Sendvić razni za krsne slave i svatove

Radiosarajevo.ba
Sendvić razni za krsne slave i svatove

Građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu (četvrti dio)

U gradu je sedam stalno otvorenih hotela. Još uvijek je najljepša Evropa, gazde Gligorija Gliše Jeftanovića, s adresom u Jeftanovića ulici 2. Mitar I. Ijačić je u Vojvode Putnika 21 otvorio hotel Bristol. To je tipičan stanični hotel, kakve u svim većim gradovima podižu uz željezničke kolodvore. Osim stanice uskotračnih vlakova, oko Bristola su željezničke radionice, ranžirni kolodvor s nizom slijepih kolosjeka, naselje radničke željezničarske sirotinje.

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba 

Onima koji zanoće u Bristolu, a to su, uglavnom, putnici koji su se odnekle zaputili prema Višegradu, Beogradu i istoku, Sarajevo će ostati zatvoreno u školjki, dolje negdje u magli, među brdima. Svu noć će slušati pisak lokomotiva, škripu kočnica, struganje gvožđa uz gvožđe, paklenu buku i tutanj, niodakle ljudskoga glasa, dozivanja ni psovke. Njušiti će tmurni ugljeni dim, koji će se probijati ispod sobnih vrata i kroz drvene prozorske okvire, sipati će garež po obijeljenim zidovima hotelske sobe i po uštirkanoj posteljini - to je gazdi Mitru važan element hotelskoga komfora: čaršafi uštirkani kao u hotelu Imperijal u Dubrovniku - a čim vjetar od sarajevskog polja rastjera dim lokomotiva i kućnih dimnjaka, osjetit će se novi, zagonetan miris, koje prepoznaje većina putnika, ali mu ne razaznaje porijeklo, ne znaju odakle dolazi ni što znači i predstavlja, je li otrovan ili je zdrav. Za one koji putuju miris je to željeznice, i životi će im proći, a da ne saznaju, da im ne kažu oni koji znaju da to miriše karbolineum, kojim se, da ne bi trunuli, premazuju željeznički pragovi. Miris karbolineuma miris je svih željezničkih pruga poznatog svijeta, miris civilizacije, miris Austro-Ugarske, koji je nadživio veliko carstvo, širi se Sarajevom i u današnja vremena, 1937. godine, i širit će se sve dok jednoga dana, u dalekoj budućnosti, već u dvadeset i prvom stoljeću drvene pragove ne zamijene pragovi od nekoga specijalnog betona, koje ničim ne treba mazati i koji ni na što ne mirišu. Jednom kada željeznica postane bezmirisna, nestati će iz naših života i sjećanja, iako će vlakovi i dalje da voze. Ali nas više neće u njima biti, niti će ikoga za njih biti briga. 

Ivan Perković, na uglu Zrinjskoga ulice drži hotel Central. Blizu je Evrope, ali u Centralu su jeftinije sobe. I komfor je, istina, na nižoj razini nego u Evropi, ali gospoda koja dolaze iz Zagreba i iz drugih dijelova Hrvatske po običaju noćiva u Centralu, jer je Central u nekoj lokalnoj podjeli - hrvatski hotel. Tako je u Sarajevu podijeljeno i sve drugo: postoje srpski i hrvatski šnajderi, srpski i hrvatski šusteri, srpski i hrvatski kolonijali, srpske i hrvatske knjižare. Ljudi, naravno, odlaze na svako od tih mjesta, miješaju se međusobno i tako stvaraju iluziju zajednice u kojoj se ne zna tko je koje vjere i u kojoj se svatko druži sa svakim, ali lako se i prirodno, čim to nekome zatreba, ponovo razvrstaju po vjerama i postroje kao pravovjerni katolici i pravoslavni, koji zavazda znaju kojem se šnajderu ide kada se baš hoće poći u hrvatski šnajderaj.

Central ima bolje igranke nego Evropa. U ožujku 1937. u Centralu se svira džez, najmodernija diksilend crnačka glazba, u ritmu džungle, i uz prodorni vrisak saksofona i truba. Evropa, međutim, ima gospodsku kavanu, bečkoga štiha, u kojoj se pije najbolji kapuciner u Sarajevu. Tu dolaze srpska gospoda, ne samo pravoslavne nego i islamske vjere, ali ne zaobilaze je ni Hrvati. Gazda Gliša Jeftanović stari je austrofil, od trgovačke i mehandžijske loze, pa iako je dobrotvor crkve na Varoši i aktivan je u pravoslavnoj crkvenoj općini, iako je Srbin, drži se srpskih običaja, narodnih pjesama i legendi o Kraljeviću Marku i slavnim junacima, zapad mu je bliži i miliji od istoka. To što je Srbin za njega ne znači da bi morao biti okrenut prema Beogradu, ni za njega, ni za brojne tašlihanske Srbe, sarajevske koljenoviće, koji ne zaboravljaju krvavu orgiju muslimanske i katoličke mladeži u danima nakon Vidovdana 1914, ali isto tako pamte i ludi povod za tu orgiju što im ga je dala srpska mladež, propali gimnazijalci i radnici, redom seljački sinovi koji se u gradu nisu snašli. Iz njihove perspektive, fascinacija Beogradom je seljačka i sirotinjska srpska zabava, litanija romanijske i izaromanijske halaše, koja misli da će joj Beograd pomoći da se ogospodi. Umjesto da se okreću Beogradu, tašlihanski Srbi djecu još uvijek šalju na škole u Zagreb i Beč, a ako se tko kome treba okretati, neka se Beograd okreće njima, neka se on u njih ugleda, jer oni su ta Evropa...

Milan Živojinović gazda je hotela Pošta, koji je 1937. solidno činovničko prenoćište, s urednim sobama i s po dvije kupaonice i dva zahoda na svakome katu. Ima dobru kavanu i restoran s domaćom hranom, koji će nekoliko godina pred rat imati najviše abonenata u gradu, bolje stojećih samaca, udovaca, profesora i službenika privremeno detaširanih u Sarajevu. Na ručak u restoran povremeno dolaze bankari iz Zemaljske banke Aco Poljanić i Nikola Berković. Poljanić se tu dolazi naći s poznatim sarajevskim filatelistima, uglavnom poštanskim službenicima. Razmjenjuju marke, dugo ih gledaju pod povećalom ili pod urarskom lupom, a onda tiho razgovaraju, da ih ne čuju za drugim stolovima. Konspirativna je predratna filatelija u Sarajevu...

U Kulovića na broju devet Pero Barišić drži mali hotel Soko. Više je to prenoćište, bez hotelskog foajea i restorana, ali gazda insistira na reputaciji hotela. Na ulazu, iznad izlizanog i vječno blatnjavoga i prašnjavog tepiha boje višnje krila širi preparirani sokol. Dječaci niži od kvake polako otvaraju teška drvena vrata, sva trojica uđu unutra, dižu pogled prema mrtvoj ptici, pa uz vrisak bježe van. Za njima psuje livrejirani podvornik i recepcioner Rudo.

