Povijest sarajevske kinematografije

Piše: Miljenko Jergović, radiosarajevo.ba 

Opet će ovoga ljeta Sarajevo film festival zbog vjerskih blagdana biti održan nekoliko tjedana ranije. I opet će to biti predmet živih rasprava, po novinama, ako novina još ima, po internetskim portalima, ako se portali broje, i po kafanama, ako u kafanama bude dovoljno onih koji se međusobno oko nečega ne slažu. Opet će, kao i svakoga od posljednjih desetak ljeta, jedni govoriti kako festival treba ukinuti, jer da je to privatna prćija Mire Purivatre i njegovih ljudi, te da šira društvena zajednica daje golemi novac za festival, dok narod nema što da jede. Drugi neće ništa govoriti, nego će ići u kino i gledati filmove, ili će se po gradu sretati s ljudima koje inače nikada u životu ne bi sreli. I što je, vjerojatno, još važnije, sretat će neka davna i poznata lica iz svojih sarajevskih mladosti, koja će, eto, baš u vrijeme festivala, navratiti iz svojih novih i sretnijih domovina, što ih nađoše po kanadama, amerikama i australijama. Zagledani u njih vidjet će koliko i sami imaju godina, i kako izgledaju u očima onih koji ih dugo, petnaest ili dvadeset godina, nisu vidjeli.

Od te dvije strane u raspravi oko Sarajevo film festivala, otpočetka je u pravu prva. Kod nas je uvijek u pravu onaj koji prvi kaže kako narod nema šta da jede, ili onaj koji je u stanju u svakome entuzijastu prepoznati onoga koji, manje ili više otvoreno, radi za svoju korist i za korist svojih bližnjih. Na kraju, u pravu je i onaj koji vidi svu tu živu, a osujećenu kulturu, koja bi procvjetala kad bi joj se prelili novci što odlaze za Purivatrin festival, sve ta značajna književna djela, pisce, pjesnike, to skriveno čudo. Ja, međutim, kada je o Sarajevu riječ, nemam više nikakve potrebe da budem u pravu.

U pravu su oni kojima se učini da me u tom gradu viđaju samo u vrijeme festivala. Čak i kada ne dođem, a sve češće se događa da na festival ne dođem, njima će se učiniti da su me sreli. To je logično, tako i treba biti. U tih desetak dana i meni se svaki put učini – čak i kada festival pratim samo iz daljine, putem televizijskih izviješća –  da je to isti onaj grad u kojem sam se rodio. Učini mi se da sam iz Sarajeva i da sam opet u Sarajevu, mome Sarajevu, što bi rekao Sejo Sexon. U tome leži razlog i te njihove fatamorgane, kada im se učini da su me vidjeli. Srećom, brzo prođe tih deset dana. Aveti iz prošlosti brzo nestaju.

Kažu da je lažna ona slika koju o Sarajevu u tih deset dana proizvede Miro Purivatra. Vjerojatno i jest. Ali otkuda najednom tolika potreba za istinom i za životom u istini? Lijepo je živjeti u iluzijama, čak i kada kratko traju. Više vrijedi sretan život, proživljen u nekoj laži i kolektivnoj samoobmani, nego istinit, a nesretan. Kao što je ljepša i lažna sreća od istinske nesreće. Film je iluzija, a filmski je festival život načinjen od sve samih iluzija. I u tom smislu vjerojatno nijedan festival na svijetu ne može se mjeriti s onim sarajevskim. Miru Purivatru cijenim, i još više volim, jer mi od ljeta do ljeta čuva jednu moju važnu iluziju. Možda i najvažniju.

Ali nešto drugo sam danas htio ispričati.

Znate li tko je donio film u Sarajevo? Bili su to putujući cirkusanti, koji su već krajem devetnaestoga stoljeća, među raznim magijama i opsjenama, sarajevskom narodu, vazda željnom čuda, prikazali i to čudo pokretnih slika. Cirkus je u to vrijeme gostovao na Mustaj pašinom mejdanu, na Atmejdanu, koji će docnije postati Park cara Dušana, i tako će se zvati do ovoga zadnjeg rata. Možda u početku to nije bio pravi kinematograf, nego se iluzija postizala brzom izmjenom fotografija snimljenih u nizu, ali svejedno se čudo dogodilo. Tih godina Sarajevski je list, jadajući se zbog nekulture starih Sarajlija, objavio kako se vlasnici putujućih kazališta žale kako Sarajevo nema smisla, a onda ni potrebe za teatrom, dok su upravitelji cirkusa oduševljeni ovim gradom.

