Rade Vukosav, Konjic

Piše: Miljenko Jergović

U beogradskome dnevnom listu Danas od 4. svibnja ove godine čitam tekst Rade Vukosava, pod naslovom "Natezanje oko ustaša i četnika", u kojem autor vrlo smireno i sabrano zastupa mišljenje kako između jednih i drugih razlike nema. "Bili su isti. Razlika je samo u tome što su ustaše imale Pavelićevu državnu vlast, a što četnici to nisu imali." Iako se s tekstopiscem, svatko iz svojih razloga, neće složiti protagonisti kulturnih i političkih elita ni u Zagrebu, ni u Beogradu, iako je, dakle, njegovo mišljenje danas, 2012. godine, manjinsko, ne bismo mu se čudili, možda ga ne bismo ni zamijetili – čovjek, naime, priča nešto što je naša generacija, rođenih u šezdesetima, još učila u osnovnoj školi – da nije perspektive iz koje Rade Vukosav iznosi svoje tvrdnje: "Kao savremenik tadašnjih događaja, kao još živi svedok i prisutnik više meseci među četnicima na terenu, plus više od četiri meseca prisustva u zajedničkom četničko-italijanskom štabu u Konjicu po zadatku KPJ, te ličnog doživljaja i prisutnosti u bitki na Neretvi, dužnost mi je da iznesem istinu o ustašama i četnicima, o borbi protiv okupatora ustaša i četnika... Partizani su borbom zaustavili masovne pokolje Srba, Roma, Jevreja, Bošnjaka i ustašama neposlušnih Hrvata. Borba sa ustašama je bila nemilosrdna. Četnici su isto masovno klali, ne/Srbe, progonili i palili sve što nije srpsko i klali partizanske bolesnike i ranjenike i neposlušne im Srbe, isto kao i ustaše sa druge strane. Sa ustašama se nisu sukobljavali. Mome ocu Luki, solunskom dobrovoljcu, su kuću i štalu spalili, a nisu ga mogli uhvatiti. Jedinca sina Krstu moga strica Krste, koji ni metak nije ispalio, su ubili. Masovne četničke pokolje i progone (etničko čišćenje) nesrpskog stanovništva u Sandžaku, Podrinju, celoj istočnoj Bosni, te u dolini reke Rame i Neretve ne smemo zaboraviti. Klali su i Srbe i druga zla im činili u samoj Srbiji. To je bila njihova 'antifašistička borba'..."

Svijet R. Vukosava nije kompliciran

Citiram Radu Vukosava, ekstenzivno, ne mogu da stanem, ali ne zbog stavova koje on zastupa, niti zbog uvjerljivosti njegova svjedočenja, nego zato što mu stavove, temperament i sintaksu poznajem otkako čitam novine, a tome će skoro, evo, i četrdeset godina. Toliko dugo znam i za ime Rade Vukosav. Upoznao sam ga na stranicama sarajevskog Oslobođenja, u rubrici koja se, ako dobro pamtim, zvala Tribina, i u kojoj su objavljivana pisma čitalaca, koja su u ono vrijeme, uglavnom, sadržavala osude djelovanja neprijateljskih elemenata, pozitivne primjere iz života u našim "komunama" (Sjećate li se uopće te riječi? Komuna je, u novinskome i javnom žargonu, značila isto što i društvena zajednica, u užem smislu riječi, a riječ je rado i često korištena valjda zbog lijepe zvučnosti, sve do sredine osamdesetih, kada je nekamo nestala, s kontigentom ideološki označenih, birokratiziranih riječi, izraza i sintagmi.), a našlo bi se, u tim pismima čitalaca, i primjedbi na loše funkcioniranje komunalnih službi, odvoz smeća, javnu rasvjetnu i slično.

