Jankomir, put ludoga II

[Nastavak teksta od prošle sedmice.]

Pred kapijom me čeka Adi Hasanbašić.

Srećom kasnim samo deset minuta, pa mu i ne objašnjavam što sam sve doživio u proteklih sat vremena, gdje sam bio i o čemu sam razmišljao.

Žurimo na intervju, u društvene prostorije, koje su preko puta ulaza u bolnicu. Emisija se zove "Glas ludila u eteru", a emitira se preko zagrebačkoga Studentskog radija. Takve emisije postoje u Italiji, Engleskoj, Argentini, Francuskoj, u Španjolskoj, u Barceloni, gdje imaju i svoju stalnu frekvenciju. Adi je završio psihologiju u Sarajevu, zapalio se ovu ideju, pokušao je ostvariti, a kada nije išlo u Sarajevu, pošao je u Zagreb, i išao od bolnice do bolnice, i svi su ga odbijali. Što su i mogli misliti o klincu koji dođe odnekud iz Bosne i traži od njih da mu dopuste da se igra s njihovim psihičkim bolesnicima, tako što će s njima, u terapeutske svrhe, praviti radio emisiju? Malo je vremena u Zagrebu prošlo od 1942. i elektrokonvulzivne terapije.

Ali, kako to obično biva kada netko krene okolo s ludom i neostvarivom idejom, u Jankomiru ga je dočekao neki dobar ravnatelj, koji je uz medicinu studirao i glumu, pa je, možda i zbog vlastitih ludih životnih interesa, lako razumio Adijevu zamisao i bez problema ju prihvatio.

Tako je nastao "Glas ludila u eteru".

Adi Hasanbašić toliko je lud da svaka tri mjeseca za svoj račun putuje u Zagreb, da bi u višednevnim seansama sa svojom ekipom pravio radio emisiju. Jedan od prvih gostiju bio im je Manu Chao.

Upoznajemo se, sjedamo u krug, onaj terapeutski krug iz američkih filmova, i počinje intervju. Adi okolo leta s diktafonom i snima, a oni pitaju. Ne voli da ih se zove pacijentima, ne želi da se o njihovome stanju govori kao o bolesti, što nekim liječnicima, ili možda većini njih, ide na živce. Jer ako nema bolesti, tada nema ni liječenja, a ako nema liječenja, kakvim se onda oni poslom bave? To je jedno od onih najstarijih ludničkih, luđačkih i psihijatrijskih pitanja, ali i jedno od važnih pitanja naše civilizacije. Tko je tu lud i što to one koji nisu ludi čini normalnima?

Odgovaram na pitanja, i koristim priliku promatrati lica ljudi koji pitaju, zagnjuriti se u njihove oči, bez straha od utapanja. Neki imaju onaj duboki pogled, u kojem se ne vidi dno, imaju one specifične izraze lica, koji se u našoj kulturi, već odgojem, od ranoga djetinjstva tumače, a zatim i doživljavaju kao prijeteći pogledi luđaka. Tako me je nekad gledao moj dobri pokojni komšija Slobo Kovačević. Kasnije, nakon što godine prođu i nagledaš se ljudskih lica, učini ti se da se u tom licu ne ocrtava prijetnja, nego strah. I na kraju, čovjek shvati, nakon što mu se svašta izdešava i nakon što ostane poprilično sam, da su to lice i te oči neutralno ljudsko obilježje. Ima kosookih, ima crnih i plavih, pa tako ima i onih u čijim očima uzalud roniš tražeći dno.

Ali oči i lica nekih mojih ispitivača ne razlikuju se od lica i očiju ljudi u trgovačkim centrima u susjedstvu.

Pitanja su jasna i koncentrirana, ali već nakon drugoga ili trećeg osjetim nešto  neobično. Miran i opušten, kao da sam se zatekao u tuđemu životu ili sam s nekim davnim, izgubljenim prijateljima u bašti, na roštilju, odgovaram na pitanja nepoznatih ljudi i osjećam da bih mogao tako do sutra. Sve je, naime, tako lako. Lako je kao što meni već odavno nije. Nakon drugoga ili trećeg pitanja ja najednom po nečemu znam da mi nitko neće postaviti neko neugodno pitanje, nitko me neće pitati zašto sam tu, niti mrzim li sve što je hrvatsko, zašto se ne vratim u Sarajevo ili zašto ne selim u Beograd, nitko iz mojih tekstova neće iscijediti nešto čega u njima nema, nitko mi neće psovati mater ustašku, ni mater četničku, makar i kroz najfiniju frazu, stiliziranu rečenicu ili društveni ceremonijal. Nitko me ovdje neće trovati svojim riječima, niti će tražiti načina da me, kao kakvog Židova 1942, istopi u svojoj mržnji i od mog sala načini mirisni sapun.

Bože, kakav blaženi mir, kao da sam u crkvu došao, pred nešto u što vjerujem!

-Da, to su luđaci, psihički bolesnici, teški slučajevi...- uzdisat će netko. Možda baš onaj poznanik koji me je upitao što ću u Jagomiru, a ja mu se nisam usudio ispričati priču o svojoj sestri.

Njihovo ludilo se, dakle, sastoji i od toga što meni postavljaju normalna, ljudska pitanja. Kada bi me pitali nešto od onoga što je, recimo, na umu kojekakvoj hrvatskoj, pa i bošnjačkoj piščadi čim im se spomene moje ime, tada oni više ne bi bilo luđaci, duševni bolesnici, psihijatrijski slučajevi...

A tako zapravo jest.

Adi Hasanbašić, mladi sarajevski psiholog, tvorac "Glasa ludila u eteru", omogućio mi je, zajedno s ljudima iz svoje ekipe, da do kraja osvijestim nešto što je vrlo važno u životu znati. Ljudi koje se obično naziva psihičkim bolesnicima i koji žive po azilima, sanatorijima i stacionarima, zapravo su, odreda, idealni predstavnici tradicije europskoga individualizma, društvenoga ideala u proteklih nekoliko stoljeća, iz kojega se porodilo sve dobro i pozitivno u našoj znanosti i kulturi, od Bachovih fuga do Tesline naizmjenične struje, od Čarobnog brijega do arhitektonskoga rješenja "Kraljevskoga zemaljskog zavoda za umobolne za Hrvatsku i Slavoniju". Sve te ljude po psihijatrijskim azilima njihovo je stanje učinilo jedinkama koje nisu uklopive niti u jedno ljudsko stado i društvo. Ili ih je to što su jedinke mimo stada i odvelo u azile. Oni ne mogu funkcionirati kao dio radnoga sustava i organizma. Oni su mimo glasačkoga stroja koji je danas izabrao Europsku Uniju. Oni nisu hrvatski narod, premda su neki među njima Hrvati. Nisu vjerno Božje stado, iako su Bogu bliži od svakoga stada. Oni i kada ih obuzme nacija ili neka druga kolektivna manija, tu stvar individualiziraju, svode na svoju mjeru, privode vlastitom smislu, koji se od svih drugih ljudskih smislova vrlo razlikuje.

Zato sam, vidiš, među njima miran i opušten. Slobodan sam na način na koji već odavno nisam slobodan među normalnima, čak i kada su dobronamjerni. Ovi u Jankomiru su dobri. Ljudi koji nisu gradivna imenica. Nisu riža. Oni su redom čovjeci, čovječice.