Ulica Nurije Pozderca

Car i harambaša svih štakora

Prelazilo se preko Žerajićevog mosta, u čiji je kolovoz bila ugrađena crna granitna kaldrma, pa mimo pješačkog, preko Obale Pariške komune, i tu je izvirala Ulica Nurije Pozderca. Vijugava, nesigurna, mijenjala je pravac, vodila prema jugu, pa nastavljala prema istoku, s mnoštvom pokrajnjih sokaka i uličica, u dijelu grada u kojem su se najživlje miješale različite kulture, epohe i mentaliteti. Tu se huda katolička i muslimanska sirotinja susretala s gradskim poglavarima, koji su žurili na sastanke i sjednice u Konaku, bogobojazne bi hadžije udisale težak, ustajao vonj hmelja, dok su prolazili uz pivaru; miješao se zaglušujući zvuk stakla, pivskih flaša koje se međusobno sudaraju na putu prema punionici, s glasom mujezina i zvonom sa Svetoga Ante. Sve je tu bilo u vječnome kretanju, u hodnji i žurbi, u žamoru, tresku, zveckanju i vonju, na neosunčanoj strani grada, u osoju i sjeni, pod Bistrikom s kojega se svako malo čuje pisak ćire, i širi se težak smradni zadah ugljenog dima i  vječne vlage.

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

To je ono drugo Sarajevo, koje s mejtaškim, bjelavskim, sedreničkim i vratničkim Sarajevom nije imalo previše veze. Drukčija je tu bila i klima, drugi običaji, a drukčije se i grad naslagivao kućom preko kuće, rastao i mijenjao se. Dok je na sunčanim stranama, na Mejtašu, Bjelavama, Sedreniku i Vratniku, i sljedećih dvjesto godina sve moglo ostati isto, pod Bistrikom je, u Tvornici ćilima, trajao štrajk, pobunile su se gladne žene, naše sestre i majke, a iz pivare je na sav glas izvirao neki novi svijet, rađala se budućnost o kojoj se ništa nije znalo ni slutilo. Osim da neće biti dobro, i neće mira biti.

Alija Bejtić piše da se ova prometnica razvila u prvim vjekovima otomanske vladavine, i sigurno je jedna od najranijih ulica u gradu. Zato bit će, i jest ovako zavojita i nepravilna, kakvi inače nisu sokaci turskih ni ulice austrijskih gradova. Po svom nesigurnom, divljem toku Ulica Nurije Pozderca podsjetit će one koji dovoljno požive na novonastale, tranzicijske ulice, koje će početkom dvadeset prvog stoljeća mimo svih urbanističkih planova izvirati po predgrađima. I tako će se zatvoriti jedan vremenski krug i tok: najnovije ulice sarajevske nalikovat će onim najstarijim.

Tu se, nakon prelaska mosta i Obale Pariške komune, na pravcu od juga prema sjeveru, uobličila "prva orijentalna naseobina na području današnjeg Sarajeva koja se najprije zavala imenom Hatibova mahala, a kasnije Džami-atik, Hungarija, ili, našim imenom, Careva mahala, nazvana tako po Carevoj džamiji, onoj današnjoj, građenoj 1565. na mjestu jedne starije, nastale vjerovatno još 1457. godine." Vrijedi tako od riječi do riječi prepisati od Bejtića. Kao i nastavak: "Dionica zapad-istok bila je sokak u mahali Halača hadži-Davuda, koja je također nastala u 16. vijeku, prije 1554. godine."

Još u turska doba veći dio ulice ponio je ime Konak, po konačištu bosanskih valija, što ga je 1869. dovršavao Topal Osman paša, a u nastavku današnja je ulica imala svoje drevno ime - Murdarija. Bilo je to iskvareno od Muhurdarije, jer je sokak, očito, dobio ime po nekom starom muhurdaru, koji je čuvao službeni pečat, i pečatio ljudima ono što je trebalo opečatiti ili muhurlejisati.