Ali Rade Vukosav se, ako dobro pamtim, uvijek bavio nekim ozbiljnijim, načelnim temama, koje su se ticale svakodnevice života u socijalizmu i ideala na kojima je zasnovana zajednica. Ono po čemu sam ga morao primijetiti, osim živopisnog imena, u čijem zvuku ima nečega mitskog bosanskog i slavenskog, bio je taj neobičan mir i staloženost. On je bio propovjednik u pismima čitalaca. Uz njegove sam dopise prijestolničkom listu odrastao, u prvo vrijeme ih čitajući kao što sam čitao i sve drugo, kao primjere bizarnosti iz svijeta odraslih, a docnije kao stavove s kojima sam se mogao slagati ili ne slagati, ali koji su bili iznošeni na način koji nije bio tipičan. Čini mi se da su zvučali upravo ovako kako danas, u listu Danas od 4. svibnja, jednostavno svoj tekst Rade Vukosav zaključuje: "'Bolji su bili naše ustaše od četnika'. I 'Tito štitio četnike, a ubijao Hrvate', tvrde hrvatski nacionalisti, s jedne strane. 'Bolji su bili naši četnici od ustaša' I 'Tito štitio ustaše, a ubijao Srbe', tvrde srpski nacionalisti, s druge strane.  Vaga ima dva tasa, pa vagajte ustaše i četnike. Hajde da se natežemo."

Svijet Rade Vukosava ni u ona vremena, kao ni danas, nije bio naročito kompliciran. Sve je u glavi i srcu tog čovjeka, starog partizana i komunista, bilo jednostavno. Život je, međutim, složeniji. Bio je i prije četrdeset godina, a takav je i danas. Ali činjenica da je život složen, a ne jednostavan kao u tim pismima čitatelja, nije autoru oduzimala ni na autentičnosti, ni na uvjerljivosti. Istina, onda se to nije moglo vidjeti, jer je svaki drugi čovjek, ako ne i redom svaki, zastupao stavove bliske stavovima Rade Vukosava.

Ideje zarasle u minska polja

Njegova autentičnost i uvjerljivost vidi se tek danas, kada je sam, i kada su već svi, ili skoro svi, napustili te ideje. One su, ideje, odavno zarasle u šikaru i u minska polja. Nitko tu ne prolazi, osim nekolicine koji, izgleda, koračaju desetak centimetara iznad zemlje. Da bi se mislilo, osjećalo i govorilo kao što danas misli, osjeća i govori Rade Vukosav, i kao što je to činio prije četrdeset godina, prema svima treba biti jednako pravedan i pošten, za sve treba osjećati isto. A to se može samo ako se prema svojima biva najstroži, tko god oni bili i kako god se u nekom vremenu napatili. Rade Vukosav, stari partizan, nema problem ni danas, 2012. godine, da kaže kako su četnici i ustaše bili isto. On neće u svom tekstu nijednom osjetiti potrebu da kaže kako je ustaški zločin, po razmjerima, dubini i širini zahvata i broju žrtava, bio masovniji, veći, strašniji, niti će osjetiti potrebu da naglasi kako su Srbi u NDH stradali najviše od svih. Neće on to činiti, jer bi na takav način relativizirao i svoj stav da su četnici i ustaše isto, koji je sama duša njegovog antifašizma, niti će to reći zbog čiste, čestite i tako europski i intelektualno uzvišene potrebe da se prema svojima bude najstroži, čak i po cijenu da prema svojima nisi do kraja ni pravedan. Ili si prema svojima pravedan tek onda kada nisi pravedan, tek onda kada ih liječiš od te zlokobne potrebe da se samoproglašavaju žrtvama, što je, pogotovo u višenacionalnom društvu, korak prema odmazdi ili barem duhovnom i mentalnom nasilju nad komšijama druge vjere i nacije a koje, eto, nemaju privilegiju biti žrtvama. Osim toga, svijet Rade Vukosava zasnovan ne na vjeri da negdje postoji i neki hrvatski drug, stari partizan, koji će insistirati na tome da su ustaše bili gori od četnika. A ta njihova dva stava, jedan koji kaže da su bili isti, a srpski je, i drugi koji kaže da su ustaše bili gori, a hrvatski je, zapravo tvrde u dlaku isto.

Tekst Rade Vukosava u Danasu potpisan je u dnu, vrlo jednostavno, imenom i prezimenom i mjestom boravka: Novi Sad. Već petnaestak godina, u različitim srpskim i beogradskim, redovno lijevim, opozicionim, građanskim novinama i časopisima čitam to: Rade Vukosav, Novi Sad. I svaki put me to nanovo rastuži, jer je nekad, u Oslobođenju pisalo: Rade Vukosav, Konjic.

