Lišće prekriva Lisabon

Piše:Miljenko Jergović

Pred kraj utakmice koju je Bosna i Hercegovina izgubila od Portugala, mislima sam bio u Bijelom Polju. Ove jeseni sam nekoliko dana proveo u tom gradiću na sjeveru Crne Gore, bilo mi je lijepo, uglavnom sam čitao, sjedio ispred kafana, gledao svijet u prolazu, razgovarao s ljudima, i dobro se odmorio. Bijelo Polje bilo je najudaljenije mjesto u svemiru od mjesta na kojem danas živim. Ta udaljenost ne mjeri se, naravno, kilometrima, nego načinom na koji se Bijelo Polje razlikuje od Zagreba, Sarajeva, Beograda, od gradova, dakle, koje sam posljednjih godina, stjecajem okolnosti, posjećivao i međusobno uspoređivao, ili iz kojih sam glavom bez obzira bježao, ne prepoznavajući u njima ništa svoje. Ono što Bijelo Polje danas čini tako dalekim jest dojam da sam doputovao u neku varoš ili kasabu iz naše prošlosti: u Kakanj, Vareš, Višegrad ili Foču, kakvi su nam bili početkom osamdesetih. Tu, naime, nisu puste crkve, uz pune džamije, niti obrnuto, nego prožeti i izmiješani u Bijelome Polju žive i jedni, i drugi, muslimani i pravoslavci, a u nacionalno-identifikacijskom smislu Muslimani i Crnogorci, Bošnjaci i Srbi, ili kako se već ti ljudi izjašnjavaju i identificiraju. U varoši, i u okolnim selima rodne su kuće niza velikih pisaca našega jezika: Rista Ratkovića, Ćamila Sijarića, Marka Vešovića, Miodraga Bulatovića... Malo gdje je toliko velike književnosti oko tako male i na neki način zaturene čaršije. Naravno, u Bijelome Polju nema, niti će uskoro biti, ijedne knjižare. Ne bi se isplatilo.

Uspokoji me dojam da sam daleko

Na brdu iznad grada je petokraka zvijezda, zaostala iz prošlih vremena. Na zgradi pošte lijepo je izrađen grb sa šest jugoslavenskih buktinja. Malo niže, ćevabdžinica s dobrim ćevapima, uz koje lokalni svijet naručuje čudne dodatke: majonezu, kečap, ajvar... Mogao bih, čini mi se, u Bijelom Polju provesti i više vremena, mjesec, dva, tri... Ne oduševljava me, naravno, arkadijski privid bratstva i jedinstva, niti bih bio u stanju povjerovati da tu žive neki bolji ljudi, ali uspokoji, odmori, oraspoloži dojam da sam daleko, da dalje i ne mogu biti, od svijeta u kojem inače živim.

Ali i to je, naravno, privid. Rana je jesen, ljeto je nedavno došlo kraju, traje tradicionalna književna manifestacija, pa su tu i ljudi, Bijelopoljci, koji su došli iz nekih dalekih krajeva. Emigranti, izbjeglice ili prognanici iz zadnjih ratova. Pitam ih kako je bilo devedesetih, a oni onda kažu. Sad je puno bolje, primjećujem. Da, puno je, puno bolje. Sad je odlično, kao prije rata, potvrđuju mi. I žure u Podgoricu, da ne zakasne na svoje avione, koji ih vraćaju u njihove daleke, tuđe zemlje...

Ipak je, dakle, sve kao i u mome svijetu. Nikome ne pada na pamet da riskira i da se za stalno vrati. Više je sreće u stranjskom pasošu i urednoj prijavi boravka u najtuđijoj tuđini (tuđini iz one pjesme: "svaka tuđa zemlja, tuga je golema"), nego što je sreće u ovoj ubavoj i pitomoj sandžačkoj čaršiji, koja više nikome nije na putu i smetnji. Ljudima se ovdje, u Bijelome Polju, nesreća u kosti uvukla, i samo se na Zapadu, gdje ih ne razumiju, pošteno mogu ogrijati. Savršeno ih razumijem, i zavidim im, onoliko koliko smijem i koliko je pristojno, na njihovim pasošima i prijavama boravka.

Lud prozni pisac, pomaknut i čudan

U miru, tako, u potpunom razumijevanju i, za moje prilike i navike, neočekivano otvoreno, razgovaram s Faizom Softićem. Dobar pjesnik, lud prozni pisac, pomaknut i čudan, kakav je bio i Ćamil Sijarić, u razgovoru je Faiz čvrst, racionalan i ispunjen poštovanjem prema književnosti i književnim ceremonijalima. Tamo gdje živi, u Luksemburgu, radi u organizaciji nekoga golemog, tradicionalnog književnog festivala. To mu je, izgleda, glavna okupacija. Ne pitam ga zašto je otišao, jer su odgovori na takva pitanja unaprijed poznati, pa pitanja nije ni pristojno postavljati, jer ispada kao da čovjeka odgovori toliko malo zanimaju, čim pita nešto što bi unaprijed morao znati. Pitam, međutim, kako je u Luksemburgu. Dobro je, kaže, pa priča o festivalu. Spominje mi imena nekih luksemburških pisaca. Ja ga pitam zna li Guya Helmingera, sjajnoga pjesnika i prozaista, koji je napisao roman o grupi Luksemburžana, sirotinje što je početkom pretprošloga stoljeća skupila pare da emigrira u Južnu Ameriku, ali im se nešto iskompliciralo i nisu daleko stigli...

O tome nismo razgovarali, ali pretpostavljam da Faiz Softić, kao ni ja, ne zna po imenu nijednoga igrača luksemburške nogometne reprezentacije. Iako živi u toj zemlji, njezin je dobar građanin i u nekom višem civilizacijskom smislu, dobar luksemburški patriot, Faizu Softiću ne pada na pamet da gorko žali što se Luksemburg nikada, ili barem za njegova života, neće plasirati ni na europsko, ni na svjetsko prvenstvo u nogometu (a sasvim vjerojatno, ni u jednom drugom ekipnom sportu). Reprezentacije bogatih i sretnih zemalja ne igraju na svim tim Mundijalima i Eurima: Luksemburg, Lihtenštajn, San Marino, Andora, pa onda i Malta, Cipar, Island. Čak ni Finska...

Zato sam se pred kraj utakmice u Lisabonu sjetio Bijelog Polja, a onda i Luksemburga. Ne samo da Bosna i Hercegovina neće na Europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini, nego u tih devedeset minuta, a možda ni u jednoj od 5400 sekundi, nije postojala iluzija da bi se čudo, ipak, moglo dogoditi. Bosanci su otpočetka sigurno i suvereno gubili, iako su sasvim pristojno igrali, nisu se raspadali, nisu se predavali. Ali Portugal je, naprosto, bolji, kao što su, sva je prilika, bolji i svi drugi, koji su se, mimo Bosne, plasirali na ovo prvenstvo. Bolja je, puno je bolja, čak i Francuska, protiv koje nam se, u vječitoj našoj čežnji za čudima, činilo da možemo pobijediti, ali, eto, nemamo sreće, sudac nam nije naklonjen...

Nije ovo, ne daj Bože, bila zadnja bosanska prilika za plasman na veliko nogometno natjecanje. Bit će toga još, ali je svejedno moguće, čak i vrlo vjerojatno, da naš naraštaj neće doživjeti da reprezentacija na kraju, ipak, pobijedi i ode tamo gdje se već bude igralo. Možda je bosanskohercegovačkim nogometašima suđeno isto što i Luksemburžanima. Ali, ipak, neke važne razlike postoje: Bosna i Hercegovina, sasvim sigurno, ne spada u red sretnih i berićetnih europskih zemalja. I drugo: Bosancima je nogomet surogat za nešto što, valjda, nikada nisu imali.

Racionalno govoreći, stvari tako stoje.

Jer, nisu ono Turci Sarajevom slavili

Ali, ipak, meni je i dalje pomalo žao i bio sam pomalo tužan nakon tih 6:2 u Lisabonu. Zapravo, bio sam jako tužan, te sam se zato i sjetio Bijelog Polja. Ali kažem pomalo, jer me već neko vrijeme prolazi volja i od bosanske nogometne reprezentacije. Štošta me je demotiviralo. Nešto od toga tiče se života, nešto samo nogometa. Ali pođimo od nogometnih razloga, koji me udaljuju od Džeke i drugova.

Prije nekoliko godina, u jednoj krajnje dramatičnoj završnici, Turska je na penale pobijedila Hrvatsku. U toj sam utakmici, kasnije ću objasniti i zašto, navijao za Tursku. A kada su nakon utakmice u mome rodnom gradu izbile slavljeničke demonstracije, uz mahanje turskim zastavama i skandiranje "ubij, ubij ustaše" ili samo "gazi, gazi ustaše", mene to nije poremetilo u mojim turkofilnim navijačkim sklonostima, ali me jest, barem zeru, i više od toga, potjeralo od bosanskohercegovačke nogometne reprezentacije. Jer nisu ono Sarajevom demonstrirali Turci, turski državljani, navijači turske reprezentacije, pa čak ni ljudi koji znaju sastaviti dvije rečenice na turskom, ili ljudi koji su, barem, čuli za Orhana Pamuka, nego su to bili najvatreniji navijači Bosne i Hercegovine, koji se smatraju još i pravim bosanskim patriotima. A ja vam, razumjet ćete, negativno reagiram kada navijači – potencijalno – moje reprezentacije, u gradu u kojem sam rođen, po mahali u kojoj sam rastao, skandiraju "gazi, gazi ustaše", jer se u tom trenutku, posve u skladu s vlastitom oporbenom turkofilijom, osjećam kao ustaša. Ta gospoda navijači, naime, nisu ni mislili na Antu Pavelića i Didu Kvaternika, ali ni na Darija Srnu i Stipu Pletikosu, nego je njihovo skandiranje bilo upućeno baš ovakvima kakav sam i sam, e ne bi li se u Sarajevu osjećali kao krmad u Teheranu.

Naveo sam samo jedan, možda najmarkantniji, premda ne i najvažniji primjer, iako je sličnih primjera svakodnevno bezbroj. Ali ima još nešto: čovjeka od nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine udaljava i insistiranje sarajevskih medija, pa i političara (evo, neki dan je o tome govorio Bakir Izetbegović...), da bi kao građanin Bosne i Hercegovine trebao ili čak morao navijati za tu reprezentaciju. Recimo, Miloradu Dodiku se ništa nije toliko ubrajalo u zla djela, kao javno deklarirana nezainteresiranost za rezultate te reprezentacije.

U navijanju, kao ni u vjeri, prisile, međutim, nema i ne može je biti. Navijanje može biti oblik uključivanja drugih ljudi u svoju grupu, pleme, narod, ali nikada i nigdje nenavijanje ne može bilo koga isključivati, niti navijanje smije biti mjera ičijega patriotizma. Dodik po svemu drugom danas sigurno nije bosanskohercegovački patriot, ali je potpuno irelevantno za koga u nogometu navija. Jednako tako, veliki broj žarkih navijača bosanske reprezentacije ni po čemu, osim po svome navijanju, nisu patrioti, jer voljeti svoju zemlju nije isto, pogotovu u bosanskohercegovačkom slučaju ne može biti isto, kao i voljeti svoj narod. U tom smislu između Dodika, koji bi za Bosnu navijao protiv Turske, i onih koji slave tursku pobjedu protiv Hrvatske, teško se može naći razlika. Između njih razlike nema.

Navijam za hrvatske protivnike

Za Hrvatsku ne navijam odavno. Tačnije, navijam za one protiv kojih Hrvatska igra. Evo nekoliko razloga: kada reprezentacija Hrvatske pobijedi, sa službenog se razglasa u Maksimiru čuje Thompsonova pjesma. A ja vam, znate, navijam za one čija pobjeda neće prizvati Thompsona. Kada Hrvatska u Maksimiru igra, jedna tribina urla "Za dom!", a druga joj odgovara "Spremni". Mene je još u osnovnoj školi naučilo da budem na strani partizana, a partizani su oni koji će ojaditi takvu publiku (Mogu to biti reprezentativci Turske, Nizozemske, Njemačke, Bosne i Hercegovine, ili bilo koje druge reprezentacije na svijetu. U toj me prigodi ne zanima ako su i njihovi navijači fašisti, jer mi je gušt navijati protiv mojih fašista.). Svoje nogometne pobjede, hrvatski reprezentativci znali su posvećivati Franji Tuđmanu, a ja sam vam, znate, oduvijek protiv njega navijao (ako vas zanima je li baš oduvijek, potrudite se, prolistajte novinske dokumentacije). I tako dalje, i tako dalje, mogu se nizati razlozi protiv reprezentacije Hrvatske...

Ali najvažnije je, ipak, to da se odnos prema društvenoj zajednici, ali ni patriotizam, ne mogu mjeriti odnosom prema nogometnoj reprezentaciji. U Hrvatskoj redovno plaćam porez, i to po jednoj od viših stopa u Europi, i ne uživam kao književnik i novinar nikakve beneficije, koje bi proizlazile iz eventualnog društvenog interesa za onim čime se bavim, ili – gluho bilo – mojih zasluga za hrvatsku kulturu, i to je mjera mog patriotizma. Zauzvrat, očekujem da nitko ne dovodi u pitanje moja temeljna ljudska prava, iz kojih proizlazi i pravo da vatreno navijam protiv Vatrenih i da se radujem svakome njihovom porazu.

Što me, međutim, još uvijek veže za reprezentaciju Bosne i Hercegovine? Gubitnički sentimenti? Odnos prema vlastitome djetinjstvu, prema Grbavici, onome Željezničaru koji je izgubio protiv Videotona, nostalgija? Ama ne, ništa više od svega toga. Od te se prošlosti, od moga sjećanja, sadašnjost i stvarnost toliko razlikuju da ne znam na koji bi me način uopće i podsjećali na ono što je nekada bilo. O čemu se onda radi? Vjerojatno je riječ o tome da ne mogu biti ni ravnodušan, a kamo li biti protiv reprezentacije u kojoj igraju Zvjezdan Misimović, Darko Maletić, Saša Papac... Ne, nisu mi oni ništa draži od Edina Džeke, Vedada Ibiševića ili Asmira Begovića, ali dok god je njih, nekako mi se čini da nada postoji kako navijajući za Bosnu i Hercegovinu čovjek ne navija za Tursku, ni protiv Turske, nego navija samo za Bosnu i Hercegovinu. A to "samo" u našem je slučaju doista mnogo. Više nego Turska, Srbija i Hrvatska, zajedno.

Toliko je toga što nesretnu Bosnu razlikuje od sretnoga Luksemburga. Eto, recimo, važni luksemburški pisac Guy Helminger, onaj koji je pisao knjigu o Luksemburžanima što 1828. nisu uspjeli stići do Brazila, nego su dobacili samo do Njemačke. Brod im je pobjegao, Brazil više nije primao useljenike, a u Luksemburgu su ti ljudi sve rasprodali, i ostali puka sirotinja... Ali nisu imali drugog izbora, nego su se vratili, osnovali selo i dali mu ime Novi Brazil... E, taj Guy je fanatizirani navijač – njemačke nogometne reprezentacije. Zajedno smo, u sjevernodalmatinskome zaleđu, u mjestašcu Tribalj, u hotelu Balatura, kod zajedničke prijateljice Kathi, gledali utakmice Svjetskoga prvenstva 2010. u Južnoj Africi. Nijemci nisu igrali najbolje, Guy se nervirao da sam mislio da će ga strefiti infarkt. E, to vam je, po prilici, kao kad neki veliki bosanski pisac navija za Srbiju ili za Hrvatsku ili za Tursku, na primjer, a završeno je ravnodušan prema reprezentaciji Bosne i Hercegovine. Guy o reprezentaciji Luksemburga niti ne razmišlja, ali kao što se može vidjeti iz knjige "Novi Brazil" sam ga se Luksemburg u najdubljem smislu tiče. Eto, to je ono što sretne zemlje razlikuje od Bosne i Hercegovine. U sretnim zemljama ljudi su slobodni od svakoga navijaštva.

A mene drži tuga od tih portugalskih 6:2. Kao u naslovu onoga ljubavnog romana iz edicije Život, po kojem je Električni orgazam nazvao svoj psihodelični album: Lišće prekriva Lisabon. A nas, u Lisabonu ili bilo kojem drugom gradu, već odavno nema.