Nikole Pašića i Slavka Kvaternika

Kada su 1882. bilježili prvi plan grada, Austrijanci su Konak ulicu proširili prema sjeveru, na Ploču, a Murdarija je postala Šahinagića ulica. Godine 1910. nastala je nova Šahinagića, koja će u naše vrijeme nositi ime Dimitrija Tucovića, a Konak se proširio na staru Šahinagića ulicu.

Nije dugo ostalo tako, jer je nakon Velikog rata, odlukom od 10. siječnja 1919, imenom dotadašnje Konak ulice čašćen Nikola Pašić. Tu čast je zaslužio premda je u to vrijeme bio živ, i poprilično zdrav (vođa radikala i znameniti srpski i jugoslavenski državnik umire 1926.). Kada je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska, nove gradske vlasti ulicu su nazvale imenom vojskovođe (maršala) Slavka Kvaternika, također tad živoga čovjeka.

Povijest ulice u tih dvadeset i šest godina, koliko je nosila ime po živim ljudima, često je bila mračna, halucinantna, na rubu fantastike.

U prvoj zgradi istočno od Konaka, sivoj i vlažnoj, oko koje su se od ranoga proljeća do prvih snjegova kotili štakori, u podrumskom stanu živio je Moric Danon, šegrt-pripravnik u "specijalnoj radnji za popravak radio aparata", kod majstora Jerka Fabijanija, u Kralja Aleksandra 48 (tel. 39-39). Odmetnuti sin inženjera geologije iz Tuzle Leona Danona i Tamare, rođ. Mandelbaum, Moric je u novinama i sarajevskim književnim časopisima povremeno objavljivao neobične prozne zapise, koji su u svoje vrijeme ostajali nezapaženi. Primijetit će ih, pola stoljeća kasnije, tek rijetki istraživači međuratne bosanske književnosti, arhivisti i bibliografi, ali koliko je znano, nijedan neće napisati kritičku zabilješku o Danonovu radu, tako da nije zaveden ni u najopćenitije preglede književnosti sarajevskih Jevreja. Razlog tome je, možda, i stanovit stid s kojim je uspomena na Morica Danona ispraćena u zaborav.

Na kraju svakoga od četiri Danonova zapisa, lirske pripovijesti, snoviđenja,  stoji u zagradama ista napomena: (iz autorova uprav dovršena spisa Slani mesija) Nijedan zapis nije duži od tri tisuće i šesto slovnih znakova ili sedam stotina riječi. Možda je objavljenih fragmenata iz Slanog mesije bilo još, jer sam ih nakon vrlo površnog istraživanja pronašao četiri, dva u godišnjacima La Benevolencije, po jedan u novinama Bosanska pošta i u Jevrejskom glasu. To je bilo 1991, mjesecima prije opsade grada. Kasnije sam, odlazeći iz Sarajeva izgubio priliku da tragam za radovima Morica Danona – jednom sam u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici zatražio da mi izlistaju dokumente pod njegovim imenom, ali nije pronađeno ništa – ne bih ga se prečesto ni sjetio, a kad bi mi na um pao, uvijek je to bilo uz čuđenje da ga i dalje nitko ne spominje i ne otkriva. Od toga, naime, žive naše nacionalne i mjesne književnosti: otkrivaju pisce zaturene u vremenu, pišu seminarske radove i doktorate, prikupljaju i upotpunjuju biobibliografije. Moj trud oko ovoga pisca bio je druge naravi: zanimao me je Slani mesija. Želio sam, iz potpuno estetskog užitka i radoznalosti, pročitati taj rukopis, koji je, u to sam siguran,  postojao u dovršenom obliku. Ili još uvijek postoji, ako ga negdje nije rastočila trulež sarajevskih podruma.

