Zemaljski muzej (2)

Radiosarajevo.ba
Zemaljski muzej (2)

Kralj i kustos  

Vrijeme u muzeju drukčije teče i drukčije se mjeri nego u životu. Zato je i moguće da velikani Zemaljskog muzeja žive po nekoliko stotina, ili čak koju tisuću godina. 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Vrijeme u muzeju teče poput vremena u crkvi. Ili još sporije, u još većim vremenskim mjerama cjelinama. U Zemaljskom muzeju Bosna je bila jedna veoma stara zemlja, slavna u svojoj prethistoriji. Njezine su velebne katedrale u još uvijek neotkrivenim pećinama, na špiljskim crtežima, na tim bosanskim freskama, što ih je komadom nesagorjelog drveta u paleolitiku crtao neki bosanski Michelangelo. Bosanska je stara slava ispod oranica, gdje su skrivene antičke hazne, grobovi velikaša, hramovi zaboravljenih vjera, čije su se svete knjige odavno pretvorile u prah i ništa. Vrhunci bosanske povijesti, nakon kojih slijedi doba propadanja, u ranoj je srednjem vijeku. I nešto kasnije, pred propast kraljevstva, kada se sva Bosna raspisala po svojim nadgrobnim kamenovima, govoreći o sebi i svome naraštaju ono što budući naraštaji neće razumjeti, ali svidjet će im se kako zvuči.

Ono dalje, što nastupa s Mehmedom Drugim, zvanim Osvajač, pripada našem vremenu i našim nesrećama. I tu se, u Zemaljskom muzeju, polako mijenjaju perspektive: ono što je bilo arheologija, to herojsko pred-doba stare Bosne, kada je sve još bilo moguće i vjerojatno, polako i neprimjetno urasta u etnologiju. Umjesto kamenim gromada slijede lutke. Ako se dobro sjećam, a sve manje se sjećam, i sve se više trudim zaboravljati, jer kada jednom zaboravim Sarajevo bit ću slobodan čovjek, bila je u Zemaljskom muzeju i bosanska soba. I u toj sobi posjedala po podu porodica. Tri ili četiri lutke u muslimanskim nošnjama, zaustavljene usred nekog savršeno prirodnog pokreta. Što se o njima zna? Jesu li zbilja postojale, ili ih je izmislila moja mašta, izmišljajući skupa s njima i onih desetak posjeta Zemaljskom muzeju, od prve predškolske, preko nekoliko školskih, jedne gimnazijske (s profesorom Borom Mihaćevićem), i još nekoliko kada bih dolazio u posjete majci. Te lutke, koje, možda, i ne postoje, vazda su bile zaustavljene u istom pokretu, zagledane u istu tačku. Nisu starile, jer se na njih nije odnosilo vrijeme. Kako se zvao lutkar koji ih je načinio? Sarajlija ili stranac?

Vrijeme u Zemaljskom muzeju drukčije teče. Godine su kao dani. Tako je i Vlajko Palavestra nekoliko desetljeća uređivao Glasnik Zemaljskog muzeja. Bilo je to šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih... Časopis je prethodno postojao koliko i sam muzej: prvi broj objavljen je 1889. Glavni urednik bio je slavni Kosta Hörmann, koji je muzej i utemeljio. Bilo je to još vrijeme prije podizanja zgrade tamo iza Marijina dvora, uz uskotračnu prugu, među šljivicima i u šipražju na obalama Miljacke.

Kada se poslije rata Franjo Rejc, uz potpisano odobrenje svih stanara, širio prema tavanu i tako nadograđivao još jednu sobu našega stana u nacionaliziranoj višekatnici gospođe Heim, na tavanu je među starim novinama, papirima i dokumentima prethodnih epoha pronašao treći tom Hrvatske enciklopedije, objavljivane u vrijeme NDH-a, i dvadesetak svezaka Glasnika Zemaljskog muzeja. Novine, papire i registratore pune dokumenata bacio je, a da ih nije ni pregledao, prezriv prema svemu što je prošlo, nespreman da u kraljevskim žandarima i ustašama prepozna povijest i povijesne izvore, a enciklopediju i Glasnike Zemaljskog muzeja spremio je među knjige.

