Ulica Branislava Nušića

Babe slave, preziru junake

Ulica je to koja spaja Bjelave s Ulicom Lajoša Košuta. Kratka, sto i pedeset dječjih koraka, uskih pločnika, s kućama jednokatnicama sa desne, i prostranom pošljunčanom ledinom te školom s lijeve strane. Na jednom uglu Nušićeve, u staroj i nakrivljenoj bosanskoj kući od čerpića, s drvenim doksatom i verandom, živi tetka Anđa. Na drugom uglu, onom s Košutovom, živi Mahinić. Ne pamtiš mu imena, tvoje je godište, ili malo stariji, bio je običan, pristojan mejtaški deran, povučen kao i ti, sve dok u petom ili šestom razredu nije šenuo umom. Sad je brbljiv, inkoherentan, uskoro će izgovarati riječi koje nisu u vezi jedna s drugom, ali te prepoznaje. Plašiš ga se, pa rijetko prolaziš Nušićevom ulicom.

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

To je bilo krajem sedamdesetih. Tetka Anđa uskoro je umrla. Kuća s drvenim doksatom još dugo se urušavala. Mahinića je nestalo kada si pošao u gimnaziju. Godinama na njega nisi mislio. Sjetio bi ga se tek u ratu, prolazeći njegovom ulicom. Što je bilo s Mahinićem? Završio je u nekoj od bosanskih umobolnica, na Sokocu, u Modriči, ili na otoku Ugljanu, ili je umro nekom čudnom smrću, kakvom umiru duševni bolesnici? Prije nego što je poludio, bio je lijep, mršav dječak. Onda se napuhao, otežao, pretvorio se u gromadu, koja se sporo gega Armagandži Sinanovom mahalom. Medikamentozna pretilost, inzulinski šokovi...

Armagandži Sinanova mahala, zvana Armaganuša, formirana je sredinom šesnaestog stoljeća. Sokak, neugledan i samorodan, koji vodi od Armaganuše, tojest Ulice Lajoša Košuta, do Bjelava, ponio je ime Tahmiščin sokak, a nakon 1878. Tahmiščina ulica. Tu je, prema Aliji Bejtiću, već sredinom devetnaestog stoljeća kuću imala porodica Tahmiščića. Bejtić misli da je sokak dobio ime po posjedniku Mulagi Tahmiščiji, sinu Hasanovom, rođenom 1809. ili 1810, koji je imao sinove Husejna i Osmana. Možda je od tih Tahmiščića i Husein, poslije zadnjih ratova skrajnuti pjesnik, književni kritičar i kulturni radnik.

Po Nušiću ulica je prezvana 8. lipnja 1946. Neobično jest da jedno malo i u osnovi neugledno sokače ponese ime po nekome tko je imao važnu ulogu u kulturnoj historiji grada, a pritom je i najznačajniji komediograf u cjelokupnom jugoslavenskom vaktu i zemanu.

A opet, nakon što sve prođe, i nakon što jednome Sarajevu istekne vrijeme u klepsidri, a s vremenom i onodobni Sarajlije, njihova memorija i uspomene, za priču je dobro što je Nušićeva ulica tako neznatna, jer bi je se, možda, cijelu moglo opričati.

O Nušiću

Rođen u Beogradu 8. listopada 1864. kao Alchiviadi al Nusa, u porodici propalog veletrgovca žita, Branislav Nušić rano je dopao zatvora. Nakon što se kao mlad kaplar vratio iz srpsko-bugarskog rata, u kojem zamalo nije izgubio glavu, razjarila ga je pokondirenost nove srpske buržoazije oko kralja Milana Obrenovića. Dok su njegovi drugovi gubili glave u jednome malom ratu, vođenom iz mutnih razloga, na dvoru i oko dvora rađao se novi, junaka nedostojan svijet, a prijestolničke novine su, umjesto da slave junake, veliku pažnju posvećivale kojekakvim bizarnim događajima, recimo preminuću i sprovodu stare majke ministra vojnog, pukovnika Dragutina Franasovića.

Umjesto da se mudro suzdrži, Nušić je napisao, i u "Novom beogradskom dnevniku" objavio pjesmu "Dva raba", čije rugalačke deseterce vrijedi citirati u cijelosti:

    Zatutnjaše sva četiri zvona
    Povrveše kite i mundiri
    Povrveše perjanice bojne
    Povrveše bezbrojni šeširi
    Svi majori debeli i suvi
    Oficiri cela kita sjajna
    Pukovnici, s orlom i bez orla
    I još neko, ali to je tajna
    Potmulo su udarala zvona
    Udarala zvona iz budžaka
    A i što bi da se čini dževa
    Kad je pratnja srpskoga junaka
    Srpska deco što množiti znate
    Iz ovoga pouku imate    
    U Srbiji prilike su take
    Babe slave, preziru junake
    Zato i vi ne mučite se džabe
    Srpska deco postanite babe.

