Srećo Šimić, rođenje i smrt Sarajeva

Piše: Miljenko Jergović

Knjiga "Mama Leone", neka vrsta porodičnog albuma i kronike djetinjstva, započinjala je ovom rečenicom: "Kada sam se rodio, zalajao je pas na hodniku rodilišta; doktor Srećko bijesno je smaknuo masku s lica, istrčao iz rađaonice i rekao: Jebem ti zemlju u kojoj se djeca rađaju u štenarama!" Dugo su te riječi pripremane, ustvari dugo sam razmišljao o tome čime je, kojim događajem, kakvom slikom, započinjao moj život. Naravno, nisam mislio na nešto što se stvarno dogodilo. Ali nije to trebalo biti ni nešto što se nije dogodilo. Htio sam rečenicu, neki prizor, fotografiju ili anegdotu, iz koje će izroniti glavni lik, svakako nešto što će mi biti blisko i nakon deset, dvadeset godina, kada se već sve oko mene promijeni, kada se i sam promijenim i više ne bude ni mjesta iz kojega je potekla "Mama Leone". Tako je, eto, nastala pričica, nastao je geg o trenutku rađanja djeteta, u onome starom, ružnom i derutnom austrougarskom rodilištu, kada se s bolničkoga hodnika začuje lavež psa, što razjari doktora Sreću Šimića, i on onako krvav, snažan i moćan, sa staturom kakvoga njemačkog rukometaša, istrčava van i izgovara rečenicu, koja je daleka parafraza one Mošine: Jebem ti zemlju koja Bosne nema!

Preminuo akademik Srećko Šimić

Kada je knjiga izašla, bila je to 1998., Srećo je negdje u gradu sreo moga oca, a svog kolegu iz bolnice, i tobože ljutito mu prigovorio što ja to pišem o higijenskim uslovima u njegovom rodilištu. Zapravo je skrivao da mu je drago što je tako, na čudan način, kao živ čovjek, ušao u književnost i u književnu fikciju. Sljedećih godina sam ga susretao u Sarajevu, i svaki put bi se otpočetka, kao, ljutio na mene. Kada mu je izašla knjiga o ratnome porađanju Sarajeva, jedna od najzanimljivijih, te svakako i najneobičnija priča o opsadi grada, napisao mi je posvetu u kojoj se opet, kao, ljutio, i poslao mi je na moju zagrebačku adresu.

Prestao je s tim tek nakon što mu je sin u Rijeci i u Hrvatskoj doživio onu strašnu aferu. Ognjen Šimić bio je osuđen na vremenski najdužu kaznu za zlodjelo primanja mita, koja je ikada dosuđena u Hrvatskoj, a vjerojatno i u svim zemljama bivše Jugoslavije. Ali nije to bilo najgore: danima, tjednima, mjesecima, u svim hrvatskim novinama i na televiziji objavljivane su fotografije kuća, djece, auta, žene i obitelji mlađega Šimića. Prevrnuli su mu utrobu, pretražili i pretabirili život, a na osnovu njegovog slučaja stvaran je moralni poučak, provođena je lustracija, vršena je katarza cjelokupne medicinske struke u Hrvatskoj. Upitate li danas, dan ili dva pred novu 2012, ljude na ulicama bilo kojega hrvatskog grada za ime nekoga liječnika koji je osuđen jer je primao mito, većina će reći: Ognjen Šimić. Ili će reći: onaj Bosanac. Drugoga imena nitko se može sjetiti. Za drugo ime ni ja ne znam.

Sreći Šimiću bilo je neugodno zbog sina. Ognjen je kirurg, školovan u Njemačkoj. Jedini kardiokirurg u Rijeci, jedan od dvojice ili trojice najboljih u Hrvatskoj. Doveli su ga iz Njemačke, kao što se dovodi nogometaša. Bio je to medicinski transfer godine. Molili su ga da dođe, pledirali na njegovo domoljublje, obećavali brda i doline, sve dok nije pristao. Da, neobično je da cijenjeni njemački kirurg pristane da iz cijenjene njemačke bolnice seli u nekakav mali lučki grad u istočnoj Europi.

Otac je, sigurno, morao biti ponosan na sina. I onda se dogodi ta afera s plavim kuvertama. Za Sreću Šimića je, iz više razloga, to bio strašan udarac. Najprije, on je bio uzoran liječnik iz vremena komunističkoga idealizma. Nisu ni tada svi bili takvi. Uostalom, fraza "plave kuverte" je i nastala u socijalizmu, i odnosila se baš na neke doktore. Ali na njega, nikako. On je pripadao drugoj vrsti. Srećo Šimić bio je jedan od onih udarnika u bijelim mantilima, radnika i proletera, koji su sav svoj život posvetili idealima javnoga zdravstva, pravu svakoga čovjeka da bude liječen i izliječen, pravu svakoga djeteta da se na jednak način rodi... Srećo Šimić bio je Alija Sirotanović sarajevskoga zdravstva. Bez šale, njegov je posao bio rudarski.