Leon Danon, otac Moricov, bio je godinama direktor Rudnika soli Tušanj, poznat i cijenjen u tuzlanskoj čaršiji, najuvaženiji jugoslavenski ekspert za kamenu sol. Kod Cvijanovića je, u Beogradu, za jesen 1923. najavljivana njegova Mala istorija kamene soli, ali knjiga, koliko znamo, nikada nije izašla, niti je Leon Danon pod svojim imenom ikad objavio knjigu. U to se vrijeme Moric već potucao po Sarajevu, pa je, možda, i ta okolnost odredila njenu sudbinu. Ocu više nije bilo do knjiga, nakon što mu se sin odmetnuo od kuće.

Što ga je potjeralo, ne zna se. A bit će da se neće ni saznati. Moric (Leonarda) Danon s odlikom je završio četvrti razred tuzlanske gimnazije, položio malu maturu i bio pohvaljen od gimnazijskog ravnatelja Tugomira Alaupovića. Imao je dara za glazbu, svirao je violinu i violu, nastupao na godišnjim proslavama tuzlanske jevrejske zajednice. U vrijeme kada je pobjegao od kuće bio je još malodoban, ali otac se plašio skandala, i nije po sina slao policiju, nego je sam dolazio u Sarajevo i nagovarao ga da se vrati. (Tako je svjedočio dr Hinko Urbah, Nadrabiner Jevrejske vjeroispovjedne opštine, blizak rod gospođi Mandelbaum).

Zašto je Moric odabrao da šegrtuje kod majstora Fabijanija, u radnji za popravak radio aparata, iako se s malom maturom mogao zaposliti na željeznici, u pošti ili u sudskoj pisarni, na poslovima nižeg činovnika, ni to se ne može znati. Majstorski šegrti su dvadesetih i tridesetih u Sarajevu bili, uglavnom, dječaci iz radničkih kuća ili seoska sirotinja, bez ikakvih škola i jedva pismeni, pa je prosto nevjerojatno da bi već prestarjeli mladić, po svoj prilici formalno školovaniji i od gazde Fabijanija, poželio biti šegrt.

Osim ako Moric Danon nije bio opčinjen radioaparatima. Pretpostavimo da jest, i vjerujmo da su ga u životu zanimale samo dvije stvari: zvuk radija i njegov Slani mesija.

Kako je dospio u podrumski stan, to bi se, vjerojatno, još moglo saznati uvidom u zemljišne knjige i provjerom vlasništva nad prvom zgradom pokraj Konaka. Taj koji mu je iznajmio svoj podrum očito je poželio ostati izvan životne priče Morica Danona, njegove sudbine i jednoga od većih skandala u međuratnoj povijesti Sarajeva, jer da nije tako, već bi se javio tokom tri ljetna mjeseca 1930, koliko je afera Danon trajala.

Moric Danon bio je šutljiv, odijeljen mladić

Godinama nakon Sarajevskog atentata, tokom Velikog rata i poslije, oko Konaka su se nakotili štakori. Krupni, kao da ih netko hrani, nisu bježali od ljudi, nego bi stali, zagledali se u čovjeka, kao da mu se rugaju i čude, ili ga pokušavaju hipnotizirati. U prvo vrijeme komšiluk je imao većih briga od miševa: ginulo se na Soči i u Galiciji, gripa španjolka pomorila je množinu svijeta, naročito birajući mlade, a nakon toga su nastupile duge godine gladi. Tek kada se, sredinom dvadesetih, mir sasvim vratio u čaršiju, i nastavilo se živjeti po starinskim adetima, ili po onom u što su se ti adeti u sjećanju pretvorili, narod je postao svjestan da živi među pacovima. A nevolja je htjela da se u to, s podrumskim stanom u Nikole Pašića ulici, zatekao i Moric Danon. Pa iako je štakora bilo i prije nego što se Danon doselio u ulicu, komšiluk ih je povezao s njim.