Činim li zlo dok gledam Pavelića u oči?

Tridesetak godina kasnije, kada sam kao desetogodišnjak jedva čekao da ostanem sam u stanu i da otkrivam arheološke slojeve, porodične povijesne tajne i skrivene dokumente po sobama stana na Sepetarevcu, u koji smo se selili ljeta 1969, prvi sam put listao Hrvatsku enciklopediju, i s nekom stravom u kostima gledao lice Ante Pavelića, koje u toj knjizi nije bilo lice zločinca, nego lice narodnoga oca. Što o njemu misle svi oni koje je Pavelić posinio i pokćerio, sva njegova katolička i muslimanska djeca, ispraćana u njegova očinska njedra apostolskim blagoslovima nadbiskupa Alojzija i Ivana, i usrdnim preporukama jerusalimskog muftije, kojemu je osobito uz srce prirastao bošnjački, europski odvjetak sveg njegova dunjalučkog ummeta? Bio sam dječak, umjesto pitanja osjećao sam samo jezu. Činim li zlo dok gledam Pavelića u oči?

Papir je bio ugodan pod prstima, gladak i čvrst, za razliku od papira u Glasniku Zemaljskog muzeja, krutog i sasušenog, koji se skoro raspadao pod prstima. Do tada nisam razmišljao o razlikama u kvaliteti papira, ni o tome da i on, papir, stari kao što stare ljudi i njihova osjećanja.

U tih dvadesetak svezaka Glasnika Zemaljskog muzeja najviše su me zanimali nekrolozi. Kada bi umro slavni muzeolog, povijesničar, etnolog, arheolog, iz Beograda, iz Zagreba ili negdje s kraja svijeta, naročito neki kojemu je Bosna bila tema, i marno se bavio ovom zemljom, potrošivši na nju život i svu životnu energiju, neki bi njegov kolega, u pravilu iz Zemaljskog muzeja, pisao nekrolog. U tim je nekrolozima, ovisno o talentu pisca, bio sadržan pregled pokojnikova životnog djela, ali često i sav njegov život. Oni darovitiji pisci udjenuli bi poneku anegdotu, duhovitu životnu pričicu, koja se, voljom smrti, pretvarala u ganutljiv detalj, u zrno tuge. Katkad bi se činilo da je cijeli čovjekov život, sve što je bio, čime se bavio, za čim je čeznuo, što je želio, o čemu je snivao, stalo na jednu-dvije stranice Glasnika Zemaljskog muzeja.

Nema beznačajnih povijesti, ni bezvrijednih života.

Listao sam te sveske tražeći nekrologe, čitao ih opet i opet, i svaki sam barem dvadeset puta pročitao u godinama između 1976. i 1984, kada sam otišao u vojsku. Kada sam se vratio iz vojske Glasnika Zemaljskog muzeja više nije bilo. Krečili su stan, pa su te već poluraspadnute, žute papirine u lošem uvezu, zaklamane nekom odavno zahrđalom žicom – ostavi to, nabost ćeš se, fasovat ćeš tetanus listajući tu starudiju! - bacili na smeće. Tako je zaključena jedna povijest.