Gradski podrum kod Bakovića i drugova, u Kralja Petra 75 također je registriran kao hotel. Zlobnici govore da to nije hotel, nego je javna kuća. Tu ponekad završe oni koji naliju glave i obespamete se rakijom. Bude se glavoboljni, u postelji koja vonja na stjenice i na tuđi znoj.

U Kralja Petra 57 hotel je Imperijal, koji drži gazda Jovo Pešut, stari sarajevski handžija, krčmar i ugostitelj. To je mjesto bez reputacije. O drugima se govori svašta, loše ili dobro, ispredaju se legende o sobama u Evropi i o stjenicama kod Bakovića, a o Imperijalu se ne govori ništa. Za šnajdera ili šustera bilo bi to pogubno, ali je za hotelijera ili handžiju dobro. Čudo su oni koji su izbjegli da ih ovaj grad za života ogovara. Takvi su spašeni i od svake druge nevolje.

Hotel Imperijal jedini je bez telefona. Hotel Evropa ima dvije linije, brojeve: 29-66 i 29-67, Central jednu: 30-20; hotel Pošta ima broj 32-20, hotel Soko 31-20, a Bristol 37-16.

Četrnaest je prenoćišta u gradu, i naravno da nijedno nema telefon. 

Mustafa Arslanagić ima prenoćište u Protinom sokaku 4, Murat Ćebo u Malom Ćurčiluku 1, Janja Đuranović u Brankovoj 23, Sadik Gvozden u Abadžiluku 67, Safet Halačević u Samardžijama 8, Hasan Huseinović u Halačima čikmi 18, Savo Ijačić u Staničnoj 4, odmah uz željezničku stanicu. Kod Save, u nekoj od četiri višekrevetne sobe, zanoće zlehudi namjernici koji se neplanirano zateknu u gradu, mašinovođe, željezničarska sirotinja iz provincije kada poslom dođe u Sarajevo... (Savo Ijačić prezimenjak je gazde Mitra I Ijačića, koji drži hotel Bristol, i vrlo je vjerojatno da su rođaci, možda i braća. Ako je tako, bit će da su zavađeni. Jer kako bi u dobrim odnosima mogla biti dva brata, ili brata po stricu, ako jedan drži lijep, novi hotel, podignut uz željezničku stanicu, koji čeka svog Hitchcocka da ga opjeva i o njemu snimi film, dok drugi drži siromaško prenoćište sa sobama od četiri ili od osam postelja bez posteljine?). Musa Lj. Ljuca drži prenoćište u Aleksandrovoj 13, nedaleko od Stare pravoslavne crkve, Avdo Pilav u Gornjim Tabacima 11, Mustafa Redžić u Brankovoj 17, Asim Šabanović u Velikom Ćurčiluku 1, Đorđe Trifković u Sagrdžijama 4, Salih Tvico u Samardžijama 7, Ahmet Handžić u zakupu drži Morića han.       

Većina prenoćišta nalazi se na Baščaršiji i u starome turskom dijelu grada, handžije su većinom muslimani, samo troje je pravoslavnih, među njima i jedna žena.

Sarajevo 1937. ima nekoliko stotina bifea, kafana i bosanskih kafana, krčmi, gostiona i restauracija, i grehota bi bilo ne spomenuti svaku.

Deset je bifea.

Njihovi vlasnici su Imšir Konjhodžić s lokalom u Kralja Petra 4 (tel. 37-43), Zadik S. Levi u Kruševačkoj 4, Milka Lovrenović na Gajevom trgu 2, Luna Maestro u Prestolonasljednika Petra bb, Vlado Milanović u Brankovoj 16, Miljenko Miljković u Kulovića 11, Albert Montiljo u Gazihusrevbegovoj 2, Jovanka Prijaković s bifeom "Branko" u Aleksandrovoj 87 (tel. 29-73), Rade Torbica u Aleksandrovoj 54, te "Sašk-bife – igralište Kovačići". (Jovanka Prijaković objavila je u Almanahu i plaćenu reklamu za svoj bife: "Servira sendvić razni za krsne slave i svatove. Cijena umjerena.")   

Sedam je bifedžija i tri bifedžijke. Pet je kršćana, troje Jevreja, jedan musliman i jedan sportski, tojest športski klub. (Među njima je Luna Maestro, bifedžijka tužnoga imena, čija melodija tako zvuči da bi vrijedilo poći za njenom biografijom, makar i na kraj svijeta, i sačuvati njenu priču bez ijednoga prepravljenog detalja...) 

Devedeset osam je kafedžija u bosanskim kafanama.

Kafana "Aeroplan", H. Smailhodžić, Prestolonasljednika Petra bb (tel. 26-06),

Aron Bencion Abinun, Kundurdžiluk 7,

Husein Ajdinović, Šantića 1-5,

Avram Altarac, Prestolonasljednika Petra 2,

Albina Altman: 'Skoplje', Dobrovoljačka 16,

Vejsil- Paša Aljukić, Miloša Obilića 6,

Spasoje Arambašić, Odobašina 32, 

Faik Avdibegović, Despića 4,

Ahmed Babić, Gornji Tabaci 4,

Ahmed Bašić, Vojvode Putnika 18,

Besim Bećirović, Kraljice Marije 2,

Hilmija Begović, Tekija 9,

Kafana "Bentbaša", Izet Kobiljak, "dnevno koncertira orijentalska muzika sa orijentalskim plesovima. Preporućujem prvoklasno piće kao i razna mezeta.", Bentbaša ul. bb,

Ernestina Bem, Bravadžiluk 12,

Alija Bibić, Hambina Carina 6,

Šefkija Bisić, Sagrdžije 1,

Ana Bojić: "Vrelo Kovačići", Trebevićka 2,

Slavko Bokan, Dobrovoljačka 16,

Ibrahim Brković, Kraljice Marije 14, 

Sulejman Buhić, Kralja Petra 79,

Pero Buden: "Leotar", Nemanjina 30 (Ovo je jedna od onih malih, zadimljenih sarajevskih kafana, kakvih je bilo u svakoj mahali i svakome novom gradskom kvartu, na Mejtašu, oko pijace, na Marijin-Dvoru i Čengić- Vili, koje nisu imale ni nus prostorije, ni ostavu, samo mali električni rešo na kojem se kuhala kafa. Godine 1937. ostalo je malo kafana u kojima se kava kuhala na živoj vatri, i to bi se smatralo krajnjim sirotinjstvom, bijedom... Iza ovakvih lokala niti je ostala kakva priča, niti će ubuduće biti prisutni u memoriji grada. Nakon što jednom iščeznu, više nitko za njih ne pita. Zato je, kad ga ima, dragocjeno bilježiti svaki, i najmanji trag. Gazda Pero, vlasnik "Leotara", pekač kafe i jedini konobar u "Leotaru" bio je Trebinjac, čovjek dobre duše, snažnih očinskih refleksa. U njegovu kafanu dolazili bi hercegovački đaci, ne samo Trebinjci, Srbi i Hrvati, kada su u Sarajevo dolazili na škole. On bi im nalazio sobu, upoznavao ih s ljudima, bio im sigurnost u tuđini. Tako je "Leotar", kafanica od pet-šest stolova, pred rat bio neka vrsta istočnohercegovačkoga zavičajnog kluba. Bilo je kafana na zavičajnom glasu, ali sjećanje se ugasilo, pa tako ni njihove priče neće biti ispričane, povijest će ostati zatajena, građa za roman istrunula...),