Netko bi ga vidio kako ih ranim jutrom hrani. Moric Danon bio je šutljiv, odijeljen mladić, a on ih redom gladi, kao da su, božemiprosti, jaganjci ili jarići. A uskoro će se pojaviti i takav koji će se u dušu kleti da je vidio Ćifutina kako razgovara s mišem, onim najkrupnijim, crnim, što je svim miševima car i harambaša.

Moric Danon bio je šutljiv, odijeljen mladić, ni s kim se u ulici nije zbližio, ništa se o njemu nije znalo, osim toga da je Jevrejin. A kako se to dozna, ako se ne zna ništa drugo, katkad ni kako se čovjek zapravo zove, ostaje vječna tajna.

U vrijeme kada su govorkanja dorasla u potjeru i hajku, nije se znalo niti da Moric Danon šegrtuje kod majstora za radio aparate, u Aleksandrovoj ulici, blizu Napretka. A kada se saznalo, komšiluku se rasvijetlilo da je mišji car zapravo špijun. Vjerojatno, japanski. Jer tko bi se potajice bavio radio aparatima, nego špijun. I čiji bi špijun gotivio štakore, nego japanski.

I tako je mahali namah sve postalo jasno.

Ljeto 1930. bilo je kišno, po prilici kao i ovo prošlo, ljeto 2014, tako da su se štakori oko konaka namnožili kao nikad. Fratri iz Svetoga Ante upozoravali su narod da ih ne pokušava ubiti, i da ne dira mišje lešine, niti da kućne mačke pušta na njih, jer bi se iz svega mogla naroditi – kuga. Umjesto da ih upozorenje urazumi i smiri, ljude je dodatno raspametilo. O kugi su znali samo ono što ova riječ podrazumijeva u svakodnevnom razgovoru, dok o samoj bolesti nisu znali ništa, pa ni to da se u ovim krajevima zadnji put pojavila krajem sedamnaestog stoljeća. Ako je i tada to bila baš kuga, a ne neka druga, jednako pogubna i strašna morija. Mišji car tako je optužen za pojavu kuge. I svaka bi bolest, stvarna ili umišljena, koja se javila u mahali, u narodnoj imaginaciji postajala kugom. I zvala bi se kugom.

Krajem kolovoza 1930, jednoga od rijetkih dana tog ljeta u Sarajevu kada ne samo da nije padala kiša, nego je nekoliko puta kroz oblake proškiljilo sunce i obasjalo drugu stranu Miljacke, u prolazu ispred Konaka nepoznati su nasilnici u zasjedi dočekali Morica Danona, koji se vraćao s posla, i pretukli ga drvenim palijama, šakama, nogama...

Sutradan, o tome su pisale dnevne novine. Napad je osuđen, ali je, onako usput, spomenut i fenomen štakorskog nakota u dnu Bistrika, naročito u Ulici Nikole Pašića, tamo gdje ulica skreće oštro prema istoku.

Novine su, dakle, javile da je Moric Danon mišji car i harambaša, gospodar i navjestitelj kuge. Naravno, nigdje takvo što nije bilo napisano, ali zar je to važno, ako je u članku o degeneku mladog Ćifutina pridodano da pacova nigdje u Sarajevu nema kao tu oko Konaka i u blizini pivare? Ljudi su čitali između redova. Čak i nepismeni su tih dana, u Ulici Nikole Pašića, čitali između redova.

Morica Danona našli su obješenog za gelender, prve nedjelje u rujnu 1930. Objesio se u Božju neđelju, Ćifutin! Govorilo se s prezirom. Ili se ništa nije govorilo, nego sam to ja, osamdeset i četiri godine nakon Moricove smrti, sve izmislio, tovareći komšiluku odgovornost za čin nečijega duševnog rastrojstva?