Od tih prvih nekrologa koje sam čitao, stvarajući svijest o tom neodoljivo privlačnom književnom i socijalnom žanru, pa sve do dana današnjega, ne propuštam, kakve god novine, revije i časopise čitam, priče o umrlima, Ne promakne mi nijedan in memoriam i nekrolog, od onih u plaćenim posmrtnicama i novinskim partama, na predzadnjim stranicama dnevnih listova, sve do članaka i eseja po književnim časopisima u kojima se veliki pisci opraštaju od velikih pisaca. U svakom od tih tekstova, i u onom najmanjem, najbeznačajnijem i najnepismenijem, pronađe se trag jednoga života i šlagvort grandiozne biografije. Između prodavača kestena i Napoleona, carinika kod Orašja i Hanibala, dječaka koji prelazi cestu sa školskom torbom na leđima, kasirke u robnoj kući i kraljice Viktorije, nema razlike. Svatko stane u rečenicu kratkog izvješća o smrti, u administrativnu formulu iz matične knjige umrlih, i o svakome bi se moglo ispisati dvanaest knjižnih tomova velikog formata, uvezanih u safijan. Nema beznačajnih povijesti, ni bezvrijednih života.

Ne, nisam to znao u vrijeme kada sam počinjao čitati nekrologe iz Glasnika Zemaljskog muzeja. Ni tada, ni sljedećih četrdesetak godina, sve dok na marginama jedne dovršene povijesti nisam započeo svoju ličnu povijest Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Sadržaj priče otkriva se kada se započinje s pričanjem. Prije toga ne. Smisao svakog prošlog života je u nekrologu. Ili u noći bdijenja, u karminama i u zadušnicama, u razgovoru koji se vodi u krčmi nakon sprovoda. Tada sve biva izrečeno. To je mjesto na kojem počinje i završava književnost. Jedno od takvih mjesta. 

Viteški kralj Aleksandar I Ujedinitelj

Prije nekoliko mjeseci, ljeta 2015. elektronskom su mi poštom od prijatelja stigle tri stranice Glasnika Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini - br. 1, godina 1934, sveska za prirodne nauke - naslovljene Viteški kralj Aleksandar I Ujedinitelj.

Samo u nekoliko prilika tokom stogodišnje povijesti muzeja Glasnik je odstupao od svoga zadanog naučno-istraživačkog, sakupljačkog i sintetizirajućeg žanra, od procesa dugog trajanja i od vječnosti za koju je bio zadužen. Događalo se to u vrijeme kada su umirali vladari, od Franje Josipa I do maršala Tita. Tada bi se, posve prigodno, pisci glasnika iz bezmjerja vječnosti spuštali u trenutak i u epohu. Jezik nauke, nepromjenjiv, tvrd i vječan, i utješan u svom monotonom tonu, pretvarao se u govor skupštinske pozornice, oltara i dnevnih mijena. U tim nekrolozima više nije bilo ničega od onoga lijepog i životnog pojanja nad grobovima bližnjih, što su ga arheolozi upućivali jedni drugima, tako što bi živi ispraćali mrtve, s njima pomalo upokojavajući i sami sebe.

"U Marseju na francuskoj teriotoriji zločinačka ruka najmljenog ubice prekratila je život našeg omiljenog Vladara Aleksandra I 9 oktobra ove godine. Viteški Kralj Ujedinitelj ostavio je ovaj svijet u naponu snage, koju je neumorno trošio u poslovima oko unutarnje konsolidacije Jugoslavije i njena napretka i oko obezbjeđenja patnjama i krvlju stečene državne teritorije. Dajući državi svoju snagu i znanje, žrtvujući joj svoj mir i udobnost Veliki pokojnik je žeo uspjehe, pribavljao je Jugoslaviji saveznike i prijatelje, s kojima je htjeo da svom narodu i ostalom napaćenom čovječanstvu obezbjedi toliko željeni mir..."

U neprebolu ili u žurbi tekst je poslat u štampariju, a da nije dobro pregledan, pa je u njemu više pravopisnih grešaka nego što ih se inače nađe u Glasniku Zemaljskog muzeja. Tiskan je ćirilicom – časopis je od svojih početaka tiskan dvopismeno, ćirilicom i latinicom, a takvo je i njegovo zaglavlje – i s istaknutim križem iznad naslova, tako da sliči na pravoslavnu osmrtnicu.

