Povucimo dim za Amira Latića

Piše: Miljenko Jergović

U utorak, 22. studenog, u Oslobođenju je objavljena mala obiteljska osmrtnica u povodu smrti šezdesetdevetogodišnjega Sarajlije Amira Latića. Negdje u dnu desne stranice, s fotografijom za ličnu kartu, jedna od nekoliko desetaka takvih obavijesti, koje svakodnevno izlaze u ovim novinama, u jednoj od onih posljednjih, nepromjenjivih rubrika koje čine most i vezu između ovoga i onoga Sarajeva, i koje su, zapravo, i najpreciznije svjedočanstvo o virtualnom, izagrobnom postojanju grada u kojemu smo nekada živjeli i odrastali. Na tim stranicama sreću se ljudi svih vjera i nacija, oni koji su davno otišli u Kanadu ili Ameriku, u Beograd ili Zagreb, još jednom se, zahvaljujući brizi obitelji i potrebi za izrazima sućuti, tu susretnu s onima koji nigdje nisu išli, ili su odnekuda u Sarajevo došli, da u njemu umru, blago u Kristu, ili se presele na Ahiret, gdje opet, i jedni i drugi, čekaju Sudnji dan, kada će se nanovo raspoređivati prema tome koliko su za života bili grešni.

Osmrtnica za Amira Latića jedna je od onih na kojima se ne zaziva Bog. Jedva da u tjednu izađe pokoja takva. Najavljuje se sprovod, očito ateistički, na onome starom groblju kod Lava, koje je jednom davno bilo groblje vojnika, desetljećima zatim groblje revolucionara i bezbožnika, a u posljednjemu ratu groblje svih koje je bilo najlakše i najsigurnije tu pokopati. Nijednom se riječju ne zaziva i ne obećava život vječni, niti se – kakav je naš balkanski običaj – svjedoči o ucviljenosti i vječnom sjećaju pokojnikovih bližnjih. Tiho i diskretno, kao kroz iglene uši, provukla se smrt jednoga čovjeka pored očiju javnosti. Nije se reklo ni tko je bio, šta je radio, s kime se družio i kakve su mu zasluge za ovu našu današnjicu. Sve važno u vezi njega očito je vrlo privatno, i nije za novina. Oni koji trebaju znati, oni kojima je Amir Latić umro, ti sigurno znaju. Druge nije i ne treba biti briga.

Nisu znali kako izgleda

Sutradan, u srijedu 23. studenog, još nekoliko posljednjih pozdrava prijatelja i rodbine, i to će biti sve. Spustio se zastor nad jednim ljudskim životom, i nad jednim imenom koje današnjemu Sarajevu, vjerojatno, ništa ne znači, iako je sedamdesetih i osamdesetih godina, generacijama gradske omladine, to bilo jedno od onih imena koja su, kada bi se izgovorila, a ime Amira Latića izgovaralo se vrlo često, imala vrlo jako i jasno značenje, tako da su, svjesno ili nesvjesno, usmjeravala njihove živote i formirala im ličnosti. Ne znamo, zapravo, koliko je i što Amir Latić u životu radio, ali njegovo ime, legenda o njemu, činila je puno više nego što bi čovjek za tri prosječna radna vijeka mogao učiniti.

Golema većina onih koji su ga imali na pameti, ili im se ukazivao čim bi navečer izašli u grad, nisu ni znali kako Amir Latić izgleda. Dok bi palili džoint negdje u zelenoj tami Velikog parka, ili kod Čenge ili u Rocku, premetali po džepu dragocjeni komadić hašiša, zamotanog u staniol, premirali su da bi odnekud on mogao naići. U svakome bi dimu, koji su, poput najvećega blaga, čuvali u plućima da im što duže traje, bilo Amira Latića. I nakon što bi, kao izbjeglice, emigranti i bezdomnici, uvukli prve dimove bijeloga svijeta, osjećali su, još uvijek, strah da će odnekud naići on. Kasnije su se tješili: ako ima ičega dobrog u tom, zapravo prisilnom, odlasku od kuće, ili u novome životu koji je nastupio nakon što su osamdesete završile ratom, generacijskim slomom i slomom osobnih biografija, tada je dobro to što se u novome životu nije strepilo od Amira Latića. Ipak, valjda i nije bilo Sarajlije koji bi po Torontu, Vancouveru, Berlinu, Amsterdamu, Beogradu ili Zagrebu palio džoint, a da ga se ne bi ponekad sjetio. I ne poželjevši, čovjek povuče dim za Amira Latića.

Nitko nije znao kako se, zapravo, zove njegova funkcija u SUP-u. Bio je bog i batina za drogu. To se znalo i od toga se gradio mit o njemu. Amir Latić bio je strašan i svemoguć, poput negativaca u Selimovićevim romanima. Činilo se da ga nikada nitko nije vidio, premda su mnogi, naročito oni koji su imali iskustva s tvrđim drogama, tvrdili kako ih je lično Latić obrađivao. Tko zna, možda neke i jest, ali činjenica je da su drugi imali potrebu da to izmišljaju. Učili su se kako da budu stradalnici i mučenici, stvarni ili izmišljeni, što će im biti korisno u budućim životima. Onaj koga je jednom dohvatio Amir Latić, i tko je imao dosje u njegovoj kartoteci, imao je dovršenu biografiju i društveni status. Drugi su se plašili da im se ne dogodi što i njemu, ali su istovremeno i žudjeli za tom vrstom priznanja i socijalne afirmacije. Zato su se i izmišljala tolika stradanja pod Latićem. U neko doba, bilo je više onih koje je on progonio i u svoje strašne dosjee salijevao i protokolirao, nego što je u Sarajevu bilo stvarnih narkomana.

Otišao, nema pola sata

Kažu da je, evo, maloprije s dvojicom u teksas jaknama izašao iz Rocka. Popio colu, njih dvojica po gusti sok, i odoše bez pozdrava. Jutros je, vele, bio kod Čenge. Pio kafu i čitao novine. Pojavio se u Kuku, izašao iz Steleksa, bio u Bugattiju, u Teatru, u Dedanu, u Kaktusu. I odsvakle je otišao nema pola sata, ali ga nitko nikada svojim očima nije vidio. Samo se pričalo.

Vele da bi se pojavio u Rocku u vrijeme najveće gužve. Išao je od čovjeka do čovjeka i zagledao svakome u oči. Po zjenicama bi vidio tko je na čemu. Ili bi u prolazu bocnuo nekoga nekom svojom specijalnom iglom i odmah bi znao... Kada bi, pred Novu godinu ili pred odlazak na more, nastala nestašica domaće hercegovačke trave, kada mjesecima ne bi bilo hašiša, govorilo bi se da je Amir Latić provalio velike dilere, presreo transport, spalio plantažu... Priče o heroinu su bile maštovitije, s više spektakularnih obrata i akcijskih scena, u kojima je Amir Latić nastupao poput superpolicajca, Carlosa Castanede, gurua, kadije i dizdara, poput mračnoga policijskog inspektora s neslobodne strane željezne zavjese i osmanlijskoga čuvara  vjere i zakona, koji je u stanju svakome zaviriti u dušu i koji će, ako mu je takav dan, u nevinome pronaći krivca. Jer nisu po Sarajevu o Amiru Latiću stvarali legende samo oni koji bi, rekreativno, popušili džoint-dva. Stvarali su ih i takvi koji, u strahu od Amira Latića, nikada nisu u svojim plućima osjetili dim marihuane.

Pričalo se da je lično probao sve droge. Kada se u Sarajevu pojavi nova vrsta droge, Amir Latić na sebi provjeri kako ona djeluje. Da bi znao na koju stranu da usmjeri potjeru. O drogi on, iz prve ruke, ima veća znanja i povjerljivije informacije od svakoga narkomana. Amir Latić jači je od heroina.

Tako je to bilo sve dok se nije zaratilo

Završio i Likovnu akademiju

A onda se, nakon rata, Amir Latić razotkrio prvim svojim novinskim intervjuima. Saznali smo da je, mimo onih policijskih škola i fakulteta, završio i Likovnu akademiju. Upisao ju je ne bi li, kao inspektor za droge, shvatio šta je to psihodelija. Očito je bio opsesioniran svojim poslom, jedan od onih čuvara zakona o kojima su pisali Ivo Andrić i Orhan Pamuk, koji kao opsjednuti slijede svoj trag i ne razmišljaju kakvoga smisla ima to što čine. Za njih je pravda samoj sebi smisao, čak i kada ona druge ne zanima, ili kada više nije u suodnosu s pitanjima dobra i zla. Ali iz tih intervjua moglo se saznati i to da Amir Latić, zapravo, nije shvaćao zašto se omladina drogira. Općenito, zašto se ljudi drogiraju? Nije to znao, i godinama je tragao za odgovorom. Dok je sarajevska omladina stvarala novu muziku, punk, alternativu i new primitives, dok je Kusturica snimao svoje velike filmove, a kod Purivatre se, na Akademiji, stvarala neka čvrsta veza sa svijetom, pa su tekli ciklusi filmova Jima Jarmuscha, a Mladen Materić i Boro Stjepanović stvarali su suprotstavljene koncepte pozorišta, dok je Sanjin Jukić Kurt u Domu mladih zamišljao da je Bob Wilson i Heiner Müller u jednoj osobi, dok su Bojan, Lejla i Dada redizajnirali sliku svijeta, a na buvljacima u dvorištu Cedusa trgovalo se starim  pločama i memorabilijama prošlih vremena, dok je Krle upisivao elektrotehniku da bi svojeručno mogao načiniti električnu gitaru, jer mu je otac, vozač moskvića, sumnjičav prema Zapadu, nije htio kupiti, dok se u Zvonu i na Likovnoj akademiji razgovaralo o knjigama, muzici i slikarstvu, više nego što se o tome razgovaralo u svim akademijama nauka i umjetnosti toga vremena, dok su tako proticali posljednji sati čovječanstva, Amira Latića mučilo je zašto se sva ta omladina drogira.

Odgovora nije bilo.

Ali kada bi se pisao roman o tome vremenu, važnu bi ulogu u njemu imao taj legendarni, izmistificirani inspektor za droge. No, naravno, neće se pisati, jer više nema tko i više se nema za koga. A i teško bi bilo ono što je jednom preraslo u kolektivnu pripovijest i u mit vraćati u nešto što je pojedinačno. Osim toga, nijedan pisac to ne bi mogao tako efektno učiniti kao jedna smrtovnica, pri dnu stranice u Oslobođenju.

Nije se predao opijumu

Amir Latić je, mogli smo pročitati, umro, a da se nije iz stvarnih, ili iz mondenih razloga, okrenuo Bogu. Očito je, ako bi se njega pitalo, religija je opijum za narod. I bilo bi licemjerno, iznevjerilo bi sve nas i naše već dovršene biografije, da se pod stare dane Amir Latić predao opijumu. Lijepo je što je umio biti manjina. Lijepo je što je imao porodicu koja je i nakon njegove smrti sačuvala njegovo bezbožno manjinstvo.

Ako je Amir Latić bio u krivu, ako Boga ima i ako se Bog, doista, bavi biografijama svakog svoga stvora, a naročito onih koje je stvarao na vlastitu sliku i priliku, tada nemamo razloga da mislimo kako Bog na duhovnu i profesionalnu dosljednost Amira Latića gleda negativno. Ljude je stvorio da budu slobodni i da tragaju za istinom, a što je drugo Amir Latić u svojoj dosljednosti činio? Prije će biti da mu je ona dobra preporuka za raj. Ako raja ima, bit će da Amir Latić negdje u nekome zaturenom rajskom predsoblju sumnjičavo mjerka sedmoricu narkomana, pa zagleda u tamne bunare njihovih zjenica.

A živima, koji su mladost provodili s njegovim imenom na pameti, ostaje da povuku dim osušene cannabis sative, neke dobre trave smjehulje, umjesto posljednjeg pozdrava čovjeku kojeg ionako nikada nisu sreli. Evo, bio je tu prije pola sata, s dvojicom u teksas jaknama...