Nekoliko tjedana kasnije na samoubojicu već se zaboravilo. Sarajevo je oduvijek bilo takav grad: jednih se sjeća do u Kameno doba, a druge zaboravi u jedno jutro. Zaboravu Morica Danona pridonijelo je to što su štakori ubrzo nestali iz okoline Konaka i iz cijele mahale. Zima 1930. na 1931. bila je suha i ledena. Pomorila je sve živo, sve što se nije znalo ugrijati. Proći će godine prije nego što se miševi vrate, ali tada se nitko neće sjetiti mladoga Jevrejina, šegrta kod majstora za radio aparate, u Aleksandrovoj ulici, niže Napretka.

Tin Ujević se, prema pisanju Bosanske pošte, iznenada pojavio u Sarajevu 15. studenog 1929: "Jedan rijedak gost stigao je jučer u Sarajevo i njegov dolazak predstavlja za Sarajevo, a specijalno za literarne i umjetničke krugove, jedinstvenu senzaciju." Na molbu gostoprimljivih domaćina pjesnik je s glave skinuo svoj polucilindar, i stavio fes, kojega su upravo skinuli s kalupa čaršijske šeširdžinice, i tako se slikao za štampu.

U gradu je ostao devet dana, lumpovao po Šadrvanu i Volgi, izjavio da "i Sarajevo ima isto tako blagorodnu noćnu publiku kao i Beograd", i 25. studenog nastavio je vlakom prema jugu, zimogrižan i uplašen pred nailaskom zloglasne sarajevske zime. Taj je strah opisao u putopisu "Sto minareta".

Ne pamti se gdje je i kod koga Tin noćivao u tih deset sarajevskih dana, ali malo je vjerojatno da je, makar i u prolazu, sreo mladoga pisca i mehaničarskog šegrta Morica Danona. Koliko se zna, Danon nije zalazio po krčmama i gostionicama, niti je drugovao sa sarajevskim piscima. Ali kada sljedeći put Tin doputuje u Sarajevo, bit će to u srijedu, 3. rujna 1930, Moric Danon će biti pri kraju životnih snaga, izluđen od komšiluka, progonjen tko zna kakvim unutrašnjim demonima, živjet će još samo četiri dana, prije nego što ga nestane u zoru 7. rujna. Nije nevjerojatno da je Ujević u ponedjeljak, u kafani Volga, otvorio sarajevske dnevne novine, i pročitao vijest o "tragičnoj smrti majstorskoga pomoćnika M.D.-a, u Pašićevoj ulici blizu Konaka".

Tokom istoga tjedna u nakani da produži svoj boravak u gradu unajmit će svoju prvu podstanarsku sobu kod Soje Popović, Dugi sokak 4, na jedva pet minuta hoda od haustora u kojem je, obješen za ogradu od kovanog željeza, o štriku visio Moric Danon. (Dugi sokak će 1950. ponijeti ime po komunističkom ilegalcu i sudioniku pokreta otpora Džavidu Haveriću.)

Kuća Soje Popović teško se i mogla nazvati tako: ruševna izba iz turskih vremena, podignuta i polijepljena od drvena i nepečene gline, saginjala se i uvijala, kosih i mekanih zidova, koji su se pokretali i mijenjali konfiguraciju onako kako se s vremenom pomicalo tlo i kuća plovila po svojim plitkim temeljima, podsjećala je, na neki čudan način, na građevine španjolskog graditelja Gaudija. Unutra je vladala vječita vlaga, koju bi jedva malo posušile julske i augustovske žege, podovi su bili neravni, od nabijene zemlje i jelovih dasaka, a Soja je bila šutljiva, utuljena žena, bez ikakve biografije. Na trenutke se činilo kao da i nije posve svoja ili je blago duševno zaostala.

