Toque de pelota - Pipnuti loptu

Piše: Miljenko Jergović

U Knjizi "Rečnik zaljubljenika u Latinsku Ameriku", u nas prevedenoj na srpski i objavljenoj u Beogradu 2010, Mario Vargas Llosa u jednoj natuknici raspravlja o neočekivanim načinima na koje se ponekad izrazi stvaralački poriv u nekome narodu. Pa tako kaže da su njegovi sunarodnici, Peruanci, među drugim žiteljima kontinenta znameniti po svojoj kuhinji, po gulašima, umacima i začinima, kojima pokušavaju nadomjestiti svoje materijalno siromaštvo i jelo koje bi, inače, bilo nejestivo učiniti ukusnim.

Ali ono što je hrana za Peruance, to je, kaže, Vargas Llosa, nogomet za Brazilce. I onda spominje frazu toque de pelota – pipnuti loptu – kao najviši izraz brazilskoga poimanja i načina igre. To je ono kada igrač samo proslijedi loptu, dodirne je vrhom kopačke, lopta ga, kao slučajno, okrzne, odbije se, pogodi ga u petu i nepogrešivo završi u nogama nekog Zica ili Rivelina, Romarija iz najboljih dana, koji tad koristi stopostotnu priliku za zgoditak, ili i on samo okrzne loptu i ona lagano završi u mreži, kao da je sve to bilo savršeno logično i kao da otpočetka i nije moglo biti drukčije.

Takav način igre gledatelju će djelovati kao samo savršenstvo nogometnog umijeća, ali, misli Vargas Llosa, nešto je drugo u toj stvari važnije od žonglerskog znanja i talenta. To je želja za igrom. S tom željom mogućim biva i toque de pelota, zbog nje sve djeluje tako lako. Od želje za igrom je igra i počela, želja je bila prije nego što je Pele postao Pele, a nje bi bilo i da Pele nikada nije postao Pele. Brazilski igrači, veliki i mali, ostvareni i neostvareni, po tome se razlikuju od profesionalnih nogometaša i od svih onih koji danas u svijetu, s manje ili više dara, udaraju po lopti.

I dok lopta teče, s jedne na drugu stranu igrališta, jedva dodirnuta od veznih igrača i napadača, tako da neprimjetnom i nevidljivom ostaje sila koja joj povremeno daje ubrzanje, brazilska lopta razlikuje se od svih drugih po tome što je vođena željom za igrom, a ne ambicijom. Između želje i ambicije velika je razlika. Ambicija ima smisla u poslovima u kojima odlučuju marljivost i upornost, kao i u društvima u kojima nije sramota eliminirati drugoga. Nogomet zna biti vrlo efikasan i s ambicioznima, kao i s Bazilcima. Ali ljepota je, ipak, samo u želji, u toque de pelota.

Peruanska kuhinja i brazilski nogomet, čini se, nastaju iz optimizma. Umjesto da se čovjek nekako pomiri da sirotinja ima loš okus, nada se najboljem i pokušava nešto učiniti sa svim tim začinima. U osnovi je, opet, igra i užitak u igri, želja da se nekako usreći sebe i sve svoje. Bez ideje o tome da bi se moglo dobaciti do titule svjetskog prvaka ili do materijalnog bogatstva. Dođe nam da zažalimo što se  nismo rodili kao Latinoamerikanci, makar i tamo bili loši kuhari i loši nogometaši.