticanje samostalnosti bh. države, u odbrambenom ratu i u nastojanju da se očuva cjelovitost i suverenitet BiH u poraću.

Međutim, pri tom, treba imati u vidu političku filozofiju i praktična djelovanja SDA koja su išla u suprotnom smjeru. Osnivači te stranke-pokreta bili su pripadnici Mladih muslimana - s oreolom mučenika, žrtava komunističkog režima - na čelu sa Alijom Izetbegovićem. SDA se u startu deklariše kao predvodnica muslimana (ne samo u BiH - Jugoslavija još postoji) i time se ideološki (etnički i religijski) omeđava. To je kompatibilno sa postkomunističkom euforijom i trijumfalizmom novih političkih subjekata sa nacionalno-vjerskim predznakom.

Saradnjom sa vodećim srpskim i hrvatskim strankama SDA, u biti, prihvata ne polivalentno već diobeno tumačenje BiH u novim (geo)političkim okolnostima. Sve se nakon izbora dijelilo po nacionalnom rezonu - od resora, javnih institucija i preduzeća, do tramvaja, trolejbusa, autobusa i kombibusa (u Sarajevu).

Ta diobena logika prisutna je kod SDA i kroz sve pregovore o sudbini zemlje prije, tokom i nakon rata. Alija Izetbegović je zanemario činjenicu da je na čelu Predsjedništva BiH, svodeći svoju pregovaračku poziciju na stranačkog lidera i zastupnika jednog naroda. Vrhunac te ograničene politike je bilo pristajanje na formiranje republičice (fildžan-države) na ni trećinu teritorije BiH, uz mogućnost pripajanja ostalih dijelova Srbiji i Hrvatskoj. Bio je sačinjen i nacrt ustava te neostvarene državice. To nije prošlo na Bošnjačkom saboru septembra 1993., mada su iza projekta bili Alija Izetbegović i Haris Silajdžić.

Najteži poratni udarac bh.državi zadao je upravo Silajdžić. Želeći po svaku cijenu biti u Predsjedništvu BiH, svoju Stranku za BiH (7 poslanika) okrenuo je protiv ustavnih amandmana tzv. Aprilskog paketa iz 2006., čiji su kreatori Amerikanci, uz podršku iz Evropske unije. Protiv su bili i novoosnovani HDZ 1990 (4 zastupnika), i po jedan poslanik iz SDA, SDP-a, NHI-a, BOOS-a, HDZ-a i SRS-a. A nedostajala su samo dva glasa da amandmani prođu. Svi što su bili protiv učinili su teško političko zlodjelo sa (ne)sagledivim posljedicama po bh. državu i društvo.

To je otvorilo prostor za dalju opstrukciju države i razgradnju historijskog bh. identiteta čemu svjedočimo i danas. Ovdašnja civilizacija građena je na višestrukostima i njihovom prožimanju, kulturna baština svjedoči o kosmopolitskoj naravi Bosne i Hercegovine, kao evropskom arhetipu. A, evo, traju nastojanja da se utvrde etno-religijski domeni kao osnova vlasti i pregrade među ljudima s ciljem krajnje diobe.

Velika je odgovornost za to i SDPBiH i drugih nazovi opozicionih i probosanskohercegovačkih stranaka. Ništa ozbiljno nisu učinili da se izmjeni odnos snaga u korist građanske vizije BiH. Važan je pomak učinjen s vlašću Šestorke u Kantonu Sarajevo i Bh.blokom (Naša stranka i SDP).    

Tunel čeka svjetlo - Reafirmacija ratnih politika govori o učinku Mirovnog sporazuma. Nakon što su nanovo zaiskrile ratne varnice na ovom području bila je potreba i za vojnim obeshrabrivanjem huškača. Nakon Srebrene strijele na tuzlanskom aerodromu Dubrave, gdje su  s pripadnicima Oružanih snaga BiH učestvovali i američki vojnici, bila je vježba OSBiH pod nadzorom NATO-a na Manjači u RS-u, a ovih dana je bio Brzi odgovor 19 jedinica EUFOR-a. Navedeno je da je riječ o uobičajenoj godišnjoj vježbi EUFOR-a, s tim što su se pridružili i rezervni sastavi iz sedam zemalja EU.

O stanju države i društva govori niz negativnih pokazatelja. Daleko najozbiljnija je činjenica što ljudi sve više odlaze iz BiH sa svih njenih područja.

Država je u blokadi iz koje se ne vidi izlaz. Pa i ako se i završi postizborno konstituisanje državne vlasti, znamo šta (ne)možemo očekivati od trojke SDA-SNSD-HDZ. Entitetsko-etnički sistem odlučivanja, uz mogućnost veta, omogućava dominantnim strankama kontinuirane ucjenjivačke političke manipulacije.

Bosni i Hercegovini je nužna i sinergija iznutra i izvana. SAD su krenule u odlučniju akciju u regiji i ka BiH, ali je neophodna koordinacija sa Evropskom unijom koja, doduše, još ne zna šta će sa sobom. Unutar zemlje jedina šansa je stvaranje višestranačkog građanskog bloka bh. širine, koji bi do narednih opštih izbora trebalo da izraste u glavni politički subjekt u BiH i ključnog partnera međunarodnim autoritetima.