Ujević je kiriju neredovno plaćao, ali ju je, ipak, plaćao. Izdržavao se od instrukcija iz francuskoga i latinskog, koje je davao djeci iz boljih kuća, uglavnom đacima Prve gimnazije, i od honorara za prijevode, koji su bili prilično bijedni i stizali su rijetko. U Sarajevo se sklonio od duhovne pustoši onodobnog Zagreba – kojeg se plašio, sluteći da će ga otamo, u najboljem slučaju, prognati – i od razočarenja Beogradom – odakle je, doista, i prognan, prema policijskom rješenju: radi skitnje. A u Splitu, koji mu je zavičajno bio i najbliži nikad mu se nije bivalo, jer je za njega Split bio mrtva i zatucana provincijska varošica, bez kafana i noćnog života, bez intelektualnih salona i književnih razgovora, a s mnogo pizme i omraze.

Sarajevo je, pak, imalo i kafane i noćni život, i razgovore o svemu i svačemu, pa onda i o književnosti. Ali Sarajevo je za Ujevića bilo i mjesto sasvim posebnoga "tajanstva u magli, trepetljiva i nejasna spoznaja da sam spustio stopu u zagonetni i neprobojni svijet". Našavši se sam među stotinu minareta, i onih nekoliko crkvenih tornjeva kojima, posve razumljivo, nije bio fasciniran, započeo je svoj unutrašnji put na istok. Osim što je, na svoj pomaknuti, luckasti način u ovome gradu otkrio islam, on je u njemu otkrivao i dalji istok, u Sarajevu je započeo svoje lude diletantske pisanije o dalekom istoku, opčinjen pomalo čaršijskim new age pokretom braće Vidovića, dvojice Dalmatinaca iz Primoštena, koji su se u svojoj privatnoj školi usporedo bavili projektom općega opismenjavanja i privođenja naroda filozofskim i teološkim učenjima Indije.

Kod Soje Popović ostao je do sredine svibnja 1934, kada se zbog konačnog rušenja njezina kućerka morao iseliti. Ne odlazi daleko: u prvo susjedstvo Moricu Danonu, u Pašićevu broj 8. Gazdarica mu je bila Regina Nahmijas, Jevrejka i udovica, neusporedivo bistrija od Stoje, koja se o Ujeviću pokušavala brinuti onoliko koliko je on to dopuštao. Bilo je to vrijeme najgore njegove boemštine. Išao je gradom kao ruglo od čovjeka. Hubertus je podvezivao starom kravatom, jer je negdje izgubio pojas, potplat je žicom vezivao za cipelu da ne bi ostao sasvim bos, i polako je gubio sve društvene obzire. Sarajevo ga je činilo gorim, povlađivalo je njegovim manama, nagovaralo ga da se do kraja prepusti sudbini, jer čovjek ionako ni na što nema utjecaja. Uvuklo mu se u kosti, i doživotno će ga pamtiti, uglavnom, po zimskim hladnoćama. Ujević je bio krupan i snažan čovjek, činilo se da svašta može izdržati, ali u ovom je gradu postao zimogrozan, patio je od stalnih grlobolja i plašio se, već krajem ljeta, da neće doživjeti sljedeće proljeće.

Ulica Nikole Pašića za zimskih je doba, pogotovo nakon što padne veliki snijeg, postajala sav njegov svijet. Od stana Regine Nahmijas do Samekove kafane bilo je dvjestotinjak ili manje koraka. Tu je bila pivara, tu su bili fratri, oko čijeg se samostana uvijek vrzmao neki putnički svijet. Ljudi su dolazili i odlazili, čuli bi se  strani jezici, netko bi ga prepoznao, upitao ga nešto, platio mu litrenku vina i kupusnu kalju, i tako bi mu prošao zimski dan.

S proljeća, kad se vrijeme malo proljepota, prelazio je na drugu stranu rijeke, šetao Ulicom prijestolonasljednika Petra (budućom Vase Miskina) i Aleksandrovom, i sretao ljude, koji bi često znali pomisliti da je prezimio negdje na jugu, na Braču, u Splitu, Imotskom. Katkad bi ih ostavio u tom uvjerenju. Bilo mu je toplije u kostima ako netko pomisli da se upravo vratio s Brača.