Ne poznajem čovjeka, niti znam ikoga tko ga poznaje. Ništa o njemu ne znam osim onoga što o sebi napiše, tako da mi nisu poznate ni okolnosti u kojima je Rade Vukosav napustio Konjic. Ali ono što je sigurno: nije otišao od svoje volje, niti zato što mu se odjednom svidjelo živjeti u vojvođanskoj ravnici. Nitko u to vrijeme ni od kuda nije odlazio svojom voljom, što opet ne znači da su svi otišli pod istim okolnostima i pod jednakim pritiskom. Neki su se pozdravili s komšijama, a drugi nisu. Neki više nisu imali komšija, a neki su od komšija pobjegli. Ne znam kako je odlazio Rade Vukosav, mogu samo da se nadam da je u Konjicu bilo onih koji su ga lijepo ispratili, da ima onih koji ga se sjećaju ili kojima je bez njega pusto. Rade Vukosav je ostao isti, samo je promijenio jezik svojih pisama. Za potrebe beogradske i novosadske štampe piše ekavski. Njemu je to isto. Ali ono što napiše, taman je onakvo kakvo bi bilo i da se ništa nije dogodilo, da nije bilo rata i da on i dalje živi u Konjicu.

Rade Vukosav pobjednik

Rade Vukosav svjedok je i sudionik bitke na Neretvi, od koje je prošlo skoro sedamdeset godina. Sljedeće godine bit će tačno sedamdeset. Velika godišnjica, Bog zna tko će ju i s kakvim motivima obilježiti. To znači da je Rade Vukosav čovjek u ozbiljnim godinama, toliko ozbiljnim da je na ovom svijetu još malo njegovih ispisnika. Ne osjeti se to u njegovim pismima. Onakva su kakva su uvijek bila. Ozbiljna i odgovorna, a dobroćudna. Bez staračkog zakeranja i revolucionarne histerije svejedno koje vrste. I to je važna razlika: u ona vremena, kao i u ova vremena, pisma čitalaca pišu, uglavnom, histerici, kao što i službene istine o naciji i revoluciji, o žrtvama i zločincima, o genocidima i genocidnim tvorevinama, zastupaju uglavnom anonimni histerici. Nekada su se, u pismima čitalaca, morali, barem, predstaviti vlastitim imenom i prezimenom, dok danas, na internetskim forumima, ne moraju ni to. Danas su stvarno anonimni histerici. Za razliku od Rade Vukosava, koji nikada nije bio histeričan. Njegov epistolarni opus čudesan je u svojoj nevidljivosti i neprisutnosti, njegovo djelo je grandiozno, premda nitko za to djelo ne zna. To djelo je važno, iako je bez ikakvog utjecaja na našu kulturu i na naše podijeljene zajednice.

Je li Rade Vukosav, tako sam i izuzetan, zapravo poražen čovjek? Je li poraženo i obesmisleno ono za što se borio? Kada bismo stvari mjerili dnevnopolitičkim mjerilima, mjerilima vlastitih svakodnevica, pa i svojih privatnih života, mogli bismo odgovoriti potvrdno. Da, nema više ničega za što se on borio, a jedva da se nađe i onih koji će, krajnje dobronamjerno, danas moći da shvate za što se ustvari Rade Vukosav borio, kakva je to trebala biti zemlja, kakva Jugoslavija ili kakva Bosna i Hercegovina. I što je to trebala biti zemlja jednakosti, zemlja radnih ljudi i građana, ali i zemlja tri ravnopravna naroda, Srba, Hrvata i Bošnjaka, u kojoj bi se svatko, baš kao Rade, borio za onog drugog. Ne zato što bi očekivao da će se drugi boriti za njega, nego zato što je samo takva borba časna i ispravna u višenacionalnoj zajednici. Rade Vukosav se i danas, na pragu vječnosti (ne mislim da metaforu ili na ljepše ime za smrt, nego na vječnost koja je, u intelektualnom smislu, zagarantirana dosljednim, pravednim i savršeno usamljenim ljudima), bori za drugoga. Pa je li onda Rade Vukosav poražen čovjek, je li poražen partizan?

Ne, nije, nego je Rade Vukosav pobjednik. Čovjekov život, bio vjernik ili ateist, nema drugoga smisla mimo stremljenja za nekim višim i plemenitijim – smislom. Sve drugo je, složit ćete se, jedna golema i prilično uzaludna danguba, jer nitko neće "ostati za sjemena", kako se to nekada lijepo govorilo. Rade Vukosav se nije pokolebao, ni predomislio, nije pošao tamo kako su pošli oni koji su iz jednoga prešli u drugo stado. Vjeran kao Job, Rade Vukosav pobjeđuje u bici za ranjenike.