Koga su slali u Galiciju

Ivan Slamnig rodio se u Metkoviću, na budućoj granici, 24. lipnja 1930. Da je 1945. administrativna granica narodnih republika Hrvatske i Bosne i Hercegovine povučena četiri-pet kilometara južnije, ili da je četiri godine nakon toga došao studirati u Sarajevo, da je u tom gradu objavio svoje prve knjige pjesama ili da je ikad, iz čistog veselja ili vinskog pijanstva, optirao i za bosanskohercegovačku književnost, Ivan Slamnig bi sve do 1992, te godine raspada i nestanka zajedničke, kompozitne književne tradicije naroda i narodnosti Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, bio jedan od njenih najvažnijih pjesnika. Ovako ga u njoj nema. Ostao je na rubu, s one strane granice. I pisale bi mlade studentese i ambiciozne doktorantice o bosanskim, orijentalnim i orijentalno-islamskim motivima u Slamnigovu pjesništvu, pisale bi o njegovim harmsovskim vicevima na bosanske teme, o identitetskom zmešateljstvu tog genija versa i sroka, koje je uključivalo Sulju, Muju i još onoga Hasu koji Sulju zamjenjuje kad god se bosanski vic priča u Hrvatskoj. Haso je zbog nečega Hrvat, a Suljo, isto tako zbog nečega, ne odlazi ni do Graca i Brista, nego ostaje vazda tu, s ove strane granice.

Stolac je, Radimlja, rujna 1987. Hotel nad vodom, sve sobe podijeljene su učesnicima Slova Gorčina, a mene, mladoga dobitnika, dopalo da u istoj sobi noćivam s Ademom Čejvanom. Ustvari, njega je dopalo da bude sa mnom u sobi, jer je posljednji došao, kad više nije bilo slobodnih mjesta, pa su ga smjestili sa mnom. Veliki glumac cijele je noći hrkao, kao pilana u Delnicama, kao vitez bolesnog srca, tako da sam ga negdje oko pola četiri, ne trenuvši okom, već bio zamrzio. Mržnja je trajala sve do jutra, kad me je drago pogledao: A jesi li, sine, mogao spavati od mene? Rekao sam da jesam, slagao sam, ali čim sam izgovorio, to više nije bila laž. Na kraju, čovjek zaboravlja većinu onoga što mu se dogodi, od tristošezdeset i pet dana u godini pamti, i to u fragmentima, dva-tri dana, a bilo je godina od kojih ništa nije ostalo upamćeno. Zaboravljaju se tako lica i predjeli, zaboravljaju se ljudi, bivši prijatelji a još i više neprijatelji, i potrebno je da se dogodi nešto što će čudom učiniti da čovjek bude upamćen. Adem Čejvan, veliki glumac, ne bih ga se sjećao, ni njega ni one stolačke hotalske sobe koju pamtim u detalje, da on, nesretnik, nije onako strašno hrkao. Tim mi je hrkanjem život učinio dužim. Život je dug onoliko koliko života zapamtiš.

Ali sutradan navečer, na Radimlji, među stećcima, pružio mi je ruku Ivan Slamnig. Bila mi je dvadeset i jedna. Stao sam za mikrofon i pročitao pjesmu o Kolji Sergejeviču Ivanovu, posljednjem sobaru posljednjeg ruskog cara. Ili se, možda, nije zvao Kolja, niti se prezivao Ivanov? Sergejevič je bio, toga se sjećam. A Slamnig je, dok sam čitao, sjedio u prvom redu i slušao. Mene je pred njim bilo nekako sram što mi se ništa ni s čim ne rimuje. Rima mora biti nenasilna, prirodna kao da se sama od sebe na tom mjestu našla, kao da je izvrla iz same biti jezika, kao čin jezikotvorstva, kao da je najprije bila rima, a onda se pred njom našla riječ, i ta je riječ zadobila značenje. Kao pas izrastao iz repa, takva je riječ na kraju koje je slog savršene rime.

U našem su jeziku rime rijetke i teške, zbog naglasaka koji razbijaju srok. Rime u njemu kazuju dramu, kao u Njegoša ili Matije Bećkovića. Istinu, laku, vedru i nujnu, kao u Duška Trifunovića. Ili šalu, zadjevicu, zajebanciju, kao u Ivana Slamniga. Iz svijesti govornika o rimi proizlazi svijest o ljepoti jezika. Tako je i kod jednih i kod drugih, kod primitivaca i kod pjesnika. Seoski stihoklepci također se dive ovom jeziku.

Ali meni se ništa ni sa čim nije rimovalo. Rime sam izbjegavao i kad bi mi poneka nadošla. Nisam znao što bih s njom, kao ni s kuglagerom, pronađenom u podrumu kuće na Sepetarevcu. Čemu kuglageri služe? To nisam do danas otkrio.

Da je tu, u prvom redu, sjedio netko drugi, ne bih o rimama mislio, te večeri na Radimlji. Ali Ivan Slamnig, kako pred Slamniga bez rima? U to sam vrijeme sasvim krivo mislio da pisci vole upravo onu i onakvu književnost koju pišu. Nije mi još na um palo da pisci pišu onu i onakvu književnost kakvu jedino mogu pisati, a da se u drugih dive onom što sami ne bi znali ni mogli napisati. Tako ni Slamnigu nisu  trebale moje rime. Niti bilo čije rime.

Na kraju, mislio sam da me neće ni zapamtiti. Bio je veliki pjesnik, dok sam ja, po vlastitom osjećaju, tog rujna 1987. bio ništa. One dvadeset i dvije pjesme zbirke Opservatorija Varšava, koje su u Stocu bile nagrađene, i koje će pola godine kasnije biti nagrađene i u Lukovdolu, nagradom Goran za mlade pjesnike, još uvijek nisu bile ništa, iako su meni bile silno važne. Bile su mjera svih mojih socijalnih ambicija. Kada u lipnju 1988. ta knjiga izađe, ja ću imati dojam, koji se više nikada neće ponoviti, da sam u životu svoje obavio. Ali sam u odnosu na Slamniga bio ništa. I vjerovao sam da ću ostati to isto ništa. Čitatelj je pred svojim piscem uvijek takav. Ništa se ne mijenja u dojmu čak ni ako postane pisac. Vlastiti je tekst ništa pred svakim dobrim tekstom koji pročitaš i u kojem nađeš neko čudo. Trebalo bi biti opasno loš pisac, ali i još gori čitatelj, pa povjerovati da je tvoj tekst bolji, veći, važniji od ijednoga dobrog koji si pročitao. Trebalo bi biti opasno loš pisac, pa povjerovati da si nešto. O, kako samo loši pisci uživaju u tome da se nazivaju piscima! Oni se oblače kao pisci, nose se kao pisci, imaju takve okvire za naočale, klobuke i sandale da bi im svaki kostimograf dao ulogu pisca. Ali već bi se redatelj premišljao. Laž se u kazalištu prepoznaje po tome što odveć nalikuje istini. Loš pisac odveć nalikuje slici pisca iz svoje plitke imaginacije.

Ivan Slamnig nije izgledao kao pisac. Bio je krupan, prevelik za pjesnika, i pomalo je previše pio, ali ne onako kako piju loši pjesnici. Pio je onako kako piju ljudi, kako piju muškarci koji su malo nakrivo odrasli. I bio je profesor na fakultetu. Ozbiljan profesor i teoretičar književnosti. Također i prozaist, vrijedan romanopisac, član Saveza komunista Jugoslavije.

Volim ovu anegdotu, pa ju već tko zna koji put koristim: na nekom partijskom sastanku Slamniga su kritizirali zbog desnih skretanja i sklonosti američkoj književnosti i tekovinama dekadentnog kapitalizma. On je zamišljen sjedio i slušao. A onda se digao onako krupan – Mislim da je sad vrijeme da se pospem pepelom po glavi! - pa je sa stola zgrabio punu pepeljaru čikova, jer bilo je to blaženo vrijeme kada se pušilo posvuda pa i na partijskim sastancima, i sasuo si je pepeljaru na glavu. To je kraj priče. Ne znam što je dalje bilo, i je li stvarno bilo tako ili je riječ o legendi.

U sljedećih pet godina dogodilo se već sve. Jugoslavija se raspala, granice iz nacionalnih antologija postale su žuđene granice naših novih država, a onda su se na drumovima pojavili tenkovi. Mali rat u Sloveniji, pa veliki u Hrvatskoj, a nakon toga tri i pol godine raznih bosanskih ratova, svaki strašniji od onoga prethodnog, čiji je bio cilj da se narodi podijele i razvrstaju kao na jutarnjem postrojavanju, i da se odsad pa do kraja vijeka zna što je čije i gdje je kome mjesto (jednom će se, možda, u školama učiti kako je taj bosanski rat počeo napadom na selo Ravno, s rane jeseni 1991, a završio je dvadeset i pet godina kasnije, u ljeto 2016, objavom rezultata prethodno provedenog popisa stanovništva).

U neka doba sam, pred ljeto 1993, iz opsađenog Sarajeva otišao u Zagreb, pa me je godinama grizla savjest što se nisam vratio, da bih na kraju shvatio kako sam trebao otići mnogo, mnogo ranije, prije nego što je opalila prva puška, i da sam trebao otići mnogo, mnogo dalje, tako daleko da više i ne vidim mjesto odakle sam pošao. Ali sve je to naknadna pamet, sve je uzaludno mudrovanje, jer dobro je i ovako kako jest, dok god je čovjeku dato da se sjeća, da govori i da čita, dok god mu je dato da se divi svojim piscima, a onda i da gradi književnost jednoga nestalog svijeta. Ionako postoji samo ono što sami za sebe stvorimo. Sve drugo privid je, laž i historija.

Slamniga sam ponovo sreo u kasnu jesen 1993. Pa sam ga sljedećih godina još nekoliko puta viđao, razgovarali smo o koječemu, ali Stolac nismo spominjali. Ne znam je li me se sjećao, je li povezao mene današnjeg s onim mladim pjesnikom s kojim se tada rukovao i zaželio mu sreću, padalo mi je na um da ga upitam, ali nisam to učinio. Vjerojatno se nije sjećao. Vjerojatno je u njegovoj glavi zauvijek nestao, umro, onaj mladić čiju je pjesmu na Radimlji slušao cijele dvije minute. Pojavio se kao bljesak, a zatim nestao. Kao što u našim glavama nestanu toliki ljudi koje smo sreli, s kojima smo se rukovali, razgovarali s njima... Najveće groblje na svijetu u čovjekovoj je glavi. Nigdje toliko mrtvih i zaboravljenih.

A onda je doživio moždani udar. Govorilo se da umire. Posjetio sam ga u stanu na Trešnjevci, mislim da je to bilo u ljeto 2000, bio je mršav, smanjio se, uvukao u se, i skoro nestao. Govorio je teško, ali ipak sasvim razumljivo. Odmah mi je rekao da u razgovoru računam s tim da mu je šezdeset posto mozga crklo kao osigurač, pregorilo, mrtvo, i da sa mnom komunicira s preostalih četrdeset posto. Pa bi, možda, bilo pristojno da i ja s njim pokušam razgovarati pomoću četrdeset posto svoga mozga. Rekao sam mu da pristajem, i da nipošto neću angažirati više mozga. Onda je on rekao da ima tremu. Pa je njegova gospođa, jedna divna žena, šaljivo opjevana u mnogim njegovim pjesmama, donijela bocu i dvije čaše. U moju je utočila dobra dva prsta, a u njegovu do vrha. Svoju je Slamnig drhtavo eksirao. Kao žedan svat koji je prešao pustinju i dokopao se izvora. Crnogorska loza, rekao je. U to vrijeme ništa još srpsko ni crnogorsko nije stizalo u Hrvatsku. Ali jest Slamnigova loza.

Godinu dana kasnije, 3. srpnja 2001. već je bio mrtav. Gotovo! Otišao je najveći hrvatski pjesnik kroz čiju je utrobu prošla granica, ona granica zbog koje nije uvršten i u bosanskohercegovačku književnost. Književnost koja je umrla, ubijena desetak godina prije njega. Ali ništa lakše nego uvrstiti mrtvoga pjesnika u jednu mrtvu književnost. I ništa pravednije.

Evo, već i po pjesmi koja slijedi Ivan Slamnig je Bosanac. Onodobni Bosanac, naravno:

Koga su slali u Galiciju?

Koga su slali u Galiciju?
Zacijelo ne Galicijance,
ali možda druge Bosance:
naprtili im telećake i rance.
Koga su slali u Galiciju?
Najprije će biti Sulju
i drugu našu rulju,
a svi smo se krstili s tri prsta
kad je Rus prodro par vrsta.
Koga su slali u Galiciju?
Poslali su Georga Trakla
s vagonom vate i stakla
pa mu je duša krotka
skiksala od strahota kod Grodka,
umro je od oberdoze opija
(izvještaj je u nekoliko kopija).

Moj Meho, živ klan nedoklan,
nije ti dosta tvog pakla
još si odgovoran i za Trakla.

Kad putujem u Galiciju, u Krakov ili Lavov, moji su ranci i telećaci puni knjiga i rukopisa, stvarnih i imaginarnih, sa mnom su tisuće bojovnika Treće Be i Ha regimente, pod zapovjedništvom pukovnika Pere Blaškovića, a među njima i poneki moj rođak, djedov prijatelj i komšija. U tim je rancima i telećacima, naravno, i pjesma Koga su slali u Galiciju?, koja će nekom olakom zazvučati kao čista zafrkancija, istina dobro sročena, ali samo zafrkancija.

A u toj je pjesmi, mimo nekoliko sjajnih rima od kojih je najefektija ona pakla – Trakla, cijela jedna zavičajna, i još jedna pjesnička povijest. Zavičajna je bosanska, a pjesnička je austrijskog pjesnika Georga Trakla. Trakl, Salzburger ili našim jezikom rečeno – Tuzlak, iz protestantske obitelji u katoličkom kraju, rani ekspresionist i brat svojedobno slavne pijanistice Grete, koja se, kao ni brat joj, nije naživjela. I ona se, kao i on, ubila.

Njega je kao mladog medicinara već prvih dana rata poslalo na Galiciju, gdje su Rusi već provaljivali preko granice i trebalo je junaka, trebalo je vojske i manje važnih sinova koje nitko neće žaliti, da obrane jedno od strateških najosjetljivijih mjesta na granicama imperija. Na kraju, Galicija je obranjena, ali Austro-Ugarska je pala. Pao je i Georg Trakl, predozirao se u trupnoj bolnici kokainom, ali je prije toga  napisao pjesmu o Grodeku (ili, po ukrajinski, Horodoku), galicijskome gradiću koji danas ima petnaestak tisuća stanovnika, i nalazi se, poput Metkovića, negdje na granici dviju država.

U Slamnigovoj pjesmi našao se Trakl pokraj Sulje i Mehe, što će nekome današnjem djelovati kao zgodna šala i igrarija, ali je istina da je Trakl pokraj njih dvojice, baš Sulje i baš Mehe, svoj život privodio kraju, u tom paklu na zemlji, gdje je moj Meho, živ klan nedoklan, postao odgovoran i za Georga Trakla. Tako biva kod stvarno velikog pjesnika. Riječi se ne rimuju samo u slogu i u naglasku nego i u smislu, kao što ni igra nije samo od igre, nego je i od života. Kao što je od života i sam naslov Koga su slali u Galiciju?.