Kod Regine Nahmijas izdržao je četiri zime, a onda je pred petu, u četvrtak 4. studenog 1937. sa Stare željezničke stanice otputovao prema Splitu. Dan prije toga, Stanislavu Šimiću, bratu vječno mladoga Antuna Branka, poslao je pismo u Zagreb, u kojemu se gorko žali "da je u književnosti i u talentu sadržano neko grozno zločinstvo", ako je književnik osuđen na stalno gladovanje i postupno propadanje, ako je klevetan, neshvaćen i napadan.

Gazdarici je ostalo dužan novce za kiriju, pa je u zalog ostavio sve svoje rukopise. Koliko su mu vrijedili, ne zna se. I koliko je iskrena bila njegova žalopojka o zločinstvu književnoga talenta. Ali činjenica jest da dug nikada nije podmirio, niti je zatražio svoje rukopise. Da se barem djelomice namiri, njih će, te rukopise, Regina Nahmijas prodati u komšiluk, piljaru koji će u te papire zamotavati svoju robu, krumpir, kruške, jabuke.

U neka doba će, srećom, sjedeći u dućanu kod prijatelja trgovca, Tinov drug, književnik i kulturni radnik Rizo Ramić ugledati čovjeka koji u njedrima drži fišek pun šljiva, načinjen od lista ispisanog Tinovim rukopisom. Upitao je nepoznatog otkud mu to, i odmah otrčao niz ulicu, da spašava što se još spasiti da. Dogodilo se to u ljeto 1939, mjesec ili dva prije početka Drugoga svjetskog rata.

Veliko je bilo to Sarajevo, kada je u njemu živio barem jedan čovjek koji je tako na daljinu bio u stanju prepoznati rukopis Tina Ujevića. I ne samo da ga je prepoznao, nego je odjurio da spašava papire ispisane tih rukopisom. Veliko je bilo to Sarajevo, ako je u njemu živio barem jedan čovjek koji si nije utvarao da je veći pjesnik od Ujevića, nego je spašavao ono što bi drugi predali vatri i ruglu.

Ali ne samo da je spašavao Tinove papire, Rizo Ramić je našao opravdanja i za Reginu Nahmijas: "Bivša gazdarica Tina Ujevića – jedna sirota jevrejka koja je imala  djece – prodala je Tinove rukopise, knjige i druge stvari, po njegovom pismenom ovlaštenju. Tin joj je dugovao popriličnu svotu za kiriju. Čekala ga je koliko je mogla – oko tri godine (nije baš toliko, pretjeruje Ramić, nego jedva dvije... op. a.) Kad ju je njen bezdušni kućegazda pritegnuo za gušu, za neplaćenu kiriju, zavapila je Tinu, koji je otpisao da sve proda."

(Što se poslije događalo s Reginom Nahmijas iz Pašićeve broj 8, to se nisam raspitivao dok je bilo vrijeme, niti sam otišao do spomenika na Vracama, da na njemu potražim njezino ime i imena njezine djece. Mnogo je bilo Nahmijasa u Sarajevu, možda je bila i više Regina Nahmijas, tako da ne bi bilo lako doznati vjerodostojnu sudbinu Ujevićeve stanodavke.)

Od tog je događaja nastala i jedna, vjerojatna, pjesnikova mistifikacija. Ili to, možda, i nije bila mistifikacija? Tin Ujević je tvrdio da se među izgubljenim rukopisima nalazio i skoro dovršeni rukopis romana o sarajevskom ljetu 1914. Nenapisan je, kaže, bio samo dovršetak posljednjeg poglavlja. Rukopis je nosio naslov Doboši noći.

Je li Tin izmišljao ili je govorio istinu?

Danas to više i nije važno, jer Doboše noći treba ispočetka napisati. Sada kao roman o dva ljeta: 1914. i 1991. Ali da bi se to učinilo, moralo bi se, uz četiri sačuvana fragmenta, rekonstruirati i ostatak Slanoga mesije, nepoznatoga sarajevskog pisca Morica Danona.

Dvije godine nakon što je Rizo Ramić uspio spasiti ostatke Ujevićevih rukopisa iz Pašićeve 8, ljeta 1941. ulica se već prezvala imenom vojskovođe Slavka Kvaternika.

Kvaternik bi ustaša s najvišim činom nakon onoga jedinstvenog – poglavnika. Pukovnik austrougarske vojske, ratni zapovjednik okupiranog Beograda, siva figura nedarovitoga habsburškog birokrata, dočekuje studenog 1918. srpske osloboditelje, i priređuje u njihovu čast prijem u zagrebačkome Sokolskom domu. Nepozvan, na prijemu se pojavljuje dvadesetpetogodišnji Miroslav Krleža, radi skandal koji se završava policijskom intervencijom i o kojemu javljaju novine, a opisan je u vanrednome prozno-esejističkom rafalu Krležinom, naslova Pijana novembarska noć 1918., što ga je napisao u ustaškome Zagrebu 1942, dok su svud okolo gospođe i gospoda bili podložni Pavelićevu šarmu i njegovu šarmantnom političkom i nacionalnom argumentu, svud okolo objavljivale su se knjige, skladale simfonije i snimali filmovi, i sveukupna je javnost, uz izuzetak smrtno preplašenog Krleže, slavila NDH. U "Pijanoj novembarskoj noći 1918." pisac je opisivao pukovnika Kvaternika, koji je u međuvremenu avanzovao u hrvatskoga maršala, i koji mu je svakoga trenutka mogao doći glave, sjećajući se kako ga je te noći sramotio pred srpskim oficirima. I ne samo da je njega sramotio, nego je Krleža pred Srbima sramotio i sveukupnu hrvatsku vojnicu, i cijeli hrvatski narod, te je zaslužio najstrožu kaznu.

Vojskovođa Kvaternik se, međutim, pokazao vrlo galantnim. Onako zagrebački, Krležu i njegov slučaj nije niti primijetio. Nije mu se svetio, ni on, ni njegov sin, mladi Eugen Dido, šef sveukupnoga zagrebačkog redarstva, zapovjednik Ustaške nadzorne službe, uz Poglavnika drugi čovjek u državi, i apsolutni manijak i  psihopat, kojeg su se plašili svi, a kamoli neće Krleža.

Umjesto da smakne jednoga za hrvatsku stvar nebitnog književnika, vojskovođa Kvaternik hodio je po vojnim paradama, noseći za pasom svoju maršalsku sjekiricu. Po toj će ga sjekirici narod pamtiti.

Ulicu u Sarajevu zadržao je do 20. kolovoza 1945, kada je ulici vraćeno ime Nikole Pašića, da bi 8. lipnja 1948. ponijela ime prvog potpredsjednika AVNOJ-a, predratnoga cazinskog političara, partizana i revolucionara Nurije Pozderca. Tako je s ove ulice zbačeno neko čudno prokletstvo, ili je, barem, otklonjena jedna neugodna okolnost da se nazivala imenima živih ljudi.

Nurija Pozderac bio je učitelj, narodni poslanik i senator. Ranjen je u bici na Sutjesci 11. lipnja 1943, i umro sljedećeg jutra. Rodonačelnik je velike i važne krajiške porodice, kojom će biti označena socijalistička povijest Bosne i Hercegovine, i rast Sarajeva u sedamdesetim i osamdesetim godinama. U njihovu porodičnu sudbinu metaforično je upisana i sudbina jedne ulice. Sve je tu bilo ludo, na granici sna i jave, među živim i mrtvim, gdje se stvarnost miješala s pjesničkom maštom i bolesničkim košmarima.