Nakon dugog, vrlo baroknog izvještaja o kraljevu mučeništvu, u samom se finalu nepotpisani autor – vjerojatno je to bio sam direktor Zemaljskog muzeja – osvrnuo na zasluge blagopočivšeg kralja za muzeje i muzejsku struku u Jugoslaviji. I tu saznajemo nešto zanimljivo: "Zemaljski muzej u Sarajevu čuvaće pomen na dva događaja iz pošljeratne prošlosti, spomen na dvije Kraljeve posjete. Kao Regent, za života svoga Oca, posjetio je 1920. Sarajevo, dočekan ljubavlju i usrdnom odanosti svih Sarajlija. Tada je, 21. septembra, blagoizvolio posjetiti Zemaljski muzej. Nekoliko godina docnije, 18. aprila 1925 imao je muzej sreću, da u svojim prostorijama dočeka svog Kralja, ali ne više sama, nego u društvu Njezina Veličanstva Kraljice Marije."

O Ćiri Truhelki

Za prvog kraljeva posjeta još su bili živi i u muzeju vrlo prisutni njegovi osnivači. Bio je tu, prisutan i na suverenovom dočeku, i Ćiro Truhelka prvi kustos u povijesti Zemaljskog muzeja, čijim su marom i brigom nastajale etnografska, prethistorijska i srednjovjekovna zbirka. Gorak i poviješću ponižen, Truhelka je dvije godine ranije izgubio svjetski rat. Poraz Austro-Ugarske za njega je bio poraz svega što je u životu bio, o čemu je snivao i što je još želio biti. Pedesetpetogodišnjak, kojem su minuli njegovi slavni dani, i nije se imao čemu nadati osim blagoj smrti. Umirovit će ga dvije godine kasnije, na što će on zauvijek, i bez mnogo žaljenja, napustiti Sarajevo i nastaniti se u Osijeku. Po nevolji, poživio je, možda, i duže nego što je trebao, pa se iz austrijskog patriota uspio premetnuti u hrvatskog nacionalista. Malo prije smrti, 18. rujna 1942, objavio je svoju čudesnu memoarsko-putopisnu knjigu Uspomene jednog pionira, u kojoj je u nekoliko poglavlja Bosnu i Sarajevo s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća opisivao kako nitko nije.

O Ćiri Truhelki se za vrijeme komunizma, uglavnom, mudro šutjelo. Njegove zasluge priznavale su se u Zemaljskom muzeju, katkad bi ga se, istina bez prevelikog hvaljenja, ali uz notiranje njegova značaja, spomenulo i u Glasniku. U javnosti ga se, recimo u tadašnjem Oslobođenju, nije spominjalo, osim, možda, kao neprijatelja. A kada se, devedesetih, vratilo njegovo doba, pa se u novoj konstelaciji Ćiru Truhelku veličalo, e ne bi li se tako uzveličala supstanca bosanske državnosti, obavezno bi se napomenulo da je Čeh podrijetlom. Istina je to, Ćiro Truhelka bio je krvlju, po ocu, iako ne i po majci, Čeh, ali po svemu drugom -  a što je najvažnije po vlastitom sentimentu i samoodređenju – bio je Hrvat. I to od one naročito neugodne, ogorčene vrste kojoj je hrvatstvo bilo utjeha i nadomjestak za izgubljenu K.U.K. monarhiju. Kao Hrvat smijenjen je s direktorskog mjesta i potjeran u prijevremenu mirovinu. Kao Hrvat prihvatio je NDH, i o Srbima u jednoj rečenici propisao kao o tuđinskome rasnom elementu, pa su ga zato što je bio takav Hrvat četrdeset godina u Sarajevu držali skrajnutog. Cinično je danas u njemu identificirati – Čeha. 

I što Ćiro Truhelka misli i osjeća ujutro 19. rujna 1920. dok se sprema da ide na posao, u Zemaljski muzej, na doček regenta Aleksandra, budućega jugoslavenskog kralja? 

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak