Komšićem protiv plemenskih podjela

Piše: Miljenko Jergović

Bilo je to u vrijeme predsjedničkih izbora, u večer velikoga trijumfa Željka Komšića, kada su SDP-u skloni mediji isticali kako je on, u izborima za člana Predsjedništva ispred hrvatskoga naroda, osvojio tko zna koliko tisuća glasova više nego Bakir Izetbegović, koji će predstavljati bošnjački narod. Tada je Zlatko Lagumdžija, u nekakvoj reklamnoj kabaničici navučenoj preko odijela, s prezirom govorio o plemenskim podjelama u Bosni i Hercegovini. Preko lica mu se prevukao izraz gađenja, i navještavao je dan kada će Bosna biti ujedinjena zemlja svih svojih građana, bez obzira na vjeru i naciju. Oko njega su, na pobjedničkoj pozornici, stajali članovi politbiroa, sve neki normalni ljudi, pitomih i urbanih fizionomija, tako da bi čovjek koji je upravo pao s drugoga kraja svijeta, i koji nema pojma o prilikama u ovoj zemlji, pomislio da je s tom strankom i njezinim vođom sve u najboljem redu i da tu nikakvoga nacionalizma ne može biti. Naime, bez obzira na odavno deklariranu nacionalnu i vjersku trokomponentnost i tronacionalnu konstitutivnost, prezir prema nacionalnom ključu u politici, ili, kako to Lagumdžija veli, prema „plemenskim podjelama“, sasvim je legitiman. I vrlo hrabar. Jer se nikad i nigdje, barem u Europi, nije dogodilo da u nekoj zemlji, svejedno koliko ona bila napredna, bogata i s tradicijom suživota različitih narodnosnih, kulturnih i jezičnih skupina (eto, recimo, famozna Švicarska…), nacionalno pitanje bude riješeno tako što se prema njemu iskaže prijezir, kao prema primitivnom zaostatku devetnaestog vijeka. I još se nikad i nigdje, naravno u Europi, nije dogodilo da pobijedi stranka koja za zalaže za takvo što. Ali događalo se, itekako se događalo, da se pod krinku plemenito zamišljene ideje o supremaciji građanskoga nad nacionalnim, u Jugoslaviji izražene sloganom- „jedan čovjek, jedan glas“, podvuče način da jedna nacija zavlada svim drugim. Građanska opcija u višenacionalnoj državi bila bi ostvariva samo kada bi većinske nacije bile diskriminirane u korist manjinskih, i to na takav način da pripadnici manjine ni u jednom času ne osjete da su u manjini. U stvarnome životu to bi ovako izgledalo: u Sarajevu bi se Bošnjaci danonoćno brinuli da većina direktora osnovnih i srednjih škola i javnih preduzeća, te većina upravitelja gradskih ustanova budu Hrvati i Srbi, i da pritom ne pitaju kako je u Mostaru ili u Banjoj Luci, jer ako se zalažemo za građansku državu, tada nas nije briga jesu li pripadnici naše nacije diskriminirani tamo gdje su manjina, nego nas je briga nastupamo li diskriminatorno, kao taoci „plemenskih podjela“ tamo gdje smo sami većina.

Prvi put kada je Željko Komšić u ime SDP-a predložen za člana Predsjedništva ispred hrvatskoga naroda, mnogi su Lagumdžiji prigovorili što nije bio baja i nije istaknuo i svoga kandidata – recimo samoga sebe – za člana predsjedništva ispred bošnjačkoga naroda. Ova primjedba nije stajala. Jer ako se SDP zalaže za građansku opciju, ako se predsjedniku gade „plemenske podjele“, tada on doista ne treba dovoditi svoje članstvo i simpatizere u dvojbu između dvojice SDP-ovih kandidata, koja bi se opet rješavala prema nečijim nacionalnim afinitetima i sklonostima. I onda su simpatizeri SDP-a listom birali Komšića, a kako je simpatizera SDP-a ukupno više nego simpatizera oba bosanskohercegovačka HDZ-a, Komšić je postao član predsjedništva Bosne i Hercegovine. Bez obzira na to što je dane i tjedne potrošio ponavljajući kako on ne govori hrvatskim, nego nekim drugim jezikom i kako predstavlja sve građane, a ne samo Hrvate, te bez obzira i na to što je potrošio mandat, a da nije ni pokušao pozabaviti se interesom toga najmalobrojnijeg, ali ipak konstitutivnog bosanskohercegovačkog naroda, njegov mandat bio je i legalan i legitiman. Njime ni on, ni SDP, barem formalno, nisu iznevjerili svoje, istina rudimentarno zamišljene i postavljene, građanske ideale. Zaboravimo što se suštinski događalo. Ne budimo zlobni i ne ponavljajmo kako je Željko Komšić funkcionirao kao rezervni glas Harisa Silajdžića i kao, u političkome smislu, radikalniji bošnjački nacionalist od toga bošnjačkog nacionalista. Držimo se samo forme: Komšić je bio izraz SDP-ovog prijezira prema „plemenskim podjelama“.

Ali to je mogao biti samo jednom. Drugi put se stvari radikalno mijenjaju.

Da je Zlatko Lagumdžija kanio izraziti prijezir prema „plemenskim podjelama“, da je vjerovao u snagu SDP-a, da je imao namjeru demonstrirati građanski karakter SDP-a i da je htio – poslužimo se sarajevskim kolokvijalizmom – razvaliti Daytonsku podjelu zemlje, on je mogao kandidirati Željka Komšića, ali ovoga puta za člana Predsjedništva ispred bošnjačkoga naroda. Naravno, da nije tako skroman i da mu u životu nije do vlasti, mogao je i sebe kandidirati za člana Predsjedništva ispred bošnjačkoga naroda, ali na takav način bi, ipak, pristao na logiku „plemenskih podjela“. Zato bi, kažem, bilo bolje da je Komšića kandidirao za bošnjačkoga člana. Taj prijedlog nitko mu ne bi mogao osporiti, jer nigdje ne piše da se bošnjački član mora nacionalno deklarirati kao Bošnjak, ili da se hrvatski član mora deklarirati kao Hrvat. A ako i piše, tada zastupnik radikalno građanske opcije može na to ne pristati, pa reći, dobro, od danas sam onda ono što nisam bio jučer. Hrvat Komšić, mogao bi postati Bošnjak Komšić, jer ukoliko je sve to svejedno – a ponavljam, legitimno je da bude svejedno i legitimno je ismijavati nacionalne podjele – danas možeš biti ovo, sutra ono. Pa lijepo su i Lagumdžija i njemu skloni sarajevski mediji primijetili, a zatim i dokaze iskopali, da je Dragan Čović do 1990. bio član Ujdija i nacionalno – Jugoslaven. Istina, te 1990. i Zlatko Lagumdžija je bio Jugoslaven, i to na listi za članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ali je pobijedio drugi tadašnji Jugoslaven, Ejup Ganić. I zaista, ništa od svega toga nije ni strašno, ni dramatično. Ljudi se mijenjaju.

Da je SDP kandidirao Komšića za člana Predsjedništva ispred bošnjačkoga naroda, izbio bi svojim protivnicima argument da zlorabi malobrojnost hrvatskoga naroda i bošnjačkim glasovima bira Komšića na, po prilici, jednako legalan, ali nelegitiman način, kao što je to činio Slobodan Milošević sa članovima predsjedništva Jugoslavije iz Socijalističke autonomne pokrajine Kosovo. Osim toga, time bi SDP dokazao da je doista i beskompromisno za građansku opciju. Ali bi li za Željka Komšića u tom slučaju glasali svi njegovi glasači? Ako bi glasali, on bi potukao do nogu Bakira Izetbegovića. Ako ne bi, Zlatko Lagumdžija bi shvatio da se nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini treba rješavati na neki drugi način. Ali taj poraz bio bi pošten.

Nikada nećemo saznati što bi se dogodilo da je svoj drugi mandat Komšić pokušao ostvariti preko druge nacionalne nominacije. Takvo što ionako Lagumdžiji nikada nije bilo na pameti. Takvo cirkusiranje moglo je doći samo iz glave kakvoga zlobnika. A zlobnici su, svakako, u manjini.