Razgovarao sam s njime o aferi, kad god bismo se na ulici sreli, a nakon Ognjenovog suđenja sreli smo se još desetak puta. Posljednji put lani, na Zimskome salonu knjige u Skenderiji. Ali kada bih i htio, nikako ne bih mogao prepričati te naše kratke razgovore. Nisam ga htio pitati je li Ognjen pogriješio. Nije ni on mene o tome želio ispitivati. Nismo lamentirali o krivnji i nevinosti, a bilo bi jadno da jedan drugome išta govorimo o okolnostima riječkog suđenja, kao i o medijskoj kampanji  po Hrvatskoj. Samo sam mu jednom rekao da sam duboko uvjeren kako bi sve, i na sudu, i u novinama, i na Hrvatskoj televiziji, drukčije izgledalo da Ognjen nije bio Bosanac u Hrvatskoj, da ga nisu smatrali manje vrijednim, da nije bio došljo. Dovoljno je to jednom reći, nema smisla ponavljati.

Nismo razgovarali ni o tome s kakvoj je zluradošću afera i presuda Ognjenu Šimiću ispraćena u sarajevskim novinama. S njegove strane, o tome se šutjelo zbog  ponosa. S moje strane, jer je riječ o nečemu što je, u velikoj mjeri, neizgovorljivo. Ali to više nije bilo Sarajevo u kojem je Srećo Šimić bio poštovan čovjek, niti je to bilo Sarajevo u kojem sam se ja rodio. Sarajevo u kojem me je on, svojim rukama, čupao i izvlačio na svijet. Već smo bili odnekle drugamo, čak i ako smo još uvijek u tom gradu. Kao i svaki Bosanac, rekao bi Andrić, Srećo Šimić težio je jugu, moru i Dubrovniku, ali živ nije mogao otići. Bio je liječnik takvoga kova.

Kada čovjek umre, obično se govori što ga je ubilo. O tome se šuti ako ga je ubila puška, nož ili pištolj, a ako je umro od "svoje smrti", tada se o tome puno razgovara. Smrt je, što kaza Režiser, neprovjerena glasina, o njoj se šire svakakvi tračevi. Pa bi onda, možda, trebalo zašutjeti i ne progovarati što je koga ubilo, ali opet, bilo bi nepravedno i nepošteno ne reći da je doktora Sreću Šimića ubila afera. A možda i ono što je o drugim ljudima, ono što je o svome Sarajevu, naučio u toj aferi.

Doktor Srećko Šimić bio je rodom iz Travnika, a podrijetlom iz Zapadne Hercegovine. Sarajlija je bio najviše po tome što je na svijet iščupao pola Sarajeva. Njegova djeca danas žive po amerikama, australijama i kanadama, ima nas po njemačkima, hrvatskima i srbijama, a koliko je Šimićeve djece u Sarajevu i u Bosni, dobro se vidjelo za Ognjenove afere. S početkom rata 1992, Sreću Šimića i njegovo novo, lijepo rodilište, vjerojatno je bombardirao i poneko od tih koje je on porađao. Djeca su, je li tako, nezahvalna. Nezahvalnost iz 1992. ticala se činjenice što je doktor ostao u Sarajevu, što je bio Sarajlija i Bosanac, a nezahvalnost iz zadnjih nekoliko godina ticala se činjenice što je doktor bio Hrvat.

Ostao je do kraja aktivan. Jak kao zemlja, sportaš. I sa osamdeset bi dolazio kada ga pozovu, jer je "slučaj" težak. I to je dolazio često. Svako je rađanje, svaki je ljudski život, težak slučaj. Po bolnicama i u medicinskoj praksi zapadnoga svijeta postoje takvi veterani, koji liječe ljude i u devedesetima: o njima se priča i piše, njih se slavi, o njima se snimaju filmovi. U našoj kulturi takvi ljudi rastu u usmenim predanjima i legendama. Ivo Andrić bi takve legende i predanja prevodio u književnost. Ali što bi Andrić s ginekologom, porodničarem koji je na svijet iznio pola grada? Više je to priča za latinoamerički magijski realizam. Takav je Srećo bio lik: za ne vjerovati, a stvaran.

Nekada su, po bolničkome parku, i ispred zgrada staroga koševskog bolničkog centra, nicale biste slavnih liječnika, utemeljitelja pojedinih klinika, ratnih kirurga i heroja. Umjesto Srećine biste, trebalo je za života uzeti otisak njegovih šaka, i izliti ih zatim u bronci. Pa da pod tim rukama piše: Ove su nas ruke čupale na svijet, spašavale nas i u belaj navodile. Njih hvalimo i proklinjemo, mi rođeni sa Srećom.