Mladića je, bit će, najskuplje stajao osmi stih: "I još neko, ali to je tajna", u kojem se prepoznao kralj Milan, koji je lično nazočio sahrani babe Franasovićke. Pjesnika su uhapsili, te je pred beogradskim općinskim sudom kažnjen s dva mjeseca robije. To je kralja dodatno razjarilo, pritisnuo je pravosuđe, pa je pred prizivnim sudom presuda preinačena u dvije godine strogog zatvora. Branislav Nušić poslan je u Požarevac, u zloglasnu kaznionicu, na čijem je čelu bio po zlu čuven upravnik Ilija Vlah.

On je pjesniku zabranio i da piše i da čita, knjige ili novine, svejedno. Kada se Nušić požalio, Ilija Vlah ga je očinski posavjetovao:

-Bolje je za tebe mladiću da ne pišeš. Pisanje te je i dovelo u apsu. Da si bio nepismen ti bi danas bio valjan čovek i ugledan građanin. A ovako se kao kockar vučeš po apsanama.

Ova, vjerojatno i najvažnija književna pouka pratit će Nušića dok bude živ. Istina, političke i povijesne okolnosti ići će mu na ruku. Robija će mu se uračunati u patriotske zasluge, postat će diplomat i visoki državni činovnik, ali će svi njegovi važni, uspjeli i slavljeni tekstovi predstavljati gorku polemiku sa svijetom Ilije Vlaha.

Ambiciju da se ostvari kao ozbiljan dramski pisac, kao srpski Shakespeare, Goethe ili Racine, nije ostvario, iako mu je do toga bilo najviše stalo. Njegove drame nikada i nigdje nisu doživjele uspjeh, i bile su zaboravljene još za Nušićeva života. Naslovi "Jesenja kiša", "Iza Božijih leđa" ili "Tako je moralo biti" danas zvuče sasvim nenušićevski.

Do komedije i komedijašenja, zapravo, nije držao. Iako je narod oduvijek volio šalu i smijeh, humoristi nisu bili ozbiljno shvaćani ni stvarno cijenjeni. Srbi, a kasnije i Jugoslaveni, bili su narod smrtno ozbiljnih pisaca i velikih komediografa. Iako su smrtno ozbiljni bili slabije poznati, i zaboravilo bi ih se ubrzo nakon smrti, svaki bi početnik radije kretao njihovim putem, nego putevima Nušića, Držića, Sterije.

Osim što se u svojim kazališnim komedijama bavio političkom, mentalitetnom i društvenom satirom, Branislav Nušić bio je i dobar prozni pisac. Ali ton njegovih proza bio je drukčiji. U Nušićevim komedijama nema tragičnih naznaka, nema mraka ni bola, ni mutnih predjela ljudske duše. Njegovi likovi kreću se između dobra i zla, gluposti i lukavstva, javnog i privatnog, ali oni nikada, zapravo, ne pate. Kada su poraženi, a u svakom Nušićevom igrokazu vidimo poražene ljude, radi se o igri, kazališnoj ili životnoj, svejedno, a ne o životnom stradanju. Čak ni Živka Ministarka, koja na kraju gubi sve, gubi i razlog svoga postojanja, pa zapomaže, skoro nariče nad hudom sudbinom, sačuva i zadrži onaj neuništivi vitalizam, koji ju je doveo na vrh, i koji će ju, ona je u to duboko uvjerena, ponovo dovesti na vrh. Nedostatak mraka i tragike nije mana Nušićevih komedija, nego njihovo dosljedno provedeno stilsko obilježje.

U prozama, pa tako i u pripovjetkama iz zbirke "Ramazanske večeri", Nušić je melankoličan i evokativan, pisac tužnoga glasa, koji poput velikih židovskih pisaca svoga doba, ili poput Branka Ćopića koji će doći nakon njega, i smiješne priče umije donositi s tugom. Kažu da se u životu nikada nije smijao. Išao je mrk i pognut, velikoga zakrivljenog nosa, koji je na onodobnim novinskim karikaturama oznaka cincarske rase, i nije lako podnosio divljenje publike.