Ubrzo, kinematograf se odvojio od cirkusa, premda se i on odvijao ispod šatre, koja je bila postavljena na istome cirkus placu. Risto Besarović, u knjizi "Iz kulturnoga života u Sarajevu pod austrougarskom upravom", objavljenoj u ediciji Kulturno nasljeđe, izdavača Veselina Masleše, piše kako je sarajevski dnevni list "Hrvatski Dnevnik", u jednom broju iz 1906. objavio detaljan program predstava, po četiri u jednom danu, koje je davalo "Elektro-Bioskop kazalište, za ovu svrhu konstruirana dvorana sa električnom rasvjetom za živo prikazivanje u potpunoj savršenosti".

Uskoro su ta putujuća kina zamijenila prva stalna, i započelo je herojsko doba sarajevske kinematografije, čijih bi nekoliko paralelnih historija vrijedilo napisati, a koje bi sve započinjale od kina Edison, koje se nalazilo preko puta Zemaljske banke, a završavale bi se posljednjim Sarajevo film festivalom. Između bi se, u miru bioskopskog mraka, usred jedne lijepe iluzije, našli Emir Kusturica i Danis Tanović, Mirza Idrizović i Mirza Pašić, Gordan Bobinac i Aco Štaka, Bata Čengić i Pjer Žalica, Vesna Ljubić i Duško Dimitrovski, Aida Begić i Ivica Matić, kino Tesla i kino Dubrovnik, kino Imperijal i kino Romanija. I Miro Purivatra, sam.

U toj historiji sarajevskih kinematografa i kinematografije moralo bi se naći mjesta za jedno ime zbog kojega, a ne zbog Mire Purivatre, kako vam se moglo učiniti, i pričam sve ovo. Čovjek se zvao Antonio Gasparini, i bio je 1911. godine operater u kinematografu Edison.

Kao što vjerojatno znate iz dokumentarnih i igranih filmova o tom dobu, rana povijest filma bila je obilježena požarima, često s tragičnim ili s katastrofalnim posljedicama. Traka je bila lakozapaljiva, projektori su bili vreli, pa bi svako malo gorjelo, dok bi publika, kao i danas željna iluzija, ginula od vatre i otrovnog dima, ili bi stradavala u vlastitom stampedu.

Tako je 25. ožujka 1911, oko deset sati navečer, u vrijeme zadnje predstave, buknuo požar kod projektora u kinematografu Edison. Došlo je do kurzschlussa, izvještavao je Hrvatski Dnevnik, a sve zbog pomanjkanja nečega što se zvalo sicherungsapparat, koji bi štitio projektor i njegovu okolinu od vatre.

Izgorjelo je sve, a vlasnik kinematografa Fabris nije bio osiguran, te su on i njegova obitelj ostali na ulici, bez ičega. Naravno, bili su kuferaši, i u tom gradu nisu imali nikoga svog. Ali nije ovo priča o njima, nego o operateru Gaspariniju, zahvaljujući čijoj nečuvenoj požrtvovnosti nije bilo ljudskih žrtava. Golim je rukama gasio vatru, a zatim kroz prozor bacao sav eksplozivni materijal, izvodio ljude van, i na kraju uskakao u vatru, u očajničkom pokušaju da spasi svoj projektor.

Završio je u bolnici, spečenih ruku, sav u živim ranama, i to je, zapravo, bio kraj priče o njemu. Poslije se više ni u jednim novinama nije spomenulo ime Antonija Gasparinija, ali se može pretpostaviti da je preživio, jer bi već netko objavio vijest o kineoperaterovoj smrti. Ako je tako i bilo, ako je Gasparini zaliječio rane, vjerojatno je otišao iz Sarajeva. Uskoro je počeo Prvi svjetski rat, raspala se Monarhija, kuferaši su se okolo razilazili, a da za sobom nisu ostavili nikakvoga traga, osim onoga, valjda, i najljepšega, na licu voljenoga i neprežaljenog Sarajeva. Onoga grada koji se pojavljuje kao iluzija, u deset ljetnih dana.

Ima i deset godina kako o tome mislim, i svaki put zaboravim Purivatri da predložim: trebalo bi ustanoviti nagradu koja bi nosila ime Antonija Gasparinija, operatera koji je rukama gasio vatru, pokazivao ljudima put iz kina i spašavao svoj projektor. Tim redom. Ove godine bi, recimo, nagrađen trebao biti Jafar Panahi. I on je za kinematografsku iluziju bio spreman umrijeti. Ali i on je, kao i Gasparini, znao da su ljudi i njihova sloboda važniji čak i od filma.