Ljubljanska ulica

Vile među šljivama

Na lijevoj strani rijeke, niže Vrbanja mosta, dižu se prema pruzi davno zasađeni, zadivljali voćnjaci, šljivici i jabučnjaci, u koje nitko ne dira valjda još od turskih vremena, i odavno se već razišla i poodrasla dječurlija koja bi dolazila u krađu kiselog voća. 

Piše: Miljenko Jergović za Radiosarajevo.ba

Tko bi krao na ničijem. Krade se samo ako je nečije, i ako postoji prijetnja degeneka. E, tu među tim šljivicima i jabučnjacima oko devetstote jedna za drugom, sve do početka rata, niču male, lijepo uređene činovničke vile. Grade ih kuferaši, uglavnom Slovenci, Česi, Hrvati, općinski geometri, željeznički i poštanski službenici, nastavnici glazbe, arheolozi na službi u Zemaljskom muzeju, i tu se naseljavaju s familijama, uvjereni da su pronašli svoj raj na zemlji, u kojem ih nitko neće pronaći. Od grada ih dijeli staro jevrejsko groblje, golemi posrnuli monoliti od mehkog kamena, koji već izgledaju tako staro i drevno, kao da su nasađeni tu prije tisuća godina, i kao da su oni, Jevreji, tu starosjedioci a ne tuđinci, prvi među svim sarajevskim kuferašima. S tog groblja povremeno dopire kadiš, žalobno zavijanje prvosvećenika ili rođaka, koji na nerazumljivom jeziku niže argumente nečijega isteklog života. Ali i to pojanje je smirujuće. Nema u njemu smrtne prijetnje, kao u glasovima s kršćanskih grobalja, niti to Jevrejsko groblje samo po sebi djeluje strašno. Moglo bi ga se prelaziti svake Božje noći, a da se čovjek ne uplaši i da mu se ne privide duhovi pokojnika. Kao da na jevrejskom groblju, ispod onih velikih kamenova, nalik ostarjelom lavu, koji je naslonio glavu na svoje šape, i nema mrtvih. Kada se u vrućim srpanjskim noćima pootvaraju prozori na vilama, ne bi li propuh s Igmana i Trebevića propuhao dnevnu žegu, s groblja se ne čuje ništa. Samo tišina i zrikavci, kao uz more. Ili to nisu zrikavci, nego čovjek u ušima čuje zuj svojih živaca, zuj života koji ističe u nekom svom ritmu. Vrijeme još uvijek teče sporo i u skladu s prirodnim mijenama i kalendarima. Godine su devetsto peta, sedma, deveta, dvanaesta...

Po imenima ulica zna se tko u tim ulicama živi.

Dođe i prođe Veliki rat. Jedno je vrijeme smijenilo drugo vrijeme. Kao što 1878. odoše Turci, i domaći koji su se Turcima osjećali, ili je promjena dirnula u njihovo životno dostojanstvo, tako su 1919. pošli Austrijanci, Švabe, kuferaši, i svi koji nisu pustili prejako korijenje. Oni koji ostadoše vjerni su podanici novoga kraljevstva, što ga čine Srbi, Hrvati i Slovenci. Neki među njima fonetizirali su svoja prezimena, počeše ih pisati po Vuku, a drugi najednom prihvatiše da su ono što do tada nisu bili. Osim Srba, Hrvata i Slovenaca za druge nije bilo mjesta. Nitko ih nije tjerao, ali su se osjećali nekako sami.

U proljeće 1919. prvi put mijenjahu tahte. Naišao val preimenovanja ulica, prvi u povijesti Sarajeva, uređivanja plana grada i njegove simboličke slike. Po imenima ulica zna se čiji je grad, tko njime vlada i čije se slave poštuju. Po imenima ulica zna se tko u tim ulicama živi.

Početkom vijeka, ulica koja se probijala kroz šljivike i jabučnjake, nazvana je Šatorija, jer se tako zvao i stari kolski put kroz voćnjake. Ali 1919. žitelji ulice, koja, naravno, još uvijek nije asfaltirana, a nije ni kaldrmisana, nego uzbrdo teče kao goli, prašnjavi put, koji se, začudo, s jeseni i proljeća ne pretvara u kaljužu, odlaze u grad, obilaze vojne i civilne vlasti, tražeći da se ulica krsti kao Ljubljanska. Naime, već desetog siječnja ulica koja vodi od Vrbanja mosta, niz Miljacku, pa kroz zapadna predgrađa prema Staroj željezničkoj stanici, postala je Zagrebačka, pa bi bilo lijepo, i u skladu s politikom nove državne zajednice, da ova bude Ljubljanska. Na mjestu na kojem se ove dvije ulice pod nekim čudnih uglom sastaju desetljećima kasnije bit će benzinska pumpa. Šezdesetih i sedamdesetih, u eri peći naftarica, tu se dolazilo po lož-ulje. 

Dugo je poživio mit - toliko da ga u svojoj knjizi pronosi i Alija Bejtić - kako su vile u Ljubljanskoj građene kreditima Landes banke. Možda je i bilo tako, ali priču je širio neki zavidan svijet, kojem nije u glavu išlo da obični državni činovnici, sudski pisari i nastavnici, mogu za sebe graditi takve kuće. Lako je pretpostaviti da su glavni prenositelji ovakvih ogovaranja bili ljudi iz njihovog staleža, isti takvi pisari i nastavnici, koji nisu bili toliko marljivi, a možda nisu imali ni hrabrosti da se upuste u gradnju kuće. Pred ženom i pred ženinom familijom trebalo je izmisliti priču o kreditima Landes banke, ne bi li se svi oni koji ne grade kuće tako otresli prigovora.

Posljednji voćnjaci u Ljubljanskoj i okolo nje nestajali su između dva rata, kada su u ulici sagrađene prve veće zgrade, a iza njih i niz porodičnih kuća, lišenih ljepote i šarma činovničkih vila. Nakon Drugoga svjetskog rata nastalo je doba posvemašnjeg pustošenja, divljeg rasta, gradnje i pregrađivanja, tako da su već ostarjeli stanari vila dobili - partaje. U kuće im se useljavala istočnobosanska sirotinja, milicionari i tamničari, krajiški supovci, uglavnom ljuti Srbi, koji će skupa s onom muslimanskom sirotinjom, što je iz Podrinja bježala pred četničkim nožem, potiskivati stare kuferaše, još uvijek nesvjesne svoga povijesnog poraza. Pred rat u devedesetima mnogih činovničkih vila više neće biti. Pokleknut će i nestati pred entuzijazmom socijalističke novogradnje, a one koje preostanu često će biti u ruševnom stanju. U njima će živjeti socijalni slučajevi, starci na brizi Crvenog krsta, čudaci, šizofrenici, žrtve hereditarnih bolesti nekoga prošlog vremena, među kojim je bolestima najkobnija bila bolest prevelikog sjećanja. Posljednji kuferaši su i izumrli jer su se previše sjećali, što ih je činilo gorkim. Ubijala ih je, poput gorkih badema, njihova gorčina. Na kraju će shvatiti da na Sarajevo oni nikada nisu stekli pravo, i da taj grad više pripada onome tko je jučer stigao iz Rogatice ili iz Drvara, nego njima koji su tu pola života umirali od ljepote, da bi pod starost u Sarajevu crkavali kao psi.

Nikada se nisam prošetao Ljubljanskom ulicom.

Jedva da sam kad njome prolazio autom. Ali ono što sam od te ulice vidio, toliko dobro sam zapamtio da mi je dolazilo u snove. I možda mi opet dođe. Ruševna kula bez prozora, ne uglu stare činovničke vile. Dvorište okruženo ogradom od kovanog željeza, u kojem se razrastao jorgovan, tako da se ne može proći do ulaza u haustor. Prozor s vječito spuštenom zelenom roletom, koja blijedi na ljetnom suncu.

U Ljubljanskoj, na broju 1, sve do rata stanovala je jedna moja školska drugarica, koju nikad poslije nisam vidio. A nisam je viđao ni u ratu. Ona je među onim rijetkim a dragocjenim osobama na koje je čovjeku milo pomisliti, negdje i dalje žive, ali su sasvim određene prijeratnim vremenom, i životom koji je ovom životu prethodio.