Asim Burilović, Đulagina 2,

Omer Burek, Aleksandrova bb,

Ajdin Busulajdžić, Odobašina 30,

Radojka Cerović, Kralja Petra 4,

Šaćira Čečo, Hambina Carina 1,

Jusuf Čengić, Kralja Petra 4,

Omer Čengić, Iza Hrida 1,

Ibro Čolpa, Okrugla 7,

Dane Ćurčić, Aleksandrova 16,

Hasan Ćehajić, Trgovke 41,

Zajko Dautović, Šenoina 6,

Angelina Davidović, Kraljice Marije 10,

Nurija Delić: "Lion", Pirin brijeg 21,

Marija Delić, M. Fadilpašića 8,

Mehmed Demirović, Kočićeva 5,

Hamid Drnda, St. Protića 1,

Ibrahim Đozo, ugao Sedrenika i Ramića banje,

Milica Đurđinski, Bazardžani 2,

Ahmed Džendžo, Nemanjina 25, 

Sulejman Džendžo, Gajev trg 4,

Fazlija Fazlagić, Zagrebačka 3,

Vejsil Gackić: "Šimšir", Kralja Tomislava 30,

Mustafa Granić, Kralja Petra 28,

Zejna Grcić, Brankova 8,

Hasan Hadžiabdić, Nadkovači 23,

Omer Hadžiahmić, Bolnička 1, 

Ismet Hadžibegić, Kralja Tomislava 3,

Mustafa Hadžibegić, Despića 4,

Muradif Hanjalić: "Jagoda", Kranjčevićeva 18,

Arif Hazić, Širokača 1,

Ibrahim Huković, Vratnik Mejdan 47,

Smail Hadžihasanović, Đulagina 12, 

Jozef Katan, Vojvode Putnika 35,

Ana Klok, Mažuranića 6,

Matilda Klikić, Brankova 35, 

Muharem Klinić, Halači 22,

Moric Kohen, Kralja Petra 47,

Pavo Kreković, Gundulića 17,

Ahmed Kulenović, Gorica 1,

Mušan Lanco: "Kod Čavke", Mahmutovac 32,

Safet Lulić, Aleksandrova 31,

Jelena Milković, Brankova 19,

Jovo Milodrag, Magribija 17,

Rustan Mirojević, Danila Ilića 8,

Anđelka Momčinović: "Nada", Gajev trg 4, 

Luna Montiljo, Jeftanovića 7, 

Abdulah Mulaomerović, Dobrovoljačka 25,

Mušan N. Najpović: "Teslić", Kralja Petra 17,

Salih Omerbegović, Vojvode Putnika 40,

Asimbeg Paloš, Šeherčehajina čikma 2,

Safet Pardo, Skenderija 8,

Aiša Pašić, Ul. 6. novembra,

Omer Pašović, Krekova 2, 

Franjo Pavličević, Aganagića 1,

Hasan Pecar, Firdusbegova bb,

Salih Pilav, Nadkovači 35,

Uzeir Porča, Kazazi 16,

Jozefina Pristupnik, Kralja Petra bb,

Anastasije Puhta, Čemaluša 6,

Ismet Rahmanović, Kočićeva 6

Staka Rajić, Mustajbašin Mejdan 1,

Ilijas Redžepagić, Kočićeva 2,

Ćamil Salošević: "Vrbas", Prote Bakovića 6,

Smail Smailović, Kolodvor,

Ibrahim Smaiš, Šenoina 14,

Milka Sikimić, Miloša Obilića 28, 

Sulejman Sočivica, Gajev trg 4, 

Ahmed Strik, Gundulića 15,

Ragib Subašić, Vojvode Putnika 1, 

Mustafa Šebić, Kralja Tomislava 18,

Hasan Šerbo: "Bosna", Zrinjskoga 5,

Šaćir Šljivo, Fojnička 3,

Savka Šatora, Gradska klaonica 7,

Luca Topić, Brankova 23, 

Šemso Vejzagić, Nikolića 1,

Stoja Veselinović, Dobrovoljačka 16,

Esad Zec: "Triglav", Alipašina 1,

Ragib Zelihić, Dobrovoljačka 37, 

Mustafa Zlatar, Vojvode Putnika 23.

Od 98 kafedžija u Sarajevu 1937. 69 je muslimana, 23 kršćanina i šest Jevreja. 17 je žena. Bosanskih kafana- koje se od onih drugih, što su po uzoru na bečke i europske, razlikuju po tome što ne toče alkohol, a često ni bilo što drugo osim kave, i nemaju nužnik za goste- ima po cijelom gradu, od Iza Hrida sve do željezničke stanice, i ne predstavljanju neku osviještenu tradiciju, nego služe društvenim potrebama ljudi, često nižega socijalnog sloja. Nijedna bosanska kafana nema telefon.

Kafedžija po europskom urneku je sto šesnaest.

 To su:

Mustafa Abadžić i Lojović, Fra Jukića 5,

Binjo Albahari, Aleksandrova 22,

Ahmed Alikadić, Ćurčiluk 19,

Mordehaj Alkalaj, Kulovića 7,

Moric Altarac, Jeftanovića 7,

Hilmija Arnautović, Aleksandrova 53,

Hajrija Avdić Dizdarević: "Orijent", Luledžijina 23/I

Jovanka Bećarević, Vojvode Putnika 18,

Vojislav Bećarević, Vojvode Putnika 66,

Mustafa Behrem, Bravadžiluk 12,

Darinka Benco, Aščiluk 5, 

Ibrahim Bibić, Šljivina 7,  

Salih Birđo, Veliki Ćurčiluk 20,

Sulejman Bravo, Kralja Tomislava 2,

Jevra Brković, udana Alihodža, Vrazova 2,

Salih Bunić, Kralja Petra 58,

Hinko Cvijanović, Vojvode Putnika 54,

Mile Cvijanović, Aleksandrova 196,

Dane Cucić, Vojvode Putnika 49,

Svetislav Cucić, Jekovac 1,

Edhem Čebo, Kazandžiluk 31,

Mustafa Ćehajić, Abadžiluk 13, 

Zahid Ćehajić, Čemaluša 3,

Mustafa Čemalović, Vrazova 4,

Petra Ćuković, Aleksandrova 36,

Josef Danon, Prestolonasljednika Petra 18,

Zajim Dautović, Dajanli Osm. 33,

Derviš Dervišević, Vojvode Putnika 6,

Marija Dragičević Lozančić, Terezija 37,

Edhem Đebo, Kazandžiluk 30/I

Muhamed Đonlagić i B.I., Aleksandrova 22, 

Vlado Đurić: "Babića bašča", Babića bašča 1, 

Vlado Đurić, Miloša Obilića 2, 

Muhamed Elezović, Ulica 6. novembra 8,

Jozefina Faler, Prestolonasljednika Petra 9,  

Asim Fejzić, Bravadžiluk 2,

Lazar Gavrilović, Nadkovači 5,

Ruža Gavrilović, Kralja Tomislava 36,

Almasa Grebo, Čizmedžiluk 21,

Šaćir Hadžialić, Okrugla 7,

Omer Hadžiomerović, Kralja Petra 22,

Muharem Hajro, Hadži Lojina bb, 

Šefik Halilbašić, Vratnik Mejdan 2-46,

Arif Hanjalić: "Kristal", Vojvode Stepe obala 5, 

Hasan Hasanbegović, Mali Kujundžiluk 11,

Rešid Haračić, Aleksandrova 65,

Alija Hatić, H. Turhan 44,

Milica Ivković, Samardžije 3,

Mehmed Jabučar, Magribija 6,

Vasvija Jusić, Gazi Husrev-begova 15,

Ahmed Jusufspahić, Mis Irbina 15,

Adem Karačić, Kočićeva 13, 

Rešid Karačić, Ćukovića 3,

Kristina Keleva, Gundulića 2, 

Đulko Kiso, Aleksandrova bb,

Dragutin Klikić, Trampina 2, 

Jelena Knežević, Prote Bakovića 7,

Tahir Kofrc, Aganagića bb, 

Milan Kozić, Miloša Obilića 1,

Mato Kristić, Kralja Tomislava 20,

Roza Kuderna, Aleksandrova 81,

Ivan Kurtović, Mis Irbina 25, 

Nikola Levinger, Tekija 7-9,

Hakija Mešić, Veliki Mudželiti 11,

Emin Mešović, Ulica 6. novembra 5,

Stjepan Mece, Kralja Petra 79,

Rustan Mirojević, Danila Ilića 8, 

Risto Misović, H. Ristića 1 (tel. 26-47),

Jevdokija Mitrović i Milan Đurić, Cara Dušana park, 

Juda Montiljo: "Stari Grad", Karadžića 2,

Ešref Muhić, Mali Mudželiti 1,

Muhamed i Sejfo Muzur: "Volga", Fra Jukića 25 (tel 35-19),

Ismet Novalija, Kulovića 6,

Gavro Orešanin, Miloša Obilića 16,

Vilim Pacner, Aganovića 26, 

Zulejha Panjević, Podtekija 37, 

Vejsil Paralija, Alekse Šantića 1,

Ragib Paralović: "Bujrum", Vuka Karadžića 66,

Ahmed Pašanović, Bravadžiluk 21, 

Hilmija Pašić, Ulica 6. novembra 16,

Omer Pašović, Krekova 2,

Stoja Pekić, Samardžije 5,

Salem Polić, Kralja Petra 36, 

Ahmed Poturović: "Obala", Vojvode Stepe obala 19,

Nezir Prolić, Odobašina 31,

Arslan Redžepović, Ulica 6. novembra 40,

Pepica Ristovanjuk, Mis Irbina 21,

Huso Salić, Mali Ćurčiluk 7,

Avdo Saračević, Kralja Tomislava 30,

Mehmed Sarić, Čulhana 13,

Zemka Sejdić, Odobašina 85,

Omer Semić, Aleksandrova 40,

Mehmed Sirčo, Veliki Ćurčiluk 48,

Mehmed Skaka, Gornje Trgovke 61,

Salih Smajić, Aleksandrova kod tržnice,

Sulejman Sočivica, Gajev trg 4 (Njega na istoj adresi nalazimo i kao vlasnika "bosanske kafane". Izgleda da je riječ o dvostrukoj registraciji objekta, ili, što je vjerojatnije, o aljkavosti autora almanaha. Nije Sulejmanov slučaj jedini u knjizi, ostale neka nalazi marni čitatelj, i neka predviđa broj sarajevskih kafana prema broju kafedžija. Za proznu rekonstrukciju 1937. u Sarajevu takav posao je uzaludan, jer roman, za razliku od historiografskih spisa i novinskih članaka, vjerodostojnost ne nalazi u odgovoru na pitanje je li Sulejman Sočivica na Gajevu trgu 4 držao bosansku ili europsku kafanu. Za roman je korisnije da se iz toga razvije i do velike priče uzraste intriga o Sulejmanu Sočivici, predratnome sarajevskom kafedžiji.)

Paša Stambol, Karpuzova 40, 

Lav Stokan, Koševsko brdo (Ili da nadopunimo adresu na osnovu podatka iz Telefonskog imenika za 1941: "skijalište Betanija, Koševsko brdo". U sarajevskim, zagrebačkim i beogradskim knjižnicama, novinskim arhivima, antikvarijatima, na tajnim mjestima, u spisima i dokumentima koji mogu biti samo slučajem pronađeni, postoji još obilje podataka o Lavu Stokanu. Negdje još možda postoje i njegove fotografije, možda su živi njegovi potomci i rođaci. Svaki je sarajevski kafedžija jedan nenapisan roman. Lav Stokan i više od jednoga romana, jer se zove imenom koje kao da je suprotno gradu u kojem drži kafanu i prodaje sirće, ali i cijelome svijetu, k tome. Po imenu mu se ne može odrediti porijeklo, pa se čini da je Lav Stokan odsvakuda i niotkuda. Pretpostavljamo da je Lav Stokan kršćanin, ali ni to nije sigurno.),

Danica Sušić, Koševo 2,

Mustafa Šabić, Ulica 6. novembra 50,

Salko Šadić, Ulica 6. novembra 4, 

Heda Šarac, Kralja Tvrtka 15,

Ibrahim Šerbo, Kulovića 12,

Ibrahim Škembo, Bazardžani 16, 

Marija Šušić, Zagrebačka 3,

Bajro Tabaković, Mis Irbina 25,

Stevo Tadić, Samardžije 9,

Alija Tanović, Mudželiti 6, 

Salih Trebinjac, Vojvode Putnika 8,

Paula Trišić, Nahorevska 4

Salih Tucak, Sagrdžije 3,

Hasan Uzunović, Ćukovića 10,

Osman Varešanović, Sedrenik 18, 

"Velika kafana", vl. Isak Romano, Fra Grge Martića trg bb (tel. 34-71)

Marko Vidaković, Aleksandrova 52, 

Salih Željo, T. Masarika 1, 

Od 116 kafedžija po europsku, 71. je musliman, 38 kršćana i šest Jevreja. Kafedžijke su 23. Telefon u svojim kafanama imaju Risto Misović, Isak Romano, te Muhamed i Sejfo Muzur, vlasnici slavne kafane Volga. Volga nije preživjela rat, nestala je s uspostavom NDH, i nikada nije obnovljena, ali ima kafana koje su nastavile postojati kroz cijelo socijalističko razdoblje, stvarajući tradiciju i povijest koja neće biti zapisana, nego se prenosi s koljena na koljeno, usmenim pripovijestima i kafanskim propovijedima, kada se u kasno doba noći raspričaju pijanci, da ih nitko ne može zaustaviti ni ušutkati. U početku to su sjećanja, potom priče i svjedočanstva iz druge ruke, a kada se pretvore u legende i mitove, tada glavni junaci promijene imena, iz prošlih događaja nestaju oni koji su u njima sudjelovali, i useljavaju se neki novi, pričaču ili kafanskom koru poznatiji likovi. Na koncu svaka priča umine, iščili legenda kao preko noći otčepljen kiseljak, i povijest dođe svome kraju.