Narodno pozorište u Sarajevu je podizano i građeno za Austro-Ugarske, ali je  pod tim imenom osnovano prvih dana Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Dogodilo se to 17. studenog 1919. Dvije godine kasnije, 22. listopada 1921. organizirano je i svečano otvorenje, kada je govorio načelnik Umetničkog odeljenja Ministarstva prosvete g-din Branislav Nušić. Sutradan, u subotu 23. održana je premijera njegove "Protekcije", "šale u pet čina", posvećene najvećoj boljci mlade države. Kraljevstvo stvoreno na vezama i vezicama uskoro će se gušiti u korupciji (nastaloj iz – protekcije), a za njim i svaka sljedeća država, koja će se na istome mjestu rađati i nestajati tomom dvadesetog vijeka. Dan nakon "Protekcije" bit će održana i druga premijera u povijesti Narodnog pozorišta: "Umišljeni bolesnik" Jeana-Baptistea Poqulina, zvanog Moliere.

Sarajevsko Narodno pozorište svoju je povijest započelo kao kuća šale i komedije, jer je tadašnja kulturna politika dobro procijenila kako naši ljudi nisu dorasli ozbiljnim žanrovima, drami i tragediji. Za dramu se, bit će, treba opismeniti, a komediji se smiju i nepismeni. Ili tužnim životima u žalosnoj zemlji ne trebaju još i tužni i žalosni igrokazi? Tko zna što im je bilo na umu, ali sa stanovišta povijesti koja je prošla, i grada čiji kraj nam je znan, malo što je takav kompliment Sarajevu, kao to što je grad na svoju kazališnu pozornicu izašao s Nušićem i Moliereom.

Dvije godine kasnije, Branislav Nušić postaje upravnik Narodnog pozorišta. Šezdeset mu je skoro, umoran je i depresivan čovjek, a Sarajevo ko Sarajevo, lijepo s proljeća, ali u jesen i zimi, kad se spuste magle i stisne zima, to je grad na kraj svijeta, dubok kao grob, uzak kao sims. Četiri godine i tri kazališne sezone izdržao je Nušić u Sarajevu, bio je dobar upravnik, postavio je Narodno pozorište za duga vremena, ali nije bio od velikog društva ni od kafane, tako da za njim nije ostalo viceva, anegdota ni velikih priča, kao, recimo, za Tinom Ujevićem. Minuo je Sarajevom tiho i zlovoljno, premda je Sarajevu bio sličan.

'A taksist bi šutio i mislio svoje'

Alchiviadi al Nusa imao je čudno ime, kao iz Hiljadu i jedne noći. Postalo je čudno kada je u neka doba nestalo Cincara iz naših varoši i čaršija. Ali bilo je vremena kada se i u nas čovjek mogao tako zvati. Tada su se svud okolo čuli različiti jezici i bezbrojni glasovi, tako da nijedan glas nije bio tuđ, nijedan jezik nije bio stran. Mržnja među ljudima ticala se tada njihove vjere, a ne jezika, kulture, imena. Od vjerske je mržnje nacionalizam gori, jer je tješnji, plići i opakiji.

Branislav Nušić jedna je od amblematskih figura srpske književnosti i kulture, najznačajniji pisac srpskoga građanstva. Cincarin i manjinac imao je i srca i pameti za manjinstvo drugih. Sve što nije bilo smiješno, sve čemu se nije rugao u svojim komedijama, zapravo je kod Nušića bilo manjinsko.

Život mu prođe u tihoj polemici s Ilijom Vlahom. Živio je još toliko da prepozna zlo njemačkoga nacionalsocijalizma. Umro je 19. siječnja 1938. Njegovim rodnim gradom zavladala je velika žalost, beogradsko Narodno pozorište bilo je obavijeno crninom, pokriveno crnim žalujućim velom. Danom smrti, komediograf dobiva konačnu, trajnu satisfakciju, jer njegov nestanak biva među publikom intenzivnije doživljen od nestanka takozvanog ozbiljnog pisca.

Kratka je bila ulica Branislava Nušića: od doksata tetke Anđe do prozora ludog Mahinića. Kada bi nakon zadnjega rata taksi pod oštrim uglom od Bjelava skretao u taj uski jednosmjerni sokak, nešto te gonilo da suputnici svaki put kažeš: ovo je bila Nušićeva ulica, ovdje je živjela tetka Anđa... A taksist bi šutio i mislio svoje.