Sarajevo je široko kao pogled s Jekovca, pred očima koje ga uživo više ne gledaju.

Babića bašča, gazda Vlade Đurića postojat će sve do 1992, i nakon što se stari vlasnik već odavno bio preselio na Groblje svetoga Marka, gdje će njegov grob, kao i stotinjak drugih, nestati pod obilaznicom sagrađenom pred Zimske olimpijske igre.

Možda slučajno, možda i ne, Bujrum će i nakon rata postojati u istoj ulici, onoj Vuka Karadžića, ali na drugom broju. I to više neće biti kafana, nego gostionica u kojoj ima i za pojesti.

Na adresi Jekovac 1, na kojoj je 1937. kafanu držao Svetislav Cucić, ostala je kafana u kojoj se šezdesetih i sedamdesetih ginulo od rakije i melankolije, s pogledom na grad kao na zatvorski krug. U neka kasnija, ali i mnogo ranija vremena od tog pogleda teško da je ljepšeg bilo. Mijenjaju se naravi i običaji, pa tako isti prizor može biti ružan i lijep, tjeskoban i širok kao svijet. Sarajevo je usko kao uska cipela, koja dušmanski nažulja nogu, i nikad se ne razmekša i ne prilagodi stopalu. Sarajevo je široko kao pogled s Jekovca, pred očima koje ga uživo više ne gledaju. Sve je to stvar perspektive, kao što će i roman o tom gradu ovisiti o perspektivi svoga romanopisca. Za dobar, veliki roman perspektiva ne smije biti jedinstvena, nego se, prema unutrašnjoj logici, u skladu velike simfonije, treba kretati od hladnog pogleda kroničara, nježne i bolećive učtivosti onoga koji je odavno otišao, mrzovolje onoga koji ne uspijeva otići jer su mu stopala salivena u sarajevski beton, opijenosti budale koja misli da je ovaj grad nešto naročito i uzvišeno, bogobojaznosti umirućeg koji sa svoga brijega gleda na grad, u nadi da je Spasitelj iza jednoga od njegovih upaljenih svjetala, pa sve do prezira, gađenja i mržnje prema tom gradu onoga koji je Sarajevo upoznao do u dušu, i od njega se zauvijek rastao, prognan poput muža kojem bivša žena promijeni bravu. Onaj koji bude spreman za takav roman, taj će ga i napisati. U Sarajevu ga neće čitati, zato što će Sarajevo u romanu biti stvarnije od grada koji nosi njegovo ime.

Riječ krčma u neka će kasnija doba poprimiti drukčija značenja i ružan prizvuk, tako da krčmi više neće biti. Ali 1937. krčme su, a ne kafane, hramovi sarajevskog ugostiteljstva. U njima se jelo, pilo i terevenčilo. Tu je nastajala umjetnost Sarajeva, tu se gasio duh turske kasabe i austrijskoga gradića s jugoistočnih granica, i rađalo se balkansko Sarajevo, s telećim glavušama, škembe čorbama i ranojutarnjim rakijama, višednevnim mamurlucima i pizmom na sve što izmiče svemiru krčme, pizmom na Boga i bogomolju, na vlast, kralja i otadžbinu.

Sto trideset četvero je krčmara i krčmarica u gradu. Neki od njih pojavljuju se i kao kafedžije, pa su neke od krčmi ujedno i kafane, a kafane su, ustvari, krčme. Kao u suvremenoj prozi žanrovi se prelijevaju. Ne postoji sanitarna inspekcija, niko ne određuje ugostiteljske standarde, niti vaga šniclu i ćevap, da provjeri vara li krčmar gosta. Ako ga vara, njemu na štetu, jer mu gost neće drugi put doći. 

Vrijeme je predratne euforije, državom vlada svedržac Milan Stojadinović, kojega Hrvati preziru zato što je veliki Srbin, Srbi ga ne vole jer se slizao s Vatikanom, ali Muslimanima nije mrzak, jer je doveo Spahu da bude drugi u državi. U gradu sve vrvi od komunista i sindikalaca, uzdigli su se nakon što prođe šestojanuarska diktatura, a kralja ubiše u Marseilleu, ali oni ne zalaze po krčmama. Ima ih po mračnim pajzlovima, kafanama po predgrađu, u hotelima Evropa i Central, tamo gdje je sve bambadava ili vrlo skupo. Ono između kontroliraju policijski agenti, žbiri i uhode. Krčma se mjeri po kuhinji, iako je dosta i krčmi u kojima se ništa ne može pojesti. Takva mjesta su pajzli, tako ih zovu, i ne ulaze unutra, ili samo uđu da kupe rakiju i vino za ponijeti. Tako neke krčme postaju obične točionice pića. 

Za krčmu je svejedno gdje se nalazi, ljudi će se i nahodati radi poguzluka, i nije važno kako je uređena.

Tko ima najbolju kuharicu - kuhari su rijetkost u predratnom Sarajevu, tome je krčma na najboljem glasu. Za krčmu je svejedno gdje se nalazi, ljudi će se i nahodati radi poguzluka, i nije važno kako je uređena. Sarajevska krčma ima najviše desetak stolova. Sve preko toga je menza sumnjive kvalitete, jer kako bi jedna kuharica nahranila tolike ljude?

Krčmari i krčmarice su:

Drago Ajduković, Kočićeva 1,

Sara Atijas, Ćemaluša 8,

Dušan Babić, Kralja Petra 1, 

Lazo Bajčetić, Kralja Petra 33,

Trifko Bajčetić, Nemanjina 21, 

Petar Barišić, Kralja Petra 22, 

Albert Baruh, Miloša Obilića 6,

Moša Baruh, Gazihusrevbegova 9,

Filomena Borojević, Curak 2,

Božo Bošković, Ulica 6. novembra 36,

Branko Branisavljević, Kulovića 12,

Mijat Brkić, Bentbaša 1, 

Ajdin Buarladžić, Odobašina 36,

Ante Carić, "krčma i trgovina vina i rakije, Kablareva 1, ćošak Ulice kralja Tomislava",

Alojz Cezner, Kapetanovića 16-17. Njegov sin jedinac Vatroslav, zvani Naci, oženit će se u dom Stublerovih, u Kasindolskoj, za Karlovu unuku Nevenku. Stari će Cezner doživjeti duboku starost, umrijet će sedamdesetih godina, a priča o njegovim krčmarskim godinama potrajat će sve do rata, kada se, malo po malo, gasi sve. Nakon 1945. narodne vlasti nacionalizirale su Ceznerovu krčmu, a on je do penzije nastavio raditi kao šef sale u jednome od sarajevskih hotela (ne pamti se kojem),

Čedomir Cucić, Sagrdžije 3,

Uglješa Cucić, Kaukčije Abdulah efendije 2. (Na uglu Logavine i Titove, na orunjenoj fasadi vidjeli su se tragovi reklame za rakiju Uglješe Cucića. Preživjeli su četrdeset i pet godina socijalističke Jugoslavije, tri i pol godine opsade grada, i sedamnaest godina transformacije Sarajeva u neki drugi grad za neke druge ljude. Kada mi je umrla majka, početkom prosinca 2012, nakon sprovoda, pred odlazak koji će manje ili više biti i konačan oproštaj s mjestom, otišao sam do ugla Logavine i Titove, da provjerim ima li Uglješine reklame. Fotografirao sam ga, i arhivirao uspomenu. Ako je i danas tamo, taj natpis stoji na zidu krčme u kojoj se 1937. okuplja neki ponosan i pijanstven sarajevski svijet.),

Barbara Čežek, Vojvode Putnika 38,

Kosta Ćurković, Čemaluša 4,

Jovo Danilović, Bravadžiluk 7,

Moric Danon, Vuka Karadžića 29,

Marija Delić, Vrbanja 17,

Salih Draganić, Prote Bakovića 5,

Mušan Dugonjić, Mis Irbina 18,

Dobrilo Đuverović, Kralja Tomislava 13,

Ilija Filipović, Aleksandrova 29,

Petar Filipović, Abadžiluk 1,

Bartol Franjičević, Prestolonasljednika Petra 23, 

"Napretkov podrum", Aleksandrova 53,

Stjepan Franjičević, Kranjčevića 28,

Jozo Gabrić, Nemanjina 37, 

Klara Gaon, H. Durakova 2a,

Miodrag Glišić, Aleksandrova 80,

Aleksa Gomilanović, Magribija 17,

Vlado Guteša, Aleksandrova 77,

Sulejman Hadžimešić, "gostiona i akšamdžinica s prenoćištem uzorne čistoće 'Baščaršija'", Samardžije bb,

Marija Havel, Aleksandrova 91,

Josip Helebrand, Bijela džamija 3,

Milica Ijačić, Pofalići 1,

Mitar I Ijačić, Stanična 2 (tel. 37-16) Krčma pri hotelu Bristol solidan je i jeftin stanični restoran, kakvih u današnja doba više nema. Gazda Mitar, ujednom i krčmar i hotelijer, vodi računa o kuhinji, koja je veća nego u drugim krčmama, ali i o tome da mu se u lokalu ne okuplja stanična halaša, džeparoši, krijumčari duhana, probisvijeti, šibicari i nastrani tipovi, nego da krčma služi gostima hotela i gospodi putnicima. Lumperaj u krčmi Bristola, koji je trajao od večeri do jutra 5. na 6. travnja 1941, bio je posljednji dernek u Sarajevu i uvod u Drugi svjetski rat. Račun je plaćao Savo Krnetin Ijačić, Mitrov brat od strica, koji je častio slaveći povratak iz Amerike, gdje je dvadeset godina radio po čeličanama u Pittsburghu, zlopatio se, ali je zaradio lijepe novce. U lumperaju su sudjelovali svi koji su se slučajno našli u krčmi: rođaci, prijatelji, Mitrovi poslovni partneri, ljudi koji su sišli s voza i samo svratili na jednu rakijicu. Sve je završilo oko sedam ujutro, kada je u krčmu ušao neki oficir: "Ljudi, bombarduju Beograd, a vi ločete!" Savo Krnetin Ijačić zaklan je u svibnju. Iskopalo mu je oči, rezalo prste. Mučilo ga da kaže gdje su pare. I rekao je, bezbeli, jer pare nisu pronađene. Poslije se govorilo da ih nije ni bilo, nego je Savo na teferič potrošio sve što je i donio. Bilo ga sram što se gologuz vraća iz Amerike. Sve priče u knjizi su istinite, ali je ova istinitija od drugih.,

Nurudin Imamović, Samardžije 5,

Sadik Jakubović, Bistrik stanica 7. Slavna krčma, odmah uz željezničku stanicu, s lijepim pogledom na grad, u čijoj su bašči starila sarajevska gospoda. Ništa se drugo ne zna i ne pamti, ni kuhinja i kuharica, ni krčmar Sadik, ni koga je tu još bilo. Samo oni koji sjede, šute i čekaju da se vrijeme zaustavi.,

Simo Jandrić, Stanična 1,

Risto Janjić, Velika avlija 5, 

Lucija Jerkić, Vojvode Putnika 26,

Branko Jovanović, Bravadžiluk 10,

Mara Jovanović, Baščaršija 7,

Milan Jovanović, Dositejeva 6,

Aron Kabiljo, Pašića 20,

Marko Katić, Vrazova 4, 

Srećko Klarić, Dženetića čikma 3

Mustafa Klačanić, Stake Skenderove 5,

Jelena Klikić, Nemanjina 19,

Milica Gospić Kljaković, Čemaluša 2,

Bartol Knezović, Vijećnička 3,

Tahir Kofrc: "Balkan", Tepebašina 2,

Kosta Kontos, Ulica 6. novembra 13,

Otilija Konjevod, Aganagića 7,

Imšir Konjhodžić, Kralja Petra 4 (tel. 37-43),

Miloš Kosmajac, Kočićeva 1,

Đurica Kovačević, Kraljice Marije 14 (tel. 33-43)

"Hercegovački podrum vina  S. i M. Kovačina, Mostar – Sarajevo, osnovan 1891 god. Tel inter. Mostar 83, tel. Sarajevo 36-45"

Risto Kraljević, Ulica 6. novembra bb, 

Dara Lečić, Prestolonasljednika Petra 30,

Šarika Levi, Fra Grge Martića trg 4, 

Tereza Lovrić, Kranjčevića 30,

Ivan Lozančić, Bjelave 67,

Mate Lučić: "Brač", Mis Irbina 17,

Filip Maljicki, Vojvode Putnika 34,

Ivan Marić, Aleksandrova 43,

Todor Martinović, Vojvode Putnika 29,

Stevan Medan: "Vraca", Zagrebačka 19,

Ivan Medić: "Makarska", Mis Irbina 3,

Đorđe Medović, Kraljice Marije 19,

Miho Mihatović, Brankova 40. Lijepa, starinska betula, koju u podrumu austrijske višekatnice drži Konavljanin iz Čilipa. Na zidu pocrnjelom od dima visi ribarska mreža, pod njom osti i velika pletara s rakijom. Miho razlijeva rakiju na bokalčiće, lozovaču, travaricu i višnjevaču, i nikome ne da to radi umjesto njega, jer ni konobar ni kuharica ne mogu iz pletare od dvadeset litara, sa širokim grlićem, pretočiti rakiju u bokal, a da ne prolije ni kapi,

Vlado Milanović, Brankova 16,

Nikola Miletić, Riste Besarovića 9,

Milan Milić, Vojvode Putnika 49,

Radojka Miličević, Šenoina 8, 

Bogdan Milinčić: "Župa", Gajev trg 4, 

Jakov Milenković, Aleksandrova 1,

Drago Milosavljević, Aleksandrova 6,

Relja Milanović, Zagrebačka 19,

Nikola Nahodović, Kovači 7,

Tanasije Nastić: "Amerikanac", Aleksandrova 87. Tanasije je porijeklom odnekle iz Hercegovine. Potucao se svud po svijetu, dugo živio u Americi, životom neutaživog znatiželjnika i avanturista. Svašta je probao, raznim se poslovima bavio, za svaki je imao dara, ali ni za jedan nimalo volje. Započeo bi, danima nije dizao glavu od posla, a onda bi jednostavno odustao, jer mu je nešto drugo privuklo pažnju. Stasit i snažan kao bik, po naravi dijete, bio je predodređen da mu Amerika dođe glave. Zemlja je to za takve ljude, površne i plitke, samelje ih i potroši, završe na električnoj stolici ili s nožem u srcu, jer je nekome slabijem i ustrajnijem opsovao majku ili Boga. Ali onda je, glavinjajući tako, ušao u crkvu. I tu se preobrazio. Bila je to baptistička crkva, ali Tanasije u njoj nije spoznao Boga, nego se Boga sjetio. I to je,najednom, usporilo njegovo kretanje. Zamislio bi se, i tako zamišljen, dugo prao suđe u njujorškoj javnoj kuhinji, ili razbijao kamen u kamenolomima južnog Ilinoisa. Mogao je, tako zamišljen, po vas dan raditi istu stvar. Oko njega nestajao je svijet, gasili su se u njemu polovični talenti koji su ga dovodili u napast, gasile su se dječje želje, a s njima i napast da svakim danom započinje život ispočetka.

Takav se vratio kući, došao u Sarajevo i otvorio krčmu. Ime su joj dali gosti. Išli su kod Amerikanca, jer im je Amerikanac Tanasije bio čudo. Govorio je iskvarenim jezikom, a govorio je mnogo. Njegove avanture bile su poput avantura baruna Münchhausena: svima su bile zabavne, ali nitko u njih nije, zapravo, vjerovao. Za goste "Amerikanca" Amerika je bila nevjerojatna, nemoguća i izmišljena zemlja.

Tako je nastala krčma "Amerikanac", koja će nadživjeti Tanasija Nastića, po kojemu je dobila ime, i biti jedna od uglednijih sarajevskih gostionica u poslijeratnoj povijesti. U to vrijeme njega se nitko nije sjećao, niti su pamćene priče koje je pripovijedao sa žarom onoga istog djeteta i talentom zavičajnoga epskog pripovjedača, ali i s dušom Amerikanca. Tajnovito je zašto su baš sve zaboravljene.

U otadžbinu nije se vratio zbog krčme i priče, nego zbog svoga pravoslavnog Boga, kojeg se sjetio u baptističkoj crkvi. Ali u sarajevske crkve gotovo da nije zalazio. Putovao bi jednom, dvaput godišnje po manastirima Bosne, Srbije i Kosova, išao na Svetu goru i u Jeruzalem, govorio po crkvenim saborima, ispovijedao svoju neobično ugođenu vjeru, tako da ga u svome divanu sa sabora Bogomoljačkog pokreta u manastiru Divostin, više Kragujevca, spominje i vladika Nikolaj Velimirović. Evo tog mjesta: "Brat Tanasije Nastić iz Sarajeva između ostaloga reče: 'Kažu za kamilu, koju inače zovu pustinjska lađa, da kad se u oazi dobro napije vode, može da izdrži po sedam dana bez vode. Slično je to i sa mnom. I ja zagasim svoju duhovnu žeđ jednom u godini na ovakvim našim godišnjim saborima, pa dobro zapojen duhovno osećam se kroz celu godinu sit, bodar i zadovoljan. Ja sam živeo dugo u Americi, i posećivao sam neke protestantske skupove u pokretu zvanom revajval, ali nisam ni izdaleka osetio duh bratoljublja i nežnosti koju osećam ovde. Znajte, da samo pravoslavlje nosi ovaj čarobni duh bratoljublja, koji duh ja osećam ovde svim bićem svojim kao i na svima našim godišnjim saborima."

Takav je bio Tanasije Nastić, po kojem je 'Amerikanac' dobio ime,

Predrag Nedić, Kraljice Marije 14,

Jovanka Nešić, Ulica 6. novembra 23,

Anđa Novak, Aleksandrova 25,

Anton Ostoja, Fra Jukića 1,

Ferdo Pancov, Aganagića 26,

Albert Papo, Ćukovića 1,

Ragib Paralović, Vojvode Putnika 8,

Ilija Pažin, Kralja Tomislava 32,

Risto Perišić, Aleksandrova 60,

Milovan Petrović, Mejtaš 5,

Jovo Popović, Stanica Bistrik,

Nedeljko Popović, Miloša Obilića 4,

Hanifa Prndelj, Gorica 39,

Obren Prnjatović, Kralja Petra, između 5 i 7,

Milutin Pušić, Vuka Karadžića 4,

Gvozden Radenković, Aleksandrova 38,

Ante Radić, Zagrebačka 5,

Baldo Radovanović, Kralja Tomislava 16,

Dušan Radovanović, Kočićeva 8,

Božo Radulović, Trg fra Grge Martića 2 (tel. 38-12),

Avdo Ramić, Aleksandrova 111,

Petar Raguz, Ulica 6. novembra 34, 

Vlado Ristić, Ulica 6. novembra 16,

"Pozorišna krčma kod Dragačevca, Masarikova 4, vlasnik Veličko Ružičić",

Santo Sažunić, Dolina 4,

Fabijan Seršić, Aganagića 4,

"Krčma Bože Simića, snabdjevena prvoklasnim pićem i svim gurmanskim mezetlucima, Zrinjskog 2",

Zorka Simić, Bazardžani 5,

Radoslav Sinđelić, Aleksandrova 30,

Mustafa Skejović, Alajbegovića 2,

Drago Spahić, Ulica 6. novembra 48,

Husein Sulejmanović, Miloša Obilića 32,

Jakov A. Šerka, Aleksandrova 105,

Jakov Šerka, stariji, Dolina 1, 

Numo Šabović, Cara Dušana park,

Josip Šlezinger: Radnički dom, Ključka bb,

Ostoja Šojić, Aleksandrova 44,

Jakov Štrajber, Trnovska 2, 

Drago Todorović, Miloša Obilića 6,

Tomaš Tolpa, Marveno sajmište, 

Gizela Tomšić, Terezija 95,

Rašid Topalović, Vrazova 4,

Desanka Trifunović, Aleksandrova 10,

Marija Vasiljčev, Odobašina 28, 

Mato Vučina, Mejtaš 10, 

Drago Vukadinović, Careva 4,

Jovanka Vukomanović, Aščiluk 3, 

Vaso Vukosavljević, Vojvode Putnika bb,

Miodrag Zdravković, Vojvode Putnika 30.

Od 134. krčmara 16 je muslimana, 109 kršćana, osam Jevreja, a za jednu se krčmu se ne zna ime krčmara (Napretkov podrum). Krčmarice su 23. Telefonsku vezu imaju četiri krčme, a u krčmi pri hotelu Bristol služe se hotelskim telefonom.

Trideset četvero je registriranih aščija i kuhara u narodnim kuhinjama.

Pod narodnim kuhinjama smatraju se jeftine narodne i radničke menze, u kojima se svatko hrani po svom ćeifu. Jeftino je, ne toči se ni vino, ni pivo, ni rakija, ljudi ručavaju kao što to čine i kod kuće. Aščinice su zaostale od turskoga doba, a narodne kuhinje su aščinice po europsku. Zapravo, razlika je samo u tome što su aščije muslimanske, a kuhari kršćanske vjere. 

Aščije i vlasnici narodnih kuhinja:

Jusuf Ablaković, Vojvode Putnika 34, 

Marija Avzner, Tešanjska 1, 

Hamdija Arnautović, Bravadžiluk 11,

Hamdija Alibegić, Halači 30,

Ahmed Bašić, Vojvode Putnika 18,

Ahmed Begić, Brankova 4,

Huso Busadžić, Njegoševa 1, 

Mustafa Čojo, Brankova 14,

Mušan Čojo, Gundulića 25, 

Ruža Ešpek, Kranjčevića 20,

Meho Ferhatović, Kralja Tomislava 32,

Avdo Hadžić, Vojvode Putnika 2,

Ahmed Hadžibajrić, Baščaršija 41,

Hamdija Hadžibarjrić, Turhanija 1,

Muhamed Hadžibajrić, Mali Kundurdžiluk 2,

Asim Hadžibajrić, Baščaršija 41,

Šemsa Hadžibajrić, Baščaršija 83,

Huso Hamzić, Gajev trg 2,

Ibrahim Handžić, Abadžiluk 2,

Ajiša i Hasan Kahvić, Prestolonasljednika Petra 39,

Ilija Kosmajac, Sagrdžije 9,

Milica Kapica, Miloša Obilića 19,  Vejsil Karačić, Prestolonasljednika Petra 39,

Đuro Legat, Šenoina 8,

Jozefina Miloš, Trnovska 2,

Almasa Murtić, Samardžije 9,

Avdo Puškić, Prestolonasljednika Petra 7,

Omer Semić, Aleksandrova 40,

Ivanka Šišić rođ. Petrović, Zagrebačka 3,

Muharem Špilja, Ulica 6. novembra 14,

Kadrija Telačević, Kralja Petra 4,

Ćamil Tucaković, Trgovke bb,

Salih Tucaković, Prestolonasljednika Petra 7,

Petar Vojinović, Aleksandrova 2.

Aščija je 26, kuhara osam (od čega aščijke tri, kuharica pet). Sedamdesetih slavni će postati aščije Hadžibajrići. Pisat će o njima novine, ući će kasablijske i čaršijske tračeve, i u kulturnu, a onda i političku povijest grada. U vrijeme kada Hadžibajrići od aščija postanu političari, Sarajevo će, ne mijenjajući ime, iz jednoga postati drugi grad. Hadžibajrića je 1937. čak petero među aščijama.

Deset je restorana u gradu.

Vlasnik restorana Sarajevo, Halači 28, u kojem se služe orijentalna jela, a od pića najviše hercegovačka blatina i žilavka, Božo je Bajčetić. Jure Caratan u Aleksandroovoj 72 drži dalmatinski restoran, koji je nekoliko puta mijenjao imena, a nejduže se zvao Dubrovnik. Ahmed Hadžismajlović pokraj slavne kafane Volga drži istoimeni restoran. Milan Kostić vlasnik je Kolodvorske restauracije, koja se nalazi odmah iza Stare željezničke stanice, koja 1937. još uvijek nije stara, jer nema nove. Krsto Matković u Krekovoj 1 drži restoran San. Savo Popara vlasnik je restorana u Ulici Vojvode Putnika, kojem se zaboravilo ime. Restoran se nalazi negdje uz tramvajsku prugu, između željezničke stanice i Marijin dvora. 

U Pašićevoj, na broju 13, između pivare i franjevačkog samostana lokal je Kod Sameka. Drži ga Alfred Samek, Čeh, rodom iz Brna, čiji je otac, također krčmar, došao u Bosnu krajem prošloga vijeka. Samekov restorančić, zadimljena, mračna izba podno Bistrika, slavno je mjesto, o kojem pišu novine, uglavnom u crnoj kronici. Kod Sameka je pije, jede i lumpuje, tu dolaze sarajevski novinari i pjesnici, Rizo Ramić, Hamza Humo, Tin Ujević, i tu se, na osojnoj strani grada, u memli i stoljetnoj vlazi, dočekuju jutra.

Alfredov stariji brat Mavro drži restorančić u Jeftanovićevoj, prekoputa hotela Evropa. Leopold Šulhof prije dvije godine otvorio je restauraciju Zagreb, na uglu Masarika i Zvonimirove obale.

U Ćukovića ulici, na broju četiri, tridesetak koraka od samostana na Banjskom brijegu, Husein Hadžiabdić drži gostionu Kod Lovca. Na ulazu je razgoropađeni preparirani medvjed. U sali, po zidovima, jelenje rogovlje, sjaje prazne staklene oči mrtvih životinja. U bašči mir, čuje se kako zaškripi stolica, ptica u trešnjinoj krošnji, zabruji automobil niz Mehmed-paše Sokolovića ulicu, a onda najednom, kao iz dubine, zabruje monotoni glasovi molitve. Bezbroj puta ponovljene riječi zvuče kao cvrkut ptica, škripa drveta zarobljenog u dasku, u šteket automobilskog motora, u bat mravljih nogu dok u koloni prolaze između kamenova kaldrme. I ništa nije glasnije od katedralnih zvona koja zovu na večernju misu, od lokomotive čiji se pisak čuje s Bistrika... 

Godina je 1937. i kratko će još biti nad Sarajevom tišina.

U Vojvode Putnika, kod broja 6, Božidar Bratić otvara gostionu Mali Amerikanac. Govori ljudima da je i on bio u Americi, i da ima svoje priče, istinitije i bolje nego one u lažova i avanturista Tanasija Nastića, ali nitko mu ne vjeruje. Njegova gostiona neće dočekati rat. Zatvorit će je, jer neće biti gostiju. Ne vjeruju ljudi onome tko sebe nazove Amerikancem, makar i malim. Takvo ime može biti istinito samo ako ti ga drugi daje.

Vjeko Mateljan u Šenoinoj drži konobu Jadran. Frišku ribu donose mu iz Graca. Na ledu je dopreme u Čapljinu, a iz Čapljine na drugome ledu, što se ledio i čuvao u kraškoj jami, pa ćirom, preko Mostara, Ivan planine, sve do Sarajeva, dvanaest sati još putuje riba, i dolazi živa, na živome ledu, zbunjena, jer je u ribe pamet kratka, i ne sjeća se da je ikad plivala u moru, nego pamti samo svoju dugu patnju, na suhom, bez zraka, u Sarajevu, na